/ 39
2221
Prikaza
1
Komentar
DUBROVNIK - Nakon puta od 1000 kilometara na biciklima, koji je započeo u Vukovaru 1. kolovoza, 11 brodskih biciklista i troje njihovih logističara stigli su jučer oko 12.30 sati na most dr. Franje Tuđmana u Dubrovniku, na cilj 6. Memorijalnog ultramaratona Vukovar-Dubrovnik. Ovaj vrlo zahtjevni biciklistički maraton, u organizaciji Udruge slavonsko brodski biciklist, uspješno su završili biciklisti: Siniša Safundžić, Tomislav Krajina, Mirko Anković, Danijel Dragičević, Robert Dragičević, Antonije Lanc, Ivica Lanc, Zlatko Kovač, Nikola Mostarkić, Krešimir Šimić, Ivana Grško Šimić, te logističari Marin Pracny, Senad Alić i Silvijo Safundžić.
Nakon što je SBplus pratio brodske maratonce od prve do zadnje etape, sa svakodnevnim izvještajima sa terena, za kraj smo ostavili razgovor sa Krešimirom Šimićem, glasnogovornikom maratona, i poznatim brodskim sportašem, s kojim smo razgovarali nakon dolaska biciklista u Dubrovnik.
Kakvi su dojmovi sada kada je maraton gotov?
- Evo, kako je sada maraton završio, emocije se još uvijek nekako nisu slegle. Još uvijek smo pod dojmovima onoga svega što nam se dogodilo od Vukovara do Dubrovnika. Od raznih susreta sa ljudima u krajevima Hrvatske u koje, možda, ne zalazi se tako često. Ima jedna anegdota iz Čavoglava koju mogu spomenuti, koja govori koliko su jaki ti dojmovi.
Naš kolega iz logistike Silvijo Safundžić-Sićo upoznao je jednoga didu blizu kojeg smo bili parkirani sa kombijem, jer smo stali na polusatni odmor i Sića mu je rekao zašto vozimo. Rekao mu je da vozimo za poginule branitelje i sjećanje na Oluju i sve što se obilježava ovih dana i na to mu je siromašni starac dao dva paradajza i jedan krastavac i rekao: ''To je sve što imam za dati, ali dajem vam od srca i hvala vam na tome što činite''.
To je samo jedna priča od mnogih koje su nam se dogodile, gdje su ljudi stvarno prepoznali naš trud i prepoznali ono što radimo kao nešto pozitivno i evo ovdje u Dubrovniku prepričavamo anegdote i emocije. Svatko pomalo progovara o onome što mu se dogodilo, o najljepšim trenucima. Najposebniji i najemocionalniji trenutak odavanja počasti na ovome maratonu bio je kada smo se došli pokloniti svojim Brođanima, poginulima kod Kašića, a kojima je tamo podignut spomenik.
Ove godine ste malo izmijenili rutu maratona?
- Tako je. Svake godine, koliko god se mijenjaju rute, iznova se divimo ljepotama Hrvatske i to je nešto posebno. Zapravo, pitanje je koliko mi volimo svoju zemlju i koliko znamo cijeniti ono što nas okružuje. Kažem, ima puno posebnosti, puno ljepota i ovaj maraton je zaista jedna prekrasna manifestacija. Zato, svi smo zadovoljni i sretni što smo imali čast u tome sudjelovati.
Krešimire, Vi osobno vozite ovaj maraton i u sjećanje na svoga oca?
- Da. Moj otac je poginuo u Domovinskom ratu 1992. godine, kao pripadnik 108. brigade. Evo, ja vozim njemu u čast, vozim u čast svim njegovim suborcima u Domovinskom ratu. Moja majka je udovica i njoj također vozim u čast i svim majkama i očevima koji su izgubili svoje sinove i kćeri na ratištima diljem Lijepe naše i pogotovo za našu 108. brigadu i njezine pripadnike. Za mene je posebna čast i ponos da mogu sudjelovati u ovakvom maratonu i vjerujem da će to još dugo godina trajati i da ćemo uspijevati iz godine u godinu pridobiti što više sportaša biciklista koji će nam se priključiti sa istim razlozima vožnje zbog kojih i mi ostali vozimo.
U dosadašnjim razgovorima sa Vašim kolegama, tijekom ovoga maratona, stekao sam dojam kako je svima vama važnije svojom vožnjom skrenuti pozornost na poginule i nestale branitelje, nego postići nekakav sportski rezultat.
- Kao jedan poluprofesionalni sportaš koji se bavi sportom na jednoj višoj natjecateljskoj razini, zajedno sa mojom suprugom Ivanom koja je također izvezla, već četvrtu godinu zaredom, ovaj ultramaraton, jednostavno ovdje taj natjecateljski duh pada u vodu. Ovdje je važno zajedništvo, da pomažemo jedni drugima da možemo razmijeniti savjete i iskustva. To zajedništvo koje vlada među nama nadvladava sve one natjecateljske porive koji možda postoje u nekima i jednostavno moramo biti kao jedno i svakodnevno se moramo prisjećati onoga zašto to radimo, