POMISLI li netko na tambure, tamburašku i inu glazbenu baštinu u Slavonskom Brodu, županiji Brodsko-posavskoj pa i puno šire, zasigurno će se sjetiti osobe koja sve godine svog života posvećuje upravo tome; promicanju tambure - instrumenta nesagledivih mogućnosti, osobe koja predanim radom oplemenjuje generacije ljudi sličnih afiniteta.

„Sve izložbe koje sam radio o zboru i orkestru, radio sam da im pokažem što su imali, ali nitko od intelektualne elite se nije sjetio da malo po tome pročačka."

Da, on je etnomuzikolog, maestro Mihael Ferić, glazbeni pedagog i voditelj brojnih školskih tamburaških orkestara, dirigent, publicist, folklorist, čovjek kojeg mnogi tamburaši od milja zovu - čika Mija, pa ću tako i ja.

Dogovorili smo razgovor uz kavu u varoškom brdu, gdje ima svoj vinograd i vlastitu oazu mira u kojoj, kako kaže, radi malo fizički, malo intelektualno i gdje nalazi odmak od svih teških i ružnih stvari.

„Od 1974. godine tu sam svaki dan. Ovdje u miru radim, nitko mi ne smeta, a niti ja nekomu smetam jer ponekad moram po pet puta čuti neki detalj, pa da zapišem notama. Tu sam imao i instrument uz koji sam provjeravao jesam li nešto dobro čuo. Osim toga, ovdje je nekad bilo dobro društvo. U vrijeme rata tu smo bili pet mjeseci kao i naši susjedi. Uvečer su dolazili na druženje. Ulaznica je bila jedno jaje ili fraklić rakije, pa zajednička klopa. Gledali smo s našeg balkona kako bombe padaju na Brod", prisjeća se čika Mija teških, ali i onih ljepših trenutaka kada su zajednički godinama prema vikendicama nasipali „prteni" put koji je sada asfaltiran, a došla je i struja, treba uskoro i voda. Nekada to nisu mogli ni zamisliti.

Ljeti je u brdu, ističe, najbolja koncentracija, pa je tu uglavnom i nastajalo sve što proteklih godina radi, od zapisivanja notnih zbirki pa nadalje.

Radoholičar neiscrpne energije

I u 81.godini nezaustavljivi maestro još uvijek svakodnevno radi.

„Mislio sam napraviti još jednu veliku monografiju o RKUD-u Đuro Salaj, jer ovo što smo dosad predstavili na dvije izložbe samo je jedan mali dio svega što je u tih 20 godina nudila brodska glazbena scena, od koncerata, gostovanja zborova, opernih prvaka, estradnih prvaka, eminentnih solista, drugih vrhunskih zborova… Prije toga htio sam napravitI jedan predgovor o glazbenim društvima prije pojave RKUD-a Đuro Salaj. U Arhivu sam našao dosta materijala koji nigdje nije objavljen, kao i u Muzeju Brodskog Posavlja. Tako je nastala knjiga o glazbenom životu u Brodu od 1871. godine kada je utemeljeno prvo Hrvatsko pjevačko društvo Davor do 1971.godine - kada su ga zabranili. Ta knjiga potvrđuje kako Brod nije bio selo, kako neki misle. Brod na Savi je imao gudalački kvartet između dva rata - što danas nema, imao je koncertne komorne glazbe… imao je glazbenu povijest."

A toj glazbenoj povijesti pripada i vrsni Tamburaški orkestar Radničkog kulturno-umjetničkog društva Đuro Salaj, koji je pod umjetničkim vodstvom i ravnanjem maestra Ferića djelovao u razdoblju od 1972. do 1992. godine. Tada je to bio jedan od najboljih tamburaških orkestara u Hrvatskoj i jedan od ponajboljih u bivšoj državi.

„Sada već davne 1978. godine bio je pobjednik festivala tamburaške glazbe Jugoslavije gdje je iza sebe ostavio sve orkestre iz Samobora, Zagreba, Subotice, Novog Sada, Osijeka,… Tako je bilo i u Gospiću gdje smo bili apsolutno najbolji u svojoj kategoriji, pa osvojene još tri zlatne medalje i još puno toga… bili smo u programima tadašnje televizije Zagreb, Beograd, Sarajevo…" živo se sjeća čika Mija.

U tih 20 godina kroz ansamble i orkestre prodefiliralo je oko 400 članova, a u zlatnu generaciju maestro Ferić ubraja Krunu Martinca,Dubravka Šefa, Branka Šoljana, Igora Čižmeka, Borisa Ružojčića,…

Rijetko tko je od moćnika svjestan značaja tih glazbenih dosega

 „Sve izložbe koje sam radio o zboru i orkestru radio sam da im pokažem šta su imali, ali nitko od intelektualne elite se nije sjetio da malo po tome pročačka. To što smo napravili Josip Jerković, Bela pl. Panthy i ja ..to je bila najbogatija koncertna sezona u gradu stvorena vlastitim snagama. To su bili prvorazredni koncerti, plodne godine, iako se sad priča kako ništa nismo imali. Ja nisam bio niti sam ikakav političar, ali ne odričem se nijednog dijela svog života, nego - dapače - ponosim se svime. Danas neki kažu kako sam živio u mraku. Ja nisam bio ni u kakvom mraku i to javno iznosim gdje god imam priliku", kaže maestro, vjeran sebi i vlastitim uvjerenjima.

Tužna sudbina orkestra

Već poprilično daleke 1992.godine, kao 53-godišnjak, Mija Ferić, ostao je bez posla, kada je RKUD Đuro Salaj, zbog nepodobnog imena deložiran iz svojih prostorija i ugašen.

- Rekli su mi samo da se iselim, a stotinu instrumenata od kojih je bilo barem 60 prvorazrednih, završilo je na katu KKD gdje je ulazio kako je tko htio i gotovo sve je razvučeno. Uspio sam spasiti nešto dokumentacije. I to je bila sudbina savršenog tamburaškog orkestra kojeg su u bivšoj državi doživljavali kao „vrh vrhova" - prisjeća se.

U naponu snage, znanja, ideja, volje, kao nezaposlen, u početku je, kako kaže, malo „prčkao" s Berde bendom, pa sa Brodskim kolom sa Smotrom folklora, surađivao sa Zvonimirom Toldijem, Krešom Šimićem, Josipom Perčevićem,Snježanom Missoni... hodao po seminarima i stalno stjecao nova znanja.

U Gradu i Županiji nema strategije kulturnog razvoja

Nakon što je ugašen vrsni tamburaški orkestar, počeli su se pojavljivati brojni mali tamburaški bendovi, neke druge forme. I među njima ima kvalitetnih i dobrih kao što su Zdenac i Širok šor, navodi čika Mija. No, jedan je ipak osobit. „Imamo Berde bend koji je daleko najbolji bend svih vremena na kugli zemaljskoj", veli maestro kojemu se zacakle oči pri samom spomenu vrsnih glazbenika. „Tako žanrovski raznoliki repertoar, a sve što sviraju je autentično i vrhunski, interpretacijski besprijekorno, emotivno… sevdalinke, srijemske pjesme, bačke, makedonske, dalmatinske, imaju pet izvanrednih solista, ne zna se koji je bolji…" nabraja.

„Krešo Kovačević, dekan zagrebačke Muzičke akademije za RKUD Đ. Salaj napisao kako je to „glazbeno najzreliji ansambl na 9. festivalu tamburaške glazbe Jugoslavije. A Duško Mihalek kad je čuo našu izvedbu, napisao je kako brodski tamburaški amateri svojim nadahnućem prelaze profesionalce."

