DOGOVORILI smo razgovor u lijepo rujansko poslijepodne, na osunčanom brodskom korzu s pogledom na umirujuću Savu i zgrade gradske jezgre, svjedoke duge i zanimljive prošlosti ovoga grada.

Premda je prof.dr.sc. Ivica Balen, prim.dr.med. rođen prije 77 godina u Karlovcu, moglo bi se reći da je Brođanin, jer je tri četvrtine svog života proveo u Slavonskom Brodu gdje je radio i pridonosio boljitku grada kojega je zavolio. I sam kaže: „Karlovac je proljeće mog života, a ljeto, jesen i zima je Brod".

Naravno, proljeće je uvijek lijepo, kroz ugodno djetinjstvo s roditeljima, braćom, školskim prijateljima. U posebno ugodnom sjećanju ostala mu je izvrsna karlovačka Gimnazija, pogotovo nezaboravni razrednik zbog kojega se i danas, kaže, bivša školska ekipa redovito okuplja, a koji je donekle i presudio odabiru studija za odličnog i nadarenog učenika Ivicu Balena. „Naravno uz oca koji nije htio prihvatiti moj prvi izbor, agronomiju. Upisao sam Medicinski fakultet bez prijemnog ispita i prve tri godine studirao u Rijeci, a zadnje dvije u Zagrebu", započeli smo razgovor.

„Sad mi je tek jasno zašto je moj otac od jutra virio na prozor, iako je znao da dolazim tek poslijepodne. Najviše radosti donose mi djeca, tako i ja njih danas iščekujem."

Na fakultetu se zaljubio u kolegicu Miru (svoju prvu suprugu) iz Broda što je i bio razlog preseljenja u ovaj grad. "Čim smo diplomirali, krajem '67. godine došli smo u Brod, gdje sam odradio staž, dvije godine opće prakse u Sikirevcima do '71. kada sam došao na Interni odjel brodske bolnice gdje sam ostao do specijalizacije na zagrebačkom Rebru. Nakon toga sam bio na postdiplomskom studiju iz gastroenterologije i do 1990. godine proveo na internom odjelu, zadnje godine kao šef, a iz te pozicije sam postao ravnatelj bolnice", ukratko navodi dr. Balen svoj životni uspon kao da je to nešto tako jednostavno i uobičajeno. Kroz tri mandata, kao ratni ravnatelj i sve do 2002. godine, bio je na čelu brodske bolnice, a nakon toga još četiri godine zamjenik ravnatelja i član Uprave. Nakon svega, završio je ondje gdje je i krenuo, na Internom odjelu gdje je ostao do odlaska u mirovinu.

Od seoskog liječnika do ravnatelja brodske bolnice

O svakoj radnoj poziciji u kojoj se nalazio, govori s puno ljubavi i uvažavanja. „Volio sam posao i seoskog liječnika. U tome ima određene romantike, a ima odgovornosti i težine jer se nemate s kim savjetovati. Tim više što poljoprivrednici u to vrijeme (do sedamdesetih godina) nisu imali zdravstveno osiguranje, a besplatno su liječene samo maligne bolesti i tuberkuloza. Pa ako su zbog nečega trebali u bolnicu morali su plaćati, što je značilo da moraju prodati kravu ili na neki drugi način doći do novca. Plaćali su i preglede u ambulanti i bilo im je u interesu da ja pokušam napraviti što više mogu kako bi izbjegli bolničko liječenje", prisjeća se dr. Balen. Nezaboravna su sjećanja iz tog vremena, druženja sa seoskim učiteljima (Ljubica i Drago Lukenda) i tada dosta starijim mudrim svećenikom Josipom Markovićem, s kojima je uvečer „ljudikao", a s učiteljima se i danas druži, nekoliko puta godišnje.

Nakon Sikirevaca došao je na Interni odjel gdje je, kaže, također imao sreću, a odrastanje na tom odjelu bilo je doista dragocjeno. „Tada je nas je bilo svega nekoliko, doktor Bogdan Stefanović, bračni par Damir i Mela Bradić, doktorica Dragica Bistrović i doktor Josip Čeović, vrlo ugodno društvo, svi entuzijastični prema poslu, vrlo kolegijalni, tolerantni, široko obrazovani ljudi s velikim interesima, tako da se s njima i u pauzi i za vrijeme posla imalo o čemu razgovarati i uvijek se od njih moglo nešto naučiti". S posebnom zahvalnošću govori o tadašnjem šefu Interne, dr. Damiru Bradiću koji je ,veli, bio najbolji mogući šef. „Toliko razumijevanja i osjećaja za ljude, za sestre, doktore, čistačice… to je danas nezamislivo. On mi je bio uzor u svakom pogledu posebno po humanističkom pristupu bolesniku i kolegama".

