SLAVONSKI BROD – Sve je to normalno i vrlo brzo se navikneš, jer dijabetes nije bolest nego stanje i ne razumijem one koji me žale, jer ja se, zapravo, osjećam vrlo hrabro – ne skidajući osmijeh s lica govori Antea Janković, 11,5-godišnja djevojčica iz Oprisavaca, kojoj je dijabetes tipa jedan dijagnosticiram prije tri godine, kada je krenula u treći razred osnovne škole. Problema s vršnjacima nema. – Mene nitko nikada nije zadirkivao, a kada primijete nekakve promjene svi me odmah pitaju je li mi dobro i trebam li pomoć – pojašnjava Antea.

"Karlo je s nama od prvog razreda...Svi zajedno smo naučili da dijabetes nije bolest nego stanje, da Karlo može i trčati, skakati, veseliti se, samo mora paziti na hranu i razinu šećera."

Kako bi pomoć i razumijevanje vršnjaka, ali i učitelja te nastavnika i profesora imala i sva ostala djeca koja boluju od dijabetesa tipa jedan vrlo je važna edukacija svih u lancu. Naime, kao posljedica današnjeg načina života koji podrazumijeva unos velikih količina masti i ugljikohidrata uz smanjeno kretanje, mi danas u Hrvatskoj imamo gotovo pola milijuna ljudi koji imaju problema sa šećerom. Oko 200 tisuća ih to još niti ne zna, no 300 tisuća osoba ima dijagnosticiranu šećernu bolest. Od te brojke osam posto otpada na tip jedan od koje najčešće obolijevaju mladi do 19 godina starosti. - Temeljna poruka je da spoznajom o tome što je šećerna bolest tipa 1 obavljamo inkluziju i prihvaćanje bolesnika da bi oni mogli adekvatno prolaziti kroz sustav obrazovanja. Stoga oni koji pružaju te usluge moraju biti upoznati s karakteristikama bolesti, sa specifičnostima mladih ljudi i ponekad im moraju izlaziti u susret.- kazao je dr. Mladen Grgurević koji je učiteljima i nastavnicima danas govorio na temu „Dijete s dijabetesom u odgojno-obrazovnim ustanovama", a u sklopu edukacije koju je Udruga 'Brodski slatkiši' iz Slavonskog Broda organizirala u OŠ Antun Mihanović.

Upravo je u toj školi četvero djece koja imaju dijagnosticiranu šećernu bolest,. – Dijabetes kod djece je uistinu veliki problem koji raste iz godine u godinu. Naša udruga broji 20 članova no još uvijek ima veliki broj onih koji nisu spremni učlaniti se i javno govoriti o onome što ih muči. A svaki roditelj koji ima dijete s dijabetesom zapravo, u trenutku kada se ono odvaja od njega, brine hoće li i kako znati 'proći' kroz dan. Kada krenu u školu u prvim razredima je nešto lakše jer vi uvijek možete s jednom učiteljicom lakše iskomunicirati, pa čak do te mjere da ona ima rezervni aparatić. Kada krenu u više razrede, od petog do osmog, nastaje problem jer je tu više nastavnika i zato bi svi trebali znati osnove postupanja kod djece s dijabetesom - kazala je Tatjana Birer Novoselović, predsjednica Udruge "Brodski slatkiši", koja je jučerašnju edukaciju pokrenula upravo iz razloga što je sve više dijabetičara po školama, a u isto vrijeme odgojno-obrazovni kadar nije u tolikoj mjeri upoznat s dijabetesom.