Nije zaboravio ni ostale. „Imamo i vrhunski Brodski tamburaški orkestar koji vodi Budo (Damir Butković, nap.a.), koji je, tvrdim, bolji od moga. To je profesionalni orkestar, sa starijim zrelijim sviračima, koji također svira sve žanrove. Na žalost, nitko to u ovom gradu ne prepoznaje" govori ovaj predani glazbeni znalac, razočaran što se Slavonski Brod i Županija ne odnose prema glazbi s više respekta poput ostalih gradova.. „Karlovac na primjer ima Gudački komorni orkestar kao i Varaždin, Zadar. Dubrovnik ima simfonijski orkestar i profesionalni Folklorni ansambl, a mi nemamo ni jedan profesionalni ansambl u Gradu".

A zašto je to tako, pitam ga?

„Zato što nemamo politiku, nemamo strategiju kulturnog razvoja Grada i Županije. Ako u kulturnom vijeću sjede ljudi koji su iz nekih područja kulturne djelatnosti za očekivati je da kažu kad će Brod biti grad, a ne baviti se samo nekim površnim tričarijama. Imamo primjerice Muzej (Brodskog Posavlja) koji već 20 godina nema stalni muzejski postav, ili kao imamo Muzej tambure koji ima stalni muzejski postav, a nije muzej. To je potvrda da nemamo nikakve strategije ni smišljene kulturne politike".

U djetinjstvu je Mija sanjao nogomet

To su činjenice koje ga godinama uzrujavaju, a bez nekog pomaka nabolje pa se u priči vraćamo djetinjstvu i rodnom Slavonskom Kobašu, uz njegovo brdo najdražem mjestu na svijetu.

U djetinjstvu nije razmišljao o glazbi iako je iz muzički nadarene obitelji. „Moja sestra Kata je bila vrhunska pjevačica, kao i sestra Liza i majka, otac Marko je bio seoski svirač, ali ja sam sanjao nogomet".

Mihael Ferić nije pohađao muzičku školu, a tamburu je počeo svirati tek u učiteljskoj školi i s godinama postao „najtamburaš". Tamburom ga je, kaže, „zarazio" Josip Nađ, pravi promicatelj tamburaštva čak i inovator novih instrumenata. Na buduće učitelje prenosio je znanje o značaju tambure i pripremao ih za osnivanje orkestara u školama.

Kako je Mija u učiteljskoj školi najbolje slikao, vjerovao je da će se u budućnosti time baviti. „Onda nije bilo nastavnih sredstava pa smo moj kolega Marko i ja učiteljima crtali ono što je trebalo i zarađivali po sto dinara. Kad sam 1959. došao raditi u kobašku školu htio sam predavati fiskulturu, ali tražili su nekoga za muzički, nije bilo kadra i morao sam prihvatiti. Tako je sve krenulo. Učio sam zajedno s djecom. Kad sam odlazio u Zagreb, Beograd i negdje van, kupovao sam ploče da slušam opere, simfonije, da nešto naučim… Cijeli život sam učio, i sad učim" kaže maestro Ferić, svjestan kako je to jedini način da se nešto postigne.

Do 1964. je u istoj školi predavao glazbeni odgoj, nakon čega je studirao glazbu na Višoj pedagoškoj školi u Zagrebu.

Od početka su njegovi tamburaši bili najbolji

Njegov tamburaški orkestar je začet 1973.godine. „Tada sam radio na vježbaoni Pedagoške akademije, školi Vladimir Nazor. Mi smo zadržavali završene učenike osnovne škole koji su već bili u srednjoj (Kruno Martinac, Đuro Stanić, Branko Šoljan…), da bismo te godine, nakon nastupa u Osijeku na Festivalu tamburaške glazbe Jugoslavije, prešli u RKUD kao i đaci iz škole I.G.Kovačić gdje je radio kolega Antun Alinjak".

Iako kaže da živi u 19.stoljeću, savladao je potrebnu količinu tehnološkog znanja da može čitati, pisati i raditi na računalu. Štošta bi još volio ispraviti.