A očigledno je uvaženi dr. Bradić značajno utjecao na tada mladog dr. Balena jer danas njegove bivše kolege s jednako puno komplimenata i lijepih sjećanja govore o dr. Ivici Balenu kao liječniku, vrsnom šefu i ravnatelju koji je uvijek našao vremena za svakog zaposlenika na odjelu i u bolnici.

Svako sjećanje na ratne dane u bolnici izaziva zebnju, no tadašnji ravnatelj objašnjava kako je to objektivno bio najteži, a subjektivno najlakši period. „Ljudi su bili toliko entuzijastični i toliko se u poslu davali da nisam kroz pet godina doživio da netko nešto nije htio uraditi. Bilo je naprosto nevjerojatno koliko je bilo lako u to vrijeme upravljati ljudima."

„Upoznala sam ga kao stažista. Svaki početak je težak pa imati nekoga za savjet u toj fazi rada i učenja ostaje uvijek za pamćenje. On je bio učitelj. Pomogao bi savjetom, pregledao bi pacijenta i pisao nalaze koji su pomagali. No, ono što mi je nadasve vrijedno je njegova uloga ravnatelja. Bio je komunikativan, poštovao kolege. Specijalizant iz jedne zdravstvene ustanove se sjeća kako bi dolazio na jutarnji sastanak liječnika s pitanjem: „Ima li nešto čime mogu pomoći?". Slušao bi i podržavao bez obzira na struku. Ratni uvjeti su bili nešto posebno. Osjećaj da je Uprava uz nas, uvijek spreman riješiti problem koji se pojavio, pomagalo je. Osjećali smo se kao dio tima. On je čovjek sa potpuno nadprosječnim sposobnostima komuniciranja. Nadasve pošten i spreman pomoći bolesniku i kolegama. Kada bi se ocjenjivalo, dobio bi čistu peticu!", kazala je bivša kolegica.

"Trudio se jesam i čini mi se da su me ljudi tako doživljavali", prokomentirao je dr. Balen koji je 1990. godine imenovan prvim čovjekom brodske bolnice jer je većina kolega tražila da se kandidira. „Doduše, mislio sam da dr. Jerković ima više šanse jer je Brođanin i vrstan kirurg. Bili smo dobri i vezani strukom jer ono što sam ja kao gastroenterolog dijagnosticirao za operaciju uglavnom je on operirao i izvanredno rješavao. Mislim da je on bio vjerojatno najbolji brodski kirurg kroz sva vremena" pohvalno se izrazio o također karizmatičnom brodskom liječniku.

Ratni ravnatelj bolnice - objektivno je to bio najteži, a subjektivno najlakši period

Svako sjećanje na ratne dane u bolnici izaziva zebnju, no tadašnji ravnatelj objašnjava kako je to objektivno bio najteži, a subjektivno najlakši period. „Ljudi su bili toliko entuzijastični i toliko se u poslu davali da nisam kroz pet godina doživio da netko nešto nije htio uraditi, bilo da sam ga slao pod granatama u Vukovar ili u Gradišku ili s mobilnim ekipama na teren… Dapače, još su se neki bunili što ih ne šaljem. Bilo je naprosto nevjerojatno koliko je bilo lako u to vrijeme upravljati ljudima. Cijeli Krizni štab Bolnice zaslužuje pohvale za dobro funkcioniranje sustava u tim teškim vremenima.", kaže bivši ravnatelj, svjestan kako je puno teže kada se okolnosti smire i kada krenu neki drugi interesi.

Iz ratnog razdoblja negativna su mu samo sjećanja na silnu količinu krvi i tragedija koje su se događale, od spaljenih ljudi, izmrcvarenih od granata, nastradalih prijatelja i drugih koji su ostajali bez ruku, nogu…

A kako su humanistička zvanja, pa i medicina, značajna jer pomažu nekome kome njegovo trenutno stanje izgleda bezizlazno, ispričao je kroz događaj iz mladosti koji nikada nije zaboravio.

