„NAPRAVIO si više kilometara nego maratonac Tade Opačak", jednom mu je kazao Brođanima dobro znani kolumnist, Boža Krajinović. A nije ni čudo jer je Ivica Brezić zvani Gips gotovo sedam desetljeća u sportu, od kada se kao desetogodišnjak „zarazio" potrebom za aktivnošću kroz razne sportske discipline. Otad se iskazao ne samo kao sportaš, nego i kao trener, sudac, organizator sportskih događanja. Skroman i marljiv, kakvoga ga pamte njegovi suradnici, ovaj se vrsni stručnjak nesebično davao u svim sportskim zadacima, čemu svjedoče i brojne nagrade, priznanja i plakete za ostvarene vrhunske rezultate kao i za izniman doprinos u razvoju i promicanju sporta u cjelini.

I danas, u 82. godini života, zahvaljujući, kako kaže, ličkim korijenima i sportu, propješači dnevno desetak kilometara, dobro se osjeća, ne uzima nikakve medikamente, a kada ga pitaju „šta pijete" (misleći na lijekove), spremno uz smijeh odgovara - nekad gemišt nekad pivo!

Gimnastika, košarka, nogomet, rukomet, stolni tenis, plivanje - što odabrati?

Pedesetih godina prošlog stoljeća, kao desetogodišnjak je krenuo u Društvo tjelesnog odgoja, Partizan, vježbati gimnastiku i svidjelo mu se. Ali na tome nije stao. „U našem dvorištu je stanovala žena čiji je brat Gigo igrao košarku i pozvao me onako visokog i štrkljastog da dođem na trening pa sam počeo i s time. U razredu je jedan učenik trčao s Firecom pa sam naravno morao i ja, a kasnije se priključio i cijeli razred. Tek 1958. sam počeo igrati rukomet jer su trenirali i moji prijatelji" prisjeća se Gips, koji prepoznatljivi nadimak nosi još iz tog vremena. Točnije 1954. godine, kada je kao osnovac škole I.G. Kovačić u igri slomio ruku i dobio gips. U jednoj razrednoj svađi, školski kolega Krunoslav Barbarić - Baja, dreknuo je „šuti tamo ti gips" i od tada je tako i ostalo. Čak je i poštu dobivao na adresu Ivica Gips.

Žene je trenirao preko 40 godina, a sa ekipom Slavonijatransa, čiji je predsjednik tada bio Stjepan Furlan, 2002.godine je izborio plasman u Prvu hrvatsku ligu - sjever, na što je posebno ponosan.

Dugo ga je privlačilo trčanje, i kaže kako je nekada atletika u Brodu bila odlično organizirana. Za sebe veli da je bio šprinter u disciplinama 100, 200 i 400 metara, a jedan mu je događaj ostao nezaboravan. „Na prvenstvu za starije juniore u Splitu 1959. godine, bio sam prijavljen na utrku od 400 metara i 400 s preponama. Netko mi je rekao da trči i Đani Kovač, reprezentativac Jugoslavije, a ja računam da ću biti prvak Hrvatske. I šta ću sad? Uto mi Mališa kaže kako je čuo da će Đani odustat' od utrke ako mu netko donese kilu limuna. A onda naći limun bio je nerješiv zadatak. Mi smo prokrstarili cijeli Split i na kraju skupili limun, dali ga Đaniju i on je stvarno odustao od utrke, ali svejedno sam završio drugi… neki Skoko je bio bolji" prisjeća se Gips. 

Iako se okušao u raznim sportskim disciplinama, a osim košarke, atletike, nogometa, odličan je bio i u stolnom tenisu te kao plivač čemu je također podučavao mlađe generacije, odabrao je rukomet jer je cijelo njegovo društvo bilo u tome. „Stjepan Verhas zvani Muco, Stjepan Sidji s nadimkom Pišta, Franjo Tomac Mališa, Drago Jovanović, Zvonimir Holer, Ruda Abramović, Ante Čavar, Josip Popović zvani Pop… bili smo svakodnevno zajedno u sportu, ali i na plesnjacima, poslije smo si međusobno kumovali. Sport nas je gradio i očvrsnuo", kaže brodska sportska ikona.

Prepoznati talent

U početku je igrao za Radnički, no kako je brzo potvrđen njegov talent, ozbiljnost i odgovornost, počeo je trenirati žensku rukometnu ekipu Slavonije DI. Bila je to generacija koja će u sportskim memoarima ostati upamćena kao najuspješnija u povijesti brodskog ženskog rukometa jer je, od 1978. do 1982. godine, igrala u ondašnjoj Drugoj saveznoj ligi-zapad.

