VEĆ je gotovo tri desetljeća u mirovini, zlatar i graver Vladimir Pokopčić koji je kod brodskog majstora Dragutina Schwendemanna, nekad uglednog draguljara i zlatara, izučio i optičarski zanat pa ga sumještani poznaju po uslugama te vrste koje je nudio do umirovljenja. Ipak, Brođanima je najpoznatiji kao nepobjedivi i najtrofejniji strijelac u Brodu, kao višestruki prvak Hrvatske i Jugoslavije. Premda je danas, u 86. godini poprilično narušenog zdravlja, još uvijek ga ne napušta sportski duh s kojim je valjda i rođen 1935. godine u brodskom Mucvanju, u kući koja je deset godina kasnije potpuno srušena prilikom bombardiranja saveznika.

Po završetku osnovne škole pa nakon naukovanja i polaganja ispita za zlatarskog majstora pomoćnika, otišao je na odsluženje vojnog roka u daleko Skopje. Sjeća se iscrpljujućeg putovanja od 36 sati ubrzanim vlakom do tog udaljenog grada, gdje se kao vojnik baš i nije iskazao u gađanju iz puške.

„Da bi postao dobar strijelac moraš imati veliku fizičku kondiciju, dobar vid (što se može postići i s naočalama) i vrsnu koncentraciju", naglašava majstor. „ Ako dignem pištolj i uhvatim se da mi misli lutaju, spuštam ga. Svaki dan smo vježbali kako bismo imali jako i izdržljivo cijelo tijelo", pojasnio je.

No, kada se nakon odsluženja vojske vratio kući, na nagovor prijatelja Bore Lipeca koji je radio u kartonaži nekadašnjeg poduzeća Plamen, s 24 godine, neplanski se počeo baviti streljaštvom jer su prvi rezultati bili iznenađujuće dobri.

Premda je počeo raditi kao zlatarski majstor u „Tehnometalu", postignuća u streljaštvu, opčinila su ga. Od 1959. godine počeo je trenirati kao član SD „Maršal Tito", a osim na zračnoj puški pucao je i malokalibarskom i vojničkom. Ipak, '62. godine opredijelio se za pištoljske discipline te je tada prvi put postao i prvak Hrvatske u disciplini pištolja serijske izrade „Drulov".

„Kada je stigao poziv za natjecanje u Zagrebu gdje se pucalo u više disciplina pa i iz malokalibarskog pištolja što nikada do tada nisam pokušao i sam sam se iznenadio uspjehu. Ne znam kako mi je to pošlo za rukom. Nakon toga je krenulo. U Jugoslaviju su došla četiri takva pištolja, a Streljački savez Jugoslavije organizirao je šest dana natjecanja .Pucalo se običnim pištoljem, a nagrada za prvo mjesto bio je precizni pištolj. I uspio sam ga osvojiti", i sada ponosno ističe Vlado, kako ga oslovljavaju mnogi Brođani.

Nizali su se uspjesi pa je tako kao član streljačke reprezentacije Jugoslavije bio sudionik Europskog šampionata u Stockholmu 1963. godine, nakon čega je prvi put proglašen i najboljim sportašem Broda.

Streljaštvo je bilo njegova strast i ljubav

„Da bi postao dobar strijelac moraš imati veliku fizičku kondiciju, dobar vid (što se može postići i s naočalama) i vrsnu koncentraciju" naglašava majstor. „ Ako dignem pištolj i uhvatim se da mi misli lutaju, spuštam ga. Svaki dan smo vježbali kako bismo imali jako i izdržljivo cijelo tijelo" pojasnio je.

No, kao reprezentativac imao je zastarjelo i iskorišteno oružje pa si ga je sam kupovao, a u početku nije bilo lako doći do kvalitetnog komada. Da bi mogao vježbati kupovao ga je, kao i municiju, u istočnim zemljama. Jer domaća municija iz Goražda je, po njegovim riječima, bila „luk i voda".

„Tako smo u Mađarskoj, Bugarskoj, Rumunjskoj, Čehoslovačkoj… mijenjali šuškavce i najlon košulje za oružje i municiju i još pritom strahovali na granici da nam ne oduzmu i ne kazne nas"… Ipak, nikad se nije dogodio neki kvar ili da zaglavi metak. Ali jedanput je, sjeća se, izgubio prvenstvo Jugoslavije zbog dekoncentracije. „Bila je brza paljba pištoljem. Držimo pištolj dole na 45 stupnjeva, kad okrenu metu pucam i imam svega tri sekunde. Nanišanio sam ispalio i odložio pištolj. Ne znam što se dogodilo jer nisam ispalio pet nego četiri metka", prokomentirao je peh.