„Kad sam bio u vojsci na bugarskoj granici kao vojni doktor u jednoj četi, jugoslavenski vojnici su nastrijelili mladog Bugara koji je bježao preko granice… i nije se zaustavio na upozorenje. Pogođen je u leđa, a metak je izašao kroz trbuh. Dva sata sam se kampanjolom vozio do tog mjesta… Tada sam prvi puta vidio kako dramatično djeluje ranjavanje i na onoga koji je ranjen kao i na okolinu, ali i na onoga koji je pucao. Silnim naporom uspio sam ranjenoga održati na životu do Strumice gdje ga je preuzeo sanitet, a on me cijelo vrijeme držao za ruku i nije me puštao, gledao je u mene s takvom zahvalnošću da ja to čitav život pamtim. Tad sam prvi put osjetio da medicina ima smisla i koliko je ta psihološka komponenta nevjerojatno važna. To je najveća satisfakcija koju čovjek može doživjeti. Na koncu konca altruizam je najveći egoizam, jer pomažemo čovjeku iz dubine duše, ali istovremeno to predstavlja našu satisfakciju."

A tada, kao mladi liječnik, nije mogao ni zamisliti da će postati ravnatelj bolnice pogotovo u ratnom periodu, bolnice koja je liječila najviše ranjenih u cijeloj Hrvatskoj.

Na koronavirus gleda kao na svojevrsnu lutriju

Sličnu situaciju totalnog angažmana danas doživljavaju liječnici u svim bolnicama boreći se s koronavirusom pa pitam dr. Balena, boji li se opake zaraze.

„Od ganjanja krpene lopte po karlovačkoj kaldrmi s krvavim palcima do današnjeg dana, još uvijek gledam puno utakmica. Bio sam aktivni igrač u NK Karlovcu kao gimnazijalac, junior, kada je Karlovac bio drugoligaš, a kada sam počeo studirati medicinu dvije godine nisam igrao."

„Ne bojim se. Gledam na to kao na svojevrsnu lutriju. Čudno je da se virus za tako kratko vrijeme proširio po cijelom svijetu. Vrlo je različita prijemčljivost ljudi i osnovni imunitet. Ali ne spadam među one koji vjeruju u kojekakve teorije urote, čak mislim da je odnos stožera prema tom virusu vrhunski. Struka je nešto što moramo slušati ali ne može struka donijeti neke odluke koje mora donijet politika. Po struci bismo bili u „lockdown-u" cijelo ljeto, ne bismo imali turističku sezonu, a baš nisam siguran da bi to bilo ispravno. Odluke o tome što će se od struke usvojiti a što ne, mora donijet politika. Upravo zato su smiješne kritike stožera da su mu odluke politizirane. No trebat će očigledno još dosta vremena da bi svi znanstveni podaci bili statistički obrađeni kako bi se mogli donijeti definitivni zaključci".

Dugogodišnji zagovornik i promicatelj zdrave prehrane i fizičke aktivnosti

A kako inače izbjeći sve bolesti pa možda i koronu, točnije, kako ojačati imunitet dio je priče koju već godinama dr. Balen istražuje i promovira.

„Od početka bavljenja gastroenterologijom bio sam svjestan koliko je problema s probavom vezano uz krive načine prehrane i izbor namirnica. Ljudi o tome vrlo često ne razmišljaju pogotovo dok su mlađi i zato sam pokušavao reći kako je prvo i najvažnije dok jedu - nahraniti svoje bakterije u crijevima koje su nositelji imuniteta. One neutraliziraju niz negativnih tvari, otrova. Zato treba jesti celulozu koja hrani bakterije. Primijetio sam kako ljude ta priča zanima, a istovremeno su robovi navika koje ne mogu promijeniti. Važnije im je da je hrana ukusna i fina nego da je zdrava", naglašava ugledni liječnik koji godinama primjenjuje svoje znanje i standarde o zdravoj prehrani premda ističe kako su povremene pogreške dozvoljene. Naime, može se primjerice pojesti torta u svatovima, veće količine kruha, mesa… ali ne svaki dan, što je mnogima teško dokazati.