- Ja sam o dijabetesu nešto malo znala jer i sama imam starijeg člana obitelji kojem je dijagnosticirana šećerna bolest. No dijabetes tipa 1 je nešto sasvim drugo i uistinu sam se trebala educirati u čemu mi je pomogla i Karlova majka. Karlo je s nama od prvog razreda i u početku je i bilo problema, no zvali smo tada majku i uz njenu pomoć i ja i ostali učenici u razredu naučili smo se nositi s tim. Svi zajedno smo naučili da dijabetes nije bolest nego stanje, da Karlo može i trčati, skakati, veseliti se, samo mora paziti na hranu i razinu šećera. Ostalim učenicima je sada već normalno da kad negdje idemo Karlo mora prije jela izmjeriti šećer, a kada u razredu kažem da je vrijeme da Karlo izmjeri šećer već se šale s tim i vesele se jer znaju da je blizu veliki odmor. – kazuje učiteljica razredne nastave u OŠ Antun Mihanović, Dajana Filković.

Često komuniciramo, dali smo im napisana pravila kojih se drže, a ako što trebaju suprug i ja smo im uvijek dostupni na telefonu te u slučaju potrebe za deset minuta možemo biti u vrtiću. 

Bartolu je šećer dijagnosticiran s deset i pol mjeseci

Sreću da je ostvarila odličnu komunikaciju s onima koji skrbe o njenom sinu dok je ona na poslu imala je i Ivana Baričević. Sinu ove medicinske sestre dijabetes je dijagnosticiran vrlo rano. Bartol je tada imao deset i pol mjeseci, a rutinska pretraga zbog viroze donijela je dijagnozu na koju nisu bili spremni. – Bio je to šok. Iako sam zdravstveni djelatnik vijest o tome da Bartol ima šećernu bolest bio je ogroman šok, kako za mene tako i za supruga te dvoje starije djece. Nismo to očekivali, ali danas je sve podređeno tome. Počela sam raditi vrlo brzo, tako da je Bartol s godinu dana krenuo u vrtić a suradnja s tetama, kako ih od milja zovemo, je odlična. One su jako susretljive. Često komuniciramo, dali smo im napisana pravila kojih se drže, a ako što trebaju suprug i ja smo im uvijek dostupni na telefonu te u slučaju potrebe za deset minuta možemo biti u vrtiću – kaže Ivana dodajući kako se s otkrićem dijabetesa djetetu u obitelji puno tog promijeni. Sve je, dodaje, fokusirano na Bartola i dijabetes, odnosno načine na koje se treba ponašati. U cijelu priču, dodaje, aktivno je uključeno i njeno dvoje starije djece.

I to je ono što je zapravo vrlo važno. Da prije svega obitelj bude ta koja će djetetu u početku pružiti potporu, a kasnije ga pripremiti i za samostalnu brigu oko njegova zdravlja.

- Odgovornost roditelja je da dijete kroz određeno vrijeme osamostale u brizi o svemu onome što dijabetes nosi sa sobom. To nisu djeca s dijagnozom posebnih potreba, to su djeca koja trebaju samo malo više pažnje i pozornosti. Nakon što se djetetu dijagnosticira dijabetes, prvu edukaciju s njima prolaze roditelji. Kod djece do tri godine roditelj je taj koji kontrolira bolest, u dobi od tri do sedam godina djecu se uči kroz igru i puno toga zapravo oni u toj dobi svladaju, da bi u razdoblju od svoje sedme do 12 godine već bili u stanju da sami mogu prepoznati kada im padne šećer, da znaju kako izmjeriti razinu šećera, jednostavno da vide poteškoću i da znaju što im je činiti. Naravno da je tu bitno da imaju potporu obitelji i sredine u kojoj jesu, u ovom slučaju učitelja, nastavnika te kolega. Tu je bitno izgraditi odnos povjerenja jer ako nekome vjerujete onda ćete mu se obratiti za pomoć. – kazala je psihologinja Renata Coha koja je također govorila na jučerašnjoj edukaciji o dijabetesu s kojim se, nažalost, suočava sve više mladih. I zato o tome treba govoriti i pisati. Kako bi se, tamo gdje je moguće, moglo prevenirati i kako bi se, onda kada je potrebno, znalo na pravi način reagirati. A sve to na dobrobit najmlađih. Onih poput Antee koji se ne osjećaju bolesnima, nego hrabrima. Što i jesu.