U 27. godini prvi je put postao prvak Hrvatske, a takav je uspjeh zabilježio ukupno 24 puta, dok je najboljim strijelcem Hrvatske proglašen osam puta. No, bio je i prvak Jugoslavije 12 puta.

Streljaštvo je od prvih treninga bilo veliki izazov s kojim je proputovao ne samo jugoslavenskim gradovima, nego i boravio u 17 europskih zemalja te, primjerice, u turskom Izmiru do kojega su, sjeća se, putovali tri dana autobusom po nesnosnoj vrućini. „Usput smo spavali u Sofiji, Plovdivu… no, mladi smo bili pa smo sve izdržavali", kazao je Vlado prisjećajući se i lijepih druženja, ali i stroge discipline. Nas "pištoljaše" trener je držao pod povećalom da ne bismo negdje otišli, popili i izgubili koncentraciju. Disciplina je bila iznad svega, nije smjelo biti neprospavane noći". Od mladosti, zbog toga, ovaj vrsni sportaš nikada nije ni pušio niti pio alkohol pa čak ni kavu. Jer dogodilo bi se, kaže, da zbog kave ne može zaspati pa onda izgubi dobru koncentraciju. A discipliniran je ostao do danas pa i bolest savladava svakodnevnom vježbom s desetak sportskih pomagala. Već osam godina, naime, koliko se bori s Parkinsonovom bolesti to nije lako, ali sportski duh se ne predaje. Pištolj koji je težak oko kilogram i pol mora držati čvrsto i tada se ruka ne trese. „A ponekad, dok sjedim pred televizorom znam uzeti peglu u ruku i držati visoko. To je naprosto navika. I fali mi ako ništa ne radim, ako ne vježbam."

Zaredala natjecanja i nevjerojatni uspjesi

U 27. godini prvi je put postao prvak Hrvatske, a takav je uspjeh zabilježio ukupno 24 puta, dok je najboljim strijelcem Hrvatske proglašen osam puta. No, bio je i prvak Jugoslavije 12 puta. Na međunarodnom natjecanju u Leipzigu, postigao je državni rekord, uspjevši s MK pištoljem slobodnog izbora osvojiti 562 od mogućih 600 krugova. To natjecanje mu je ostalo u sjećanju zbog još nečega. „Kolegica iz Zagreba, koja je vrhunski gađala iz puške, rekla mi je; ako ubiješ preko 540 krugova pištoljem, svaki krug preko toga dobit ćeš jednu pusu. Bila je to dobra motivacija, ali stvarno sam bio koncentriran pa sam ubio 562 kruga i tada oborio državni rekord. Naravno, našla se tu i „komisija", svi su stajali oko nas dok je ona plaćala 22 puse". Nakon toga uslijedilo je i priznanje Streljačkog saveza Jugoslavije. Iste godine, 1965., bio je član državne reprezentacije na EU šampionatu u Bukureštu, u gađanju zračnim pištoljem. Više puta je nosio naslov trostrukog prvaka Hrvatske i Jugoslavije u disciplinama Drulov, u preciznom pištolju, revolveru Colt „Smith-Wesson", zračnom i pištolju slobodnog izbora. Kao član državne reprezentacije kroz 15 godina, natjecao se u pištoljskim disciplinama na brojnim Europskim prvenstvima, u Madridu, Parizu, Londonu, Lincu, Budimpešti, Bukureštu, Plzenu, Izmiru, Enshedeu, Beogradu,… Možda mu je, veli, najveći uspjeh osvojeno i podijeljeno s talijanskim strijelcem deseto mjesto na svijetu, u švicarskom Tunu 1974.

A kada mu se osim prvih osvojenih nagrada pobroje i one druge i treće, Vlado Pokopčić je, kako su neki izbrojali, zasigurno najtrofejniji brodski sportaš u prošlom stoljeću.