Teži dio priče leži u činjenici kako su siromašniji ljudi deblji jer jedu puno kruha i nezdravih namirnica, dok si bogatiji mogu priuštiti ekološki uzgojeno povrće, voće, meso. Raslojavanje u Hrvatskoj je svakodnevno sve prisutnije, a barem trećina ljudi je na granici siromaštva spajajući jedva kraj s krajem pa ne mogu primjenjivati ni savjete o zdravoj prehrani. No, kako god se hranili, osnovno je pravilo da ni u čemu ne treba pretjerivati, a već Biblija je tvrdila kako je „umjerenost u jelu i piću majka svih mudrosti".

Na dr. Balena posebice je utjecao rad dr. Andrije Štampara, koji je svjetski priznati pionir javnog zdravstva. Njegov rukopis se prepoznaje i danas na našim epidemiolozima i svima s područja bivše države koji imaju razvijeno javno zdravstvo. „Bio je izniman čovjek. Bio je mason i čini se imao veze s Rockefeller, velikim meštrom svih masona, koji je vjerovao samo Štamparu. Zato je valjda Jugoslavija dobila novce za razvoj zdravstva, Školu zdravlja u Zagrebu i sve higijenske zavode u banovinama", prokomentirao je dr. Balen možda manje poznatu činjenicu o velikanu narodnog zdravlja, zbog kojega su i Brodu kontinuirano održavani znanstveni skupovi sa Štamparevim imenom, s ciljem promocije ljudskog zdravlja i zdravih stilova života.

Liječnik mora djelovati zdravstveno-odgojno u nadi kako će naučiti ljude da se sami brinu o svom zdravlju. A o tome svakako brine dr. Ivica Balen čija je prehrana kao i fizička aktivnost zaslužna za njegovu vitalnost. Sa 77 godina još uvijek dosta fizički radi, vrtlari, kosi travu, zalijeva cvijeće, održava okućnicu… ali je igrao i nogomet do svoje 71.godine.

Dobar nogometaš i golgeter

A nogomet je, njegova posebna ljubav, zavolio ga je od kada zna za sebe.

„Od ganjanja krpene lopte po karlovačkoj kaldrmi s krvavim palcima do današnjeg dana, još uvijek gledam puno utakmica. Bio sam aktivni igrač u NK Karlovcu kao gimnazijalac, junior, kada je Karlovac bio drugoligaš, a kada sam počeo studirati medicinu dvije godine nisam igrao. Na nagovor moje srednjoškolske ekipe, nakon druge godine studija ponovo sam se aktivirao, a za tri godine taj NK Tehničar je preskočio tri ranga i uspeo se od najnižeg ranga do zagrebačke zone koja je bila treća liga u Jugoslaviji". Igrao je na poziciji koju bi danas, kaže, zvali veznim polušpicom. „ Bio sam brz, a imao sam i solidnu tehniku tako da su me treneri uglavnom stavljali na pozicije iza jednog ili dva isturena napadača. Znao sam zabiti puno efektnih golova i mislim da sam u ekipi Tehničara među najboljim strijelcima" s posebnom strašću prisjetio se dugogodišnji liječnik i nogometaš, potvrđujući kako je najvažnije u kolektivnom sportu osjećaj pripadnosti grupi.

Susret s novinarom londonskog Timesa, koji ga je intervjuirao sad već daleke ratne 1992. godine dodatno mu je otvorio oči.

„Što je grupa više psihološki povezana to je uspješnija, borbenija, više sluša trenera, radi zajednički na terenu…čak nije važno ni tko je zabio gol nego da svi zajedno budemo uspješni" naglašava dr. Balen, povlačeći tako paralelu i s liječničkom ekipom. „Bavljenje sportom na bilo kojem nivou na duži period, kao generalna je proba za život. U životu se teško ispravljaju neke greške koje napravimo, a u sportu sve greške koje napravimo, ako imamo dobrog trenera i dobar uvid u svoje i sposobnosti svoje ekipe, puno toga možemo naučiti na porazu. Ona ekipa koja zna učiti na porazu uvijek će napredovati", uvjeren je.

Bio je to, kaže dr. Balen, period njegova aktivnog igranja u kome je bio vrlo dobar igrač. Kasnije se aktivirao u Borcu iz Podvinja kao igrač i poslije kao trener pa u Sikirevcima gdje je pokrenuo klub koji je osam godina bio ugašen, a koji i danas funkcionira. Cijeli život igra mali nogomet.

