SLAVONSKI BROD - Studirat će nutricionizam, ali će njegov životni poziv biti njegova sadašnja ljubav - slastičarstvo. Odluka je to mladog Brođanina, Jana Jukića. I ne bi tu bilo ništa neobično da Jan nema dijagnozu dijabetes tip 1.

"Otkad znam za sebe, volim jesti, ali i praviti kolače. Recepte sam uvijek razmjenjivao  s bakom. Kada sam saznao za šećer pitao sam se kako ću bez slatkiša i kolača."

Ovaj, danas 14-godišnjak, 2015. godine iznenada je obolio od šećerne bolesti. - Bilo je to jako dramatično. Od pretpostavke da je 'zaradio' običnu crijevnu virozu do toga da je završio u šok sobi. Liječnici su se dva dana borili za njegov život. Bilo mu je svega deset godina i bio je to ogroman šok za sve nas - prisjeća se Janova majka Nedžada, dodajući kako se Jan 'ponovno rodio' zahvaljujući požrtvovnosti liječnika brodske bolnice.

Janova dijagnoza šećerne bolesti bila je njezin prvi susret s dijabetesom. - Kad su mi rekli što je to i kakve posljedice mogu biti, prvo sam bila u šoku pa u depresiji, da bih na kraju shvatila da se moram trgnuti i pomoći svom djetetu kako bi se prilagodio novonastaloj situaciji. A to je značilo i prilagođenu ishranu - govori Nadežda dok Jan sa svojim prijateljem Lovrom koji također ima dijabetes, u kuhinji peče palačinke.

Obojica vole slatko i 'grickalice'. - Obožavam slatko i nije uvijek lako odoljeti. Kad pojedem nešto takvo dam si inzulin. Usto, bavim se nogometom pa dosta pojedenog 'potrošim' fizičkom aktivnošću - govori Lovro dok Janu dodaje sve što je potrebno kako bi završili palačinke od pirova brašna te ih namazali posebnim namazom koji podsjeća na one čokoladne, ali je daleko zdraviji. Iako, i puno skuplji.

- Otkad znam za sebe, volim jesti, ali i praviti kolače. Recepte sam uvijek razmjenjivao  s bakom. Kada sam saznao za šećer, pitao sam se kako ću bez slatkiša i kolača. Onda je mama rekla da ćemo peći 'zdrave' kolače. No, priznajem, draži su mi 'nezdravi'. Kako za jelo, tako i za pravljenje - priča Jan, okrećući vješto u zraku palačinku. I to tako da bi mu na tome pozavidjele i mnogo iskusnije domaćice. Baš kao što mu već sada, sasvim sigurno, zavide mnogi kada vide kako izgledaju njegove torte.

- Zbog bolesti puno češće pravim torte, negoli ih jedem. I uistinu uživam u tome. Inspiraciju pronalazim na Internetu i YouTube-u. Recepte i dalje razmjenjujem s bakom, ali isprobavam i neke nove, a na ukrašavanje sam spreman potrošiti i do pet-šest sati samo kako bi sve bilo savršeno. Ili, barem približno onome kako sam pojedinu tortu ili kolač zamislio - govori Jan, dok ponosna majka Nadežda dodaje kako više nema obiteljskog slavlja bez Janovih torti i kolača. - Svoje bih rado sakrila, dok njegove s ponosom iznosimo na stol. I gotovo svaka izmami uzdahe. Ne samo izgledom, nego i okusom - dodaje majka.

A da ovaj mladi Brođanin koji je već sada uvjeren kako će biti slastičar, puno polaže, kako na izgled - tako i na okus svojih slastica, govori i podatak kako je tražio alternativu šećernim ukrasima. - Ne volim baš raditi s fondant masom pa ni marcipanom. Sve je to prilično slatko i uglavnom, ljudi to ne mogu jesti. Stoga sam se odlučio na čokoladne ukrase. Tako od bijele čokolade, meda, vode i šećera u prahu skuham smjesu koja, kad se ohladi, izgleda poput tijesta. Od nje pravim ukrase, ruže, listove…ideja je puno, a trudim se svoje slastice ukrasiti što kreativnije - priča Jan, koji je - čini se - našao kompromis između svoje dijagnoze i ljubavi prema slatkome.

"Ne treba ih držati pod 'staklenim zvonom'"

- Već sada imam puno povjerenje u njega. Svi se mi bojimo. Ja na spavanje idem u jedan, u tri se budim - tada se znaju dogoditi hipoglikemije - kako bih bila uz njega dok mjeri šećer. Onda u šest opet buđenje i mjerenje i tako zadnje četiri godine. Tako ću činiti dok god bude sa mnom. Ali sam isto tako svjesna da on ne može stalno biti sa mnom i da će doći trenutak kada će morati otići. Zato ga moram prirediti za život. To znači da si sam zna napraviti jelo, izmjeriti šećer, dati si inzulin, prepoznati kad je šećer pao ili skočio - govori Nedžada.

I majka malenog Lovre, danas učenika petog razreda osnovne škole, kojem je šećer dijagnosticiran u osmoj godini života, smatra kako je najbitnije izgraditi odnos povjerenja. - Svi oni koji se tek susretnu sa dijagnozom dijabetesa kod svoje djece moraju od prvog dana raditi na njihovom osamostaljenju. To je vrlo bitno. Takva djeca moraju znati prepoznati je li im šećer pao ili narastao, moraju se znati nositi s tim, znati kako reagirati u kojoj situaciji. I tada ih roditelji trebaju puštati od sebe. Ja sam Lovru već u trećem razredu osnovne škole pustila samog na more. Nije mi bilo svejedno, ali nije svejedno ni kada dijete bez dijagnoze prvi puta pustite od sebe. Važno je imati povjerenje i naučiti nositi se s dozom straha koji nikada neće nestati, ali koji ne smije biti nešto što će sputavati vaše dijete - poručila je Tatjana Birer Novoselović svima onima koji će se - možda, isto kao i ona, nenadano - susresti s nemilom dijagnozom svoga djeteta.

No, na tom putu strah nikako ne smije stati ispred ljubavi. A ona nije držanje djece pod staklenim zvonom, kažu ove majke, nego puštanje da s onim što oni jesu žive ono što vole. Baš kao što Jan, unatoč dijagnozi, kani postati slastičar. Uz toliku njegovu ljubav prema slasticama i podršku koju mu obitelj pruža, ne treba sumnjati kako ćemo za njega, sasvim sigurno, još čuti.