Bilo je to vrijeme mladosti, ljubavi, uspjeha, druženja, ljepote

Uvijek se volio družiti, a u mladosti je to bilo s urarom Mirom Bognarom, Zlatkom i Franjom Škalabrinom, optičarom Jozom Wachtlerom…

Nakon „Tehnometala" gdje je radio kao zlatarski majstor odlučio se okušati i u optičarskom poslu pa je 12 godina radio u Ghetaldusu, a onda se na nagovor prijatelja Mire, upustio u privatne „vode" zlatara, gravera i optičara. Zlatarski posao je bio težak jer su sami izrađivali nakit, a ne preprodavali kao što se uglavnom danas radi, kazao je Vlado, no uz sva tri zanata uspijevalo se živjeti i izdvajati za veliku strast - streljaštvo.

„Nas dvojica smo na biciklima po tri dana putovali na more. Prvi i drugi put smo išli preko Bosne do Splita, treći puta preko Slovenije u Istru, a četvrti put je s nama išao i Jozo Wachtler. Vozili smo kroz Bosnu pa Crnu Goru i do albanske granice. Htjeli smo vidjeti bunkere o kojima smo samo čuli, ali nije nam to uspjelo."

Svoju prvu suprugu Anu, rođenuPiha, upoznao je još kao mladić na plesnjaku. Naučila ga je plesati rumbu a on je nju poučio gađati iz puške. „Željela je vidjeti čime se ja to bavim pa je dolazila na treninge. Tako je i sama počela pomalo pucati. A onda se dogodilo da je na jednom natjecanju Slavonije i Baranje osvojila prvo mjesto iz malokalibarske puške na 50 metara. I kasnije je bila među vodećima na prvenstvima Hrvatske", prisjeća se Vlado.

Oženili se 1960. i sljedeće godine dobili sina koji nosi očevo ime. A ljubav prema zračnoj puški prenijeli su i na Vladimira juniora koji se kratko vrijeme bavio streljaštvom kao hobijem.

Supruga Ana je umrla prije 19 godina, a onda se oženio gospođom Ljiljom koja je također umrla prije devet godina. Rekao je da se neće treći put ženiti, ali danas se druži s gospođom Verom, međusobno si pomažu i prikraćuju vrijeme.

Uz streljaštvo obožavao je bicikl

Osim kao strijelca, brojni vremešniji Brođani sjećaju se Vlade na biciklu. Oduvijek ga je volio voziti, pa i danas to čini ako mu zdravlje i vremenski uvjeti dozvole. Ako ne uspije izaći van, za vježbu posluži i sobni bicikl.

A prvi bicikl je sam napravio još kao klinac, neposredno nakon Drugog svjetskog rata. „Kod jednog čika Đure redovno sam odlazio i molio ga da se malo provozam na njegovom biciklu. Onda sam nabavio nekoliko starih i sklepao od njih svoj prvi bicikl. Dvije godine prije vojske i dvije poslije sa društvom - također zaljubljenicima u bicikle poput putopisca Mate Rajkovića išao sam na more. Naravno prethodile su pripreme, vožnje bicikla vikendom do obližnjih mjesta, Đakova, Gradiške, Požege, Dervente,…

„Nas dvojica smo na biciklima po tri dana putovali na more. Prvi i drugi put smo išli preko Bosne do Splita, treći puta preko Slovenije u Istru, a četvrti put je s nama išao i Jozo Wachtler. Vozili smo kroz Bosnu pa Crnu Goru i do albanske granice. Htjeli smo vidjeti bunkere o kojima smo samo čuli, ali nije nam to uspjelo."

Usput su spavali gdje su stigli, na sjenicima, u grmlju, šumi, bez šatora. Onda nije bilo ni asfalta niti guma za bicikl pa su se, kaže, pomagali „bajlagom", ali stigli su uvijek gdje su naumili. „Usput kupimo malo mlijeka, jedemo konzerve, slaninu, kruh, budemo par dana na obali i nazad. Jednom smo se vraćali preko Velebita. Zatekla nas je takva zastrašujuća grmljavina, da je se i danas s nelagodom sjećam" .

Filatelist i planinar

Uz streljaštvo koje je uvijek bilo na prvom mjestu pa i bicikl, Vlado se bavio filatelijom. Imao je, veli, zavidnu kolekciju markica, a da bi došao do neke zanimljive, podnosio je pravu žrtvu. „Tako smo jednom Ivica Koprivčević, Miro Bognar, Vlado Šnajder i ja išli u Dubrovnik na šahovsku olimpijadu kako bismo dobili specijalne žigove, prvi dan izdavanja markice, a kao planinari smo imali popust na putovanje i smještaj".