Bio je i prvi predsjednik Nogometnog saveza Brodsko-posavske županije, od 1993. do 2007.godine u četiri mandata te predsjednik NK Marsonia, pet godina u njezinom najuspješnijem periodu. „U vrijeme kad sam ja bio predsjednik, Marsonia je bila peta u Hrvatskoj. Hajduk nam tri godine nije zabio gol, a igrao je četvrtfinale Lige prvaka, pobijedili smo ga svaki put u Brodu, izbacili smo ga iz kupa", govori nogometni zaljubljenik s posebnim žarom u oku. Dodaje kako je imao „nevjerojatan tim". „Imao sam ljude koji su „ginuli" za Marsoniju. Mika Mimica, Tomica Babić, Zdenko Veir, Ante Jukić, dogradonačelnici  Katalinić i Markotić, uz političku podršku političara i kolega Vukelića i Metera. Posebno lijepo je bilo surađivati sa sportskim direktorom Šimom Zirdumom i trenerima kao što su bili Drago Krizmanić, Ilija Lončarević, Miro Buljan, Hrvoje Gajger, Zvonko Grško i dr."

Dr. Balen je i poznati gljivar

Uz braću, Slavka i Marijana, još u djetinjstvu, od majke je naučio puno o gljivama.

„To je bilo desetak osnovnih vrsta, a onda sam se intenzivno počeo baviti time 70-ih godina, pogotovo kad sam doselio u Sibinj. Nakon jače kiše ljudi su znali vrganje voziti seljačkim kolima, ali je bila puna šuma i drugih gljiva koje nitko nije dirao, pa sam počeo istraživati". Išao je po izložbama u Kranj, Zagreb… gdje je upijao znanje kao i iz brojnih knjiga koje je nabavljao na engleskom i hrvatskom jeziku. I danas, kaže, ako nađe nepoznatu gljivu može je identificirati uz pomoć knjiga. Potvrdno mi odgovara na pitanje jesu li gljive zdrave. „Imaju puno celuloze, no premda ih nazivaju mesom naših šuma imaju relativno malo aminokiselina, ipak, kvalitetna je to hrana i gurmanski užitak, mada ni s njom ne treba pretjerivati" upozorava stručnjak.

Društveno i kulturno angažiran i danas

Dr. Ivica Balen bio je osnivač i prvi predsjednik Lion kluba u Slavonskom Brodu, kao malog dijela snažne svjetske organizacije koja djeluje u cijelome svijetu više od sto godina. Bio je čak pet godina na čelu brodskog kluba, zadovoljan onim što su radili a rade i danas, pomažući vlastitim novcem. "Dosta toga smo napravili, stipendirali dosta djece, podijelili humanitarne pomoći gdje god je trebalo. A od 2006. do prošle godine bio je pročelnik Stola Bratstva hrvatskog zmaja za Brodsko-posavsku županiju. Riječ je o starom viteškom redu koji, prije svega, propitkuje i veliča hrvatsku povijest i kulturu.

Napisao je desetak knjiga te veliki broj znanstvenih radova iz područja medicine.

"Volio bih da su se i moja djeca sa studija vratila u Brod. Ja ću u Slavoniji ostaviti svoje kosti, jer sam jako zahvalan ovom Gradu i ovom kraju za puno toga lijepoga što sam ovdje proživio."

Za dugogodišnji samoprijegoran rad, dva puta je odlikovan od predsjednika države Franje Tuđmana te nagradom za životno djelo Županije Brodsko-posavske za izniman doprinos u organizaciji i provođenju zdravstvene zaštite, posebno organizaciji rada Opće bolnice „Dr. Josip Benčević" u vrijeme Domovinskog rata, dugogodišnji znanstveni rad u području interne medicine, izdavanje stručnih i znanstvenih radova i knjiga, od kojih je većina vezana uz povijest medicine, doprinose u razvoju sporta na području županije. No, te činjenice je samo kratko prokomentirao: „Nagrade su simbolika, ali i satisfakcija, no puno je važnije da čovjek ima čistu savjest i da mirno spava.".

Ponosan na djecu, unuke

Što je čovjek stariji više se okreće prema natrag, pa tek s nekim poznim godinama shvati neka ponašanja svojih predaka. Tako i moj sugovornik. „Sad mi je tek jasno zašto je moj otac od jutra virio na prozor, iako je znao da dolazim tek poslijepodne. Najviše radosti donose mi djeca, tako i ja njih danas iščekujem", govori s ponosom o ukupno šestero djece i jedanaestero unučadi, koliko ima skupa s drugom suprugom Maricom. „Vrlo lijepo živim sa suprugom Maricom, često nam dolaze djeca mada nikada dovoljno. Prava je to svečanost kada dođu s familijom, kada slavimo blagdane, godišnjice… Imamo i puno prijatelja, ali i rodbine, pa sve i to čini grad ugodnim za življenje." kaže dr. Balen o mirnoj i ugodnoj jeseni života. Lijepo je i to što ima brata Marijana koji je bio liječnik u Podvinju, a sa suprugom Mirjanom živi u Podcrkavlju. Od velike pomoći sada u starijim danima su im i Maričini sestra i brat, koji s obiteljima žive u Lužanima i Novoj Kapeli.

A svoja sjećanja, svjedočanstvo vremena u kojem je živio, isprepletena ljudima, događajima… objedinjuje u knjizi od petstotinjak stranica, no ne namjerava je objelodaniti, jer je namijenjena najviše obitelji i prijateljima.

Za Grad kojeg voli želi još puno toga

Voli grad u kojem živi, zadovoljan je njegovim funkcioniranjem i primjećuje ljepši izgled. No, prošle zime, susret s novinarom londonskog Timesa, koji ga je intervjuirao sad već daleke ratne 1992. godine dodatno mu je otvorio oči. „Našli smo se na korzu nakon 28 godina i on je primijetio nevjerojatnu promjenu grada koji je nekada bio opšiven na sve strane daskama, s ranjenim pročeljima, otužan… što mi koji tu stalno živimo zaboravljamo. Uočio je uređenu Bolnicu, sportsku dvoranu, bazene, uređene ulice…", kazao je dr. Balen koji bi želio da se još puno toga u gradu oživotvori. „Volio bih da u Gradu bude osnovano profesionalno kazalište, da se konačno pokrene gospodarski razvoj, da nam ljudi ne odlaze iz Grada, da se razvije Sveučilište koje pokrećemo i da se zadrže mladi ljudi kao i da oni koji diplomiraju ovdje nađu posla. Volio bih da su se i moja djeca sa studija vratila u Brod. Ja ću u Slavoniji ostaviti svoje kosti, jer sam jako zahvalan ovom Gradu i ovom kraju za puno toga lijepoga što sam ovdje proživio" kazao je dr. Balen koji se istome Gradu odužio sa svime što smo kroz razgovor spomenuli i još više.

Najveći uspjeh – radio sam što sam volio

Ipak, ne želi se hvaliti postignućima, a ističe kako je njegova najveća sreća da je silno volio sve što je radio. „Volio sam medicinu, volio sam biti ravnatelj, volio sam nogomet, a volio sam i predavati studentima. To je moj najveći uspjeh - jer sam radio nešto što sam volio. A to jako puno ovisi o ljudima oko vas, kada ne idete s grčem u želucu na posao. Imao sam sreću što sam uvijek radio s takvim ljudima. Beskrajno sam im svima zahvalan kako na uspjesima tako i lijepom druženju. Tu posebno mislim na svoje dugogodišnje prijatelje i suradnike u Bolnici magistre Ivu Grgića-Grgu, Zlatka Mihića, Dragicu Bistrović, Maricu Jandrić, Josipa Čeovića, Davora Đanića, Josipa Jelića, Vladu Jerkovića Čoleta, Krešu Raguža, Aleksandra Jelena, Blaženku Gogić, ali i brojne druge kolege i djelatnike Bolnice.",  rekao je pri kraju ugodnog razgovora uz kavicu.

Na moje pitanje ima li kakav savjet za generacije koje dolaze, kazao je kako općenite savjete i tako nitko ne sluša. Smatra kako je mali postotak ljudi koji nešto mogu naučiti iz tuđeg iskustva. Uglavnom učimo na vlastitom iskustvu i greškama te da nikada ne treba smatrati previše tragičnim neki neuspjeh jer on može biti pouka za budućnost i može biti novi iskorak.

A dr. Balen je u svom životu iskoračio puno dalje od većine, ostavljajući trag koji vrijedi upamtiti.