Gotovo cijeli život se druži s tamburom i čuva bezbroj uspomena. „"Neću zaboraviti nastup u Osijeku 1974. godine kada je orkestar bio vrhunski, ali mi tada nismo imali imidž koji su imali zagrebački i samoborski. Na festivalu pred dvije i pol tisuće gledatelja mi smo dobili brončanu plaketu, a Udruženje muzičara Osijek dalo nam je pokal kao najboljem orkestru festivala. Kada smo na samom kraju svirali (Razigrane žice, Tihomila Vidošića) dobili smo takve ovacije da smo sve morali ponoviti. To mi je bila satisfakcija. Znao sam da smo bili najbolji… Tada čovjek dobije krila".

I tako su se godinama redale nagrade, putovanja i bezbroj dogodovština, poput one kada su putovali iz Varaždina s autobusom koji se zbog kvara zapalio pa su cijelu noć ostali na cesti.

Najatraktivnije putovanje je, prisjeća se bilo u Švedskoj gdje su za desetak dana obišli nekoliko gradova, pa po Njemačkoj, Čehoslovačkoj…

Na putovanjima je djeci bio i roditelj i učitelj što je bila ogromna odgovornost, čega tada i nije bio svjestan, a sad se, kaže, naježi kad se toga sjeti.

Trema i guc rakijice

"Preko Društva naša djeca nastupili smo na internacionalnoj priredbi u Beogradu Radost Evrope. Išli smo u izravni eurovizijski prijenos pred televizijske kamere. Jugoslaviju smo predstavljali mi, Tamburaški orkestar brodske OŠ Vladimir Nazor i Folklorni ansambl iz Markuševca kod Zagreba. Imao sam užasnu tremu. Moja pokojna sestra Liza je došla da mi ispegla narodnu nošnju, a ja ne mogu ništa pojesti da ne povratim. Ona sirota kaže, moj brate šta si ti sebi na vrat natovario. Ali kad sam vidio kako se djeca ne boje, kako su samouvjereni, dali su mi hrabrosti. Osim toga ja prije početka, i javno, gucnem malo rakijice i dobijem koncentraciju. Poslije sam vidio da ja taj posao znam."

Pohvale izvođačima stizale su sa svih strana. Tako je prof.Krešo Kovačević, dekan zagrebačke Muzičke akademije za RKUD Đ. Salaj napisao kako je to „glazbeno najzreliji ansambl na 9. festivalu tamburaške glazbe Jugoslavije". „Duško Mihalek kad je čuo našu izvedbu, napisao je kako brodski tamburaški amateri svojim nadahnućem prelaze profesionalce."

I to je bio podsticaj za stalni rad i napredovanje. Uz talent s kojim je rođen, a nije ga bio ni svjestan, Mihael Ferić, cijeli život uči i radi. Dvanaest godina je bio profesionalni dirigent u RKUD Đuro Salaj. A od 1973. je i predavao na državnim seminarima za dirigente tamburaških orkestara. Jer „glazba je kao droga, navučete se. Navukla me scena. I tako je to kod nekoga tko to istinski doživi. Čim je jedno prošlo, ja ne mogu zaspat' i razmišljam kako ću pripremati drugo…".

"Uvijek me vukla nostalgija. I to je možda bio moj hendikep, jer mimo Kobaša i Broda ne mogu nigdje živjet'. A tako je to od djetinjstva. Ja sam tužan kad ne vidim Motajicu, a kad je ugledam srce mi drugačije kuca".

I dan danas ima nevjerojatnu energiju. Pamti toliko događaja, ljudi, situacija…

Kroz RKUD Đ. Salaj prošlo je stotine tamburaša, među kojima je bilo podjednako i djevojčica poput Mirele Jagodić, Irene Dokuzović, koje su bile jednako uspješne, a pamti i nekoliko tamburaških brakova poput Dubravka i Jadranke Šef, Dubravke i Nenada Pletikapića… Svih se sjeća, a oni ga odreda hvale. „Mija je moj drugi duhovni otac. Puno sam od njega naučio i mogu mu samo reći hvala. Mislim da nas je učinio boljim ljudima", kazao je Igor Čižmek, jedan od njegovih učenika, s kojima je u kontaktu pola stoljeća.