Bio je i dugogodišnji član brodskog Planinarskog društva, šezdesetih godina, kada je društvo brojilo triput više članova nego danas. Sjeća se kratkih, ali lijepih izleta, planinarskog skijanja na drvenim skijama, nepoderivih gojzerica…

U posebnoj uspomeni mu je ostao posjet Plitvičkim jezerima. „Izašli smo iz autobusa dvije stanice ranije pa nastavili pješice. Ali naš vodič je „hofirao" s jednom planinarkom pa smo zalutali i na Plitvice stigli po noći", prisjetio se nekad neugodne, a danas smiješne zgode.

Pohvale, nagrade ali i razočaranje

O čemu god smo razgovarali uz poslijepodnevnu kavicu, Vlado se stalno s puno razloga vraćao na streljaštvo, vitešku igru u kojoj se dokazao kao rijetki, koja mu i danas ispunjava srce, a zbog lijepih sjećanja zaiskre i suze u očima.

Nakon što je ponovo proglašen najboljim natjecateljem u pucanju iz pištolja u Hrvatskoj, SOFK-a mu je oduzela već dodijeljenu (po 13. put) titulu najboljeg sportaša Broda, što ga je kao sportaša i čovjeka razočaralo pa je napustio brodsku streljačku družinu i 1976. godine postao član kluba „Zagreb 1786.".

Dvanaest godina zaredom proglašavan je najboljim sportašem Broda, a 1972. godine kao prvi sportaš u povijesti nagrađen je i najvišom gradskom nagradom - „Nagradom oslobođenja Broda". No, tri godine kasnije, nakon što je ponovo proglašen najboljim natjecateljem u pucanju iz pištolja u Hrvatskoj, SOFK-a mu je oduzela već dodijeljenu (po 13. put) titulu najboljeg sportaša Broda, što ga je kao sportaša i čovjeka razočaralo pa je napustio brodsku streljačku družinu i 1976. godine postao član kluba „Zagreb 1786.", gdje je i dalje postizao vrsne rezultate poput Balkanskog šampionata u Sofiji na kojem je osvojio ekipno prvo mjesto u zračnom pištolju. Svake godine su se nizale nagrade i proglašenja najboljim strijelcem Hrvatske i prvakom Jugoslavije, a 1993. godine na otvorenju Europskog prvenstva u Budimpešti nosio je hrvatsku zastavu.

Četiri desetljeća se Vlado Pokopčić aktivno bavio streljaštvom, a i nakon toga još koju godinu za svoj „gušt". Tako je 2000. veteranski prvak Hrvatske u pucanju revolverom Colt „Smith-Wesson" i aktualni državni rekorder (od 1995.) u disciplini „Drulov". Godinu kasnije, kao i 2004., osvaja prvo mjesto na Prvenstvu Hrvatske.

Težina godina, ali i lijepa sjećanja

Godine i bolest donijele su svoje zabrane. Više nema natjecanja a sve češće ni vožnje biciklom s kojeg je par puta zbog gubitka ravnoteže pao. Tako je prestao voziti i auto svjestan kako to može biti opasno i po druge u prometu.

Nema više ni druženja koja je uvijek volio. Prisjeća se prijatelja, s kojima je provodio ugodne trenutke poput Zvonka i Elvire Ćalić, Terhal Dražena, Ive Jurkovića, Zvonka i Branke Solina,... ali mnogima je, nažalost, privilegija starenja uskraćena.

Brojna priznanja, plakete, pehare koje su dobili on i Ana, darovao je Muzeju brodskog Posavlja. Ali i bez njih kao podsjetnika, sjeća se brojnih zemalja koje je upoznao putujući na natjecanja i onih koje nije vidio, a htio je, poput Rusije, Albanije, Andore… kao i bezbroj sretnih trenutaka kada je nakon discipliniranih treninga postizao najbolje rezultate. Zbog najvećih sportskih uspjeha nuđen mu je posao i stan u drugim mjestima, u Požegi, Zagrebu, Srijemskoj Mitrovici,... no nikad nije htio napustiti svoj Brod, grad u kojem je rođen koji najviše voli i čije je ime kroz svoje pobjede pronio svijetom.