KUPINA - Iako je bio izuzetno hladan subotnji dan, i u selu Kupini se čuo samo topot konja po asfaltu. Skupina jahača, sudionika ovogodišnjeg pokladnog jahanja, na prozore i pred kuće, izmamila je sve stanovnike ovoga lijepog, malog slavonskog sela. Povorka od 33 jahača i tri zaprege krenula je od Poljoprivredne zadruge do Filinog kraja, gdje im je prva postaja bila dvorište u kojemu su ih slanim i slatkim slavonskim domaćim delicijama ugostile obitelji Mate Radičevića, Perice Vuksanovića i Blaža Šokčevića. Od njih su se vratili na početak sela kod obitelji Mije Šokčevića, na ledini kod crkve, zatim su otišli u susjedno selo Zoljane gdje ih je ugostila obitelj Nikole Kolesarića. Nakon okrjepe i kratkog odmora vratili su se ponovno u Kupinu kod obitelji Mate Vuksanovića.

- Devedesetih godina prošlog stoljeća konji su nestali iz našeg sela, nitko ih nije imao. Onda sam ja, 2007. godine, prvi kupio konje, potaknuo druge i nakon tri mjeseca ljudi su ponovno počeli držati konje u svojim stajama. Uglavnom su to mladi ljudi koji su istinski zaljubljeni u tu životinju, koji vole stare običaje, pa smo osnovali i udrugu koja danas ima 17 članova. Prošle smo godine obnovili stari običaj pokladnog jahanja, koji se prema zapisima njegovao prije 200-tinjak godina, a zamro je početkom drugog svjetskog rata. Brzo su nam se odazvali mnogi, podržali ovu našu manifestaciju i evo, drugu godinu smo na okupu. Imamo potporu cijelog sela, svi priskoče u pomoć kod organizacije što nam daje podstrek za dalje, ponosan jer Mato Vuksanović, predsjednik Konjogojske udruge "Ledina" iz Kupine.

Ja sam se udala u Filin kraj iz drugog kraja sela, od crkve. Kad smo išli iz škole dok dođemo do sokaka gdje počinje Filin kraj već bismo se posvađali i rugali bismo se: " Filinci linci, vrbavi klinci, žabe tuku, pa na pijac' vuku. U našem kraju zvjezdice sjaju, u Filinom kraju žabe kreketaju", prisjetila se Janja Vuksanović.

Pokladno jahanje u Kupini podržava i načelnik općine Velika Kopanica Zvonimir Šimunović: - Drago mi je što ovako mala sredina uspješno organizira značajnu manifestaciju, što brine o očuvanju tradicije svoga kraja. Pri općini smo osnovali Turističku zajednicu jer naš kraj zaista ima što pokazati, posebno stare običaje. Konj je nekada slavonskom čovjeku bio desna ruka, nije mogao zamisliti svoj život bez njega, ali to je uništeno dolaskom mehanizacije. Međutim, ostali su zaljubljenici u konje i tradiciju zahvaljujući kojima i mi uživamo u ovakvim događajima. Posebno mi je drago što se aktiviralo puno mladih, jer ako se mi sami nećemo založiti, drugi nam neće ni doći, a u Kupinu će, siguran sam, uvijek doći mnogi.

Prionulo cijelo selo

Tomislav Hanuljak: - Prije tjedan dana sam se učlanio u Udrugu i odmah sam se uključio na pokladno jahanje. Dok smo brat i ja bili mali, tata je imao dvije kobile, ali ih je prodao. Brat i ja smo zavoljeli konje i sada opet imamo jednu kobilu i kad se oždribi tata je rekao kako će ostavljati ždrebad i da ćemo ponovno uzgajati konje. Konj treba svakodnevnu brigu i njegu, zato našu kobilu obavezno češljamo, peremo...

Antun Vidaković: - Svi članovi naše Udruge vole konje i stare običaje. Lijepo je obnoviti ono što je nekada bilo, obnoviti tradiciju. U tome nas podržava cijelo selo, pa i ako nisu u udruzi svi su se angažirali. Ljubav prema konjima na mene je prenio moj otac, koji ih je uzgajao trideset godina, a onda je za Domovinskog rata prekinuo, da bismo unazad nekoliko godina ponovno nabavili konje na moju inicijativu. Dok god mogu i budem u mogućnosti imat ću konje. Jahati sam naučio kao mali, onda sam malo "ispao iz štiha", ali kad se to jednom nauči ne zaboravlja se. Konj ne zahtijeva gazdu, nego hoće slugu i što mu više pažnje i ljubavi posvećujete on to više i uzvraća.

Nikola Kolesarić: - I sam sam u mladim danima volio raditi s konjima, pa mi je posebno drago što su to mladi u našem kraju prihvatili. Imam primladinu, četvero unučadi, koja vole konje, pa im dida nastoji omogućiti da su što više s njima. Imam 12 konja, 4 kobile, ždribca i ždrebad, a o njima najviše brinem ja i nije mi teško jer moji svi vole naše običaje. Sin i snaha rade, baka i ja otpravljamo i dočekujemo unučad iz škole, a kad su slobodni i oni svi pomognu oko konja.

Dok su stariji unuci bili na konjima, s didom Nikolom je došao devetogodišnji Petar: - Jašem, ali kod kuće. U početku sam malo bio nesiguran i bojao sam se, ali kako sam svaki dan uz konje i pomažem didi oslobodio sam se. Konj voli da mu se priča, onda bude mirniji.

Pokladnu su povorku ispred kuće pratile i dvije Janje, Vuksanović i Katalinić. - Ne sjećam se da je bilo pokladnog jahanja dok sam ja bila mlada, nisu dečki tada jahali konje, oni su nam služili samo za rad u polju. Za poklade bismo mi cure i dečki išli kroz selo pješice i pjevali, oblačili smo se u svašta, ali ne u strašno. Ja sam se udala u Filin kraj iz drugog kraja sela, od crkve. Kad smo išli iz škole dok dođemo do sokaka gdje počinje Filin kraj već bismo se posvađali i rugali bismo se: " Filinci linci, vrbavi klinci, žabe tuku, pa na pijac' vuku. U našem kraju zvjezdice sjaju, u Filinom kraju žabe kreketaju", prisjetila se Janja Vuksanović.

Janja Katalinić, pak dodaje: - Živim sama, pa volim kad se nešto ovako događa u našem selu, da i mi stari imamo što pogledati.

Jedna postaja kod koje se zaustavila pokladna povorka bila je ispred kuće obitelji Mije Šokčevića, a što su priredili ispričala je kći Marina: - Čuli smo da se smrzavaju pa smo im brzo pripremili uz rakiju i kuhano vino. U pripremi jela uključio se cijeli komšiluk, tako da ima za sve. U našem selu ima puno nošnji, imamo i od koga saznati o starim običajima pa bi šteta bilo da sve to padne u zaborav. U KUD-u sam 13 godina, idemo na razne smotre, u kolovozu imamo svoju manifestaciju tako da je ovo pokladno jahanje točka na i. Selo je malo, ali smo povezani.