Kada je prestao raditi kao dirigent, više se posvetio publicistici

Prvo je čika Mija počeo pisati notne zapise pučkih pjesama i plesova iz brodske Posavine, pa Folklornu glazbu panonske plesne zone sa morem notnih zapisa i analiza, a najdragocjenija mu je knjiga Hrvatski tamburaški brevijar. I ne bez razloga. Bio je to mukotrpan ali nadahnjujući posao. Godinama je prikupljao građu, sve o tamburama koje su Hrvati raznijeli na pet kontinenata, a samo finalni dio trajao je, kaže, preko dvije godine. Tako je na petstotinjak stranica s više od 1300 ilustracija nastala jedinstvena knjiga, u nakladi zagrebačkog društva Šokadija, koju je uredio Martin Vuković, grafički oblikovao Danijel Popović, a u kojoj se može pronaći sve o povijesti tambure, najpopularnijem tradicijskom glazbalu kao i o ljudima koji su kroz proteklo stoljeće i pol tamburašku glazbu učinili umjetnošću. Visoko priznanje, povelja Franje Kuhača od kvalificirane institucije, Društva hrvatskih skladatelja, je samo logičan i zaslužen završetak.

Maestro Ferić je također inicijator osnivanja Muzeja tambure u brodskoj Tvrđavi, jedan je od utemeljitelja festivala Šokačka rapsodija „100 tamburaša", gdje je i dirigirao od 2006. do 2010. godine.

Iako kaže da živi u 19.stoljeću, savladao je potrebnu količinu tehnološkog znanja da može čitati, pisati i raditi na računalu. Štošta bi još volio ispraviti.

Žao mu je, primjerice, što danas u školama ima premalo glazbenog odgoja. „Mi smo nekada u svakoj školi imali pjevački zbor i tamburaški orkestar, a pogledajte danas. A što se tiče tambure mi smo na ćupriji dobili, a na mostu izgubili. Tambura je u osnovnoj glazbenoj školi postala odjel, kao i u srednjoj glazbenoj, a u Osijeku je dobila i studij, ali smo izgubili jer u osnovnim školama nema tamburaških orkestara". No, tu nema pomoći.

Tipični zavičajac

Ma kakve god primjedbe imao za sredinu u kojoj živi, Mija Ferić je tipični zavičajac. Uvijek me vukla nostalgija. I to je možda bio moj hendikep, jer mimo Kobaša i Broda ne mogu nigdje živjet'. A tako je to od djetinjstva. Ja sam tužan kad ne vidim Motajicu, a kad je ugledam srce mi drugačije kuca".

Najjače ipak kuca za obitelj. „Familija mi je na prvom mjestu, kćer i njezina obitelj, unuci koji su me zaokupili u zadnje vrijeme i to je nenadomjestivo. Sve ostalo je bio nekakav život, nekakav rad, da se čovjek dokaže i iza sebe ostavi nekakav trag". Zato svojima kao i novim generacijama savjetuje da rade i žive pošteno i da vole odabrani posao. 

Dok prenosim utiske našeg višesatnog razgovora, svjesna sam kako je to samo mali dio bogate tamburaške i folklorne baštine koju je ogromnim marom maestro Ferić do sada stvorio, a što je prepoznao i Grad Brod, dodijelivši mu prije tri godine Povelju počasnog građanina.

Svoj ogromni glazbeni i publicistički potencijal Čika Mija i dalje „troši", dokazano s velikom strašću i ljubavlju pa, iako dvoji oko toga hoće li još imati snage napraviti priželjkivanu monografiju, dok ga gledam i slušam tako iskričavog i živahnog, zaključujem kako zasigurno hoće.