Žene je trenirao preko 40 godina, a sa ekipom Slavonijatransa, čiji je predsjednik tada bio Stjepan Furlan, 2002.godine je izborio plasman u Prvu hrvatsku ligu - sjever, na što je posebno ponosan. „Krenuo sam s generacijom 40-tog, a na kraju sam trenirao '85. godište". Trenirao je i muškarce, no kada uspoređuje jedne i druge, prednost po disciplini i odgovornosti daje ženama, a po snazi muškarcima. „Dečki to brže svladaju, jači su, spretniji i možda se bolje snalaze na terenu, dok su djevojke odgovornije, discipliniranije, poslušnije...

 A bio je strog trener, priznaje. „Sad me stid toga. Bio sam strogo bezobrazan. U ono doba roditelji su teško puštali djevojke da putuju i budu izvan kuće. Bojao sam se da bi se moglo nešto ružno dogoditi pa sam kao kobac nad njima štrepio, nisam im dao mrdnut'… Inače svi su me morali slušat' i redovito dolaziti na trening. Nisu smjeli prigovarati na treningu, a ni na utakmici, jer bez discipline nema rezultata" uvjeren je ovaj dokazani trener, koji je, kaže, kroz dugi radni vijek naučio sve moguće mladenačke podvale i štosove.

 Niz je lijepih sjećanja i uspomena

„Puno se putovalo na utakmice, a išlo se i na pripreme. Igrali smo duž Jadrana i u cijeloj Hrvatskoj u Sloveniji, u Poljskoj, Mađarskoj, Italiji…

Kao sportaš i sportski djelatnik u Slavonskom Brodu i Županiji ostavio je duboki trag. No, kroz sport mu je puno i vraćeno. Očuvao je zdravlje, zdrav duh, a brojna druženja sa sportašima nezaboravna su dok su neka prijateljstva opstala i do danas.

Još davne 1978. godine bili smo u Mađarskoj i kažem djevojkama da krećemo kući točno u 12 sati. U podne, vidim da dvije fale i kažem vozaču autobusa nakon par minuta… krećemo, ali jedna njihova prijateljica veli, moj pasoš je kod Ivanke. I taman one stižu. Počnem vikat' na njih a one će, vaš sat nije dobar, brza… I stvarno je bilo tako. Nakon par mjeseci, za moj rođendan, kupe mi sat - da više ne griješim".

A u restoran su na objede ulazili svi zajedno tako i izlazili, prisjeća se Gipsova supruga Milica koja je nerijetko s njima boravila na natjecanjima. Kao viša medicinska sestra ona je, naime, vodila brigu o njihovom zdravlju i dežurala na utakmicama. Sjeća se kako su i u najslobodnijim trenucima, na kupanju, na plesu… uvijek svi bili zajedno. U autobusu je, pak, vladala disciplina, nije bilo pušenja, dreke, vike.

Kroz četiri desetljeća trenirao je nekoliko stotina igračica, odlazio je na informacije u njihove škole, jer morale su biti i dobre učenice, sa svima je bio dobar, a pozivan je i rado je sa suprugom odlazio na njihove svadbe.

Trenirao je rukometašice i u Bosanskom Brodu. A kada je 2004.godine mislio da konačno završava s trenerskim poslom, na molbu dr. Tomislava Vlajnića počeo je trenirati mušku ekipu Livade, a onda je prihvatio trenirati i klince u OŠ Dragutin Tadijanović koja je samo stotinjak metara udaljena od njegova stana.

Nove generacije su drastično drugačije od ranijih

Tu je ostao do 2015. godine kada je konačno podvukao crtu trenerskom poslu. „Nije to više za mene, djeca su bezobrazna, neodgojena… to se ne može usporediti sa ranijim generacijama. Ja ih, na primjer, razbrojavam 1, 2, 3, 4, pa 5, 6, 7, i nisam pravo ni izgovorio osam a on dobaci 'nos vam posran'. Ili kad sam jednog ispravio da se ne kaže 'aaa' nego 'molim', već znate šta je odgovorio. Shvatio sam da se dalje neću moći kontrolirati i odbio sam suradnju. A moji su me klinci, primjerice Vlado Losert, slušali kao Boga. Onda nije bilo tulumarenja, odnos prema treningu je bio puno profesionalniji i odgovorniji. Današnji klinci sve manje vole trenirati. Oni bi preko noći došli do uspjeha i ako je moguće do hrpe novca. Samo bi igrali utakmice i ne dolazi u obzir da budu rezerve na klupi. Svjestan sam da je sve to u skladu s novim, brzim vremenima, ali to više nije za mene. No i među njima također ima talentiranih i vrijednih. Bilo je krasne djece i upućivao sam ih u rukomet, ali uglavnom su završili u nogometu, kao veslači ili stolnotenisači".

Životni moto – iskoristi dan

Ivica Brezić – Gips cijeli je život posvetio sportu ili možda, bolje rečeno, on živi sport. Ta ljubav se poklopila i s njegovim zanimanjem. Od 1961. do umirovljenja 2004. godine bio je zaposlenik u Savezu sportova grada Slavonskog Broda, za istim radnim stolom na stadionu Klasije. Obnašao je i razne funkcije; tajnika školskih sportskih klubova, tajnika sportske rekreacije, rukometnog Saveza županije, gdje je i dočekao mirovinu.

Kao najdraži poklon ističe odlazak na Svjetsko rukometno prvenstvo za žene u Bratislavu 1978. i Olimpijske igre u Moskvu 1980.godine kao promatrač, za što je posebno zahvalan Hrvatskom rukometnom savezu.

 A sve je na terenu obilazio pješice. Zbog toga nije nikada ni polagao vozački ispit. „Kad me na poslu naslijedio Bruno Štefanek vodio sam ga da mu pokažem što i gdje treba raditi, pa smo išli pješke od grada do Budainke, onda do škole Antun Mihanović, pa na Livadu do škole Bogoslav Šulek, on je jadan jedva izdržao", veli Gips koji ne zna polako hodati jer mu se čini, kaže, kako će pasti na nos. Tako je i sad, svaki dan „jezdi" gradom, susreće ljude, popriča, nasmije se… Zato je njegov životni moto „iskoristi dan", a ako je moguće svakako kroz sport i druženje.

Da nije bilo sporta, ne zna čime bi se bavio u životu, a da ide ispočetka opet bi, siguran je, odabrao sve isto.

I danas koristi svaki topli ljetni dan za odlazak sa suprugom na Poloj i kupanje u Savi, oboje vole kazalište kao i razna glazbena događanja gdje mogu zaplesati jer obožavaju ples. Zato mladima koji najviše vremena provode uz nove tehnologije, sugerira da što više izlaze i kuće, da se, uz brigu o zdravoj prehrani što više kreću i bave sportom, barem rekreativno.

Brojne nagrade i priznanja

Kao sportaš i sportski djelatnik u Slavonskom Brodu i Županiji ostavio je duboki trag. No, kroz sport mu je puno i vraćeno. Očuvao je zdravlje, zdrav duh, a brojna druženja sa sportašima nezaboravna su dok su neka prijateljstva opstala i do danas. Brojne plakete, diplome, nagrade, grbovi, priznanja…što zauzimaju pola ormara u dnevnom boravku, potvrda su dugogodišnje marljivosti, upornosti i truda pa su zbog toga i draga uspomena. Kao najdraži poklon, ipak, ističe odlazak na Svjetsko rukometno prvenstvo za žene u Bratislavu 1978. i Olimpijske igre u Moskvu 1980.godine kao promatrač, za što je posebno zahvalan Hrvatskom rukometnom savezu. „Čitav život sam bio u sportu, pa čak i vikendima, i drago mi je što su to prepoznali u mom Gradu primjerice s nagradom Grb grada Broda 2014. i u Županiji priznanjem Kovanica od zlata", navodi zaslužni sportaš.

Svjestan kako je sport univerzalno sredstvo suradnje i razumijevanja među ljudima koje apsolutno podiže kvalitetu življenja, kao i da je u zdravom tijelu zdrav duh, Ivica Brezić Gips to svakodnevno potkrepljuje načinom života, pa i u devetom desetljeću osim dnevnog pješačenja od desetak kilometara, potrebu za druženjem i ljudima zadovoljava, između ostalog, svojim doprinosom kao član Uprave Udruge Ličana „Vrilo mudrosti" i kao dopredsjednik Lige malog nogometa, što ga, naravno, uveseljava. A logično je da će zbog sportskih i ostalih zasluga njegovo ime zasigurno ostati zapisano u povijesti sporta ovoga Grada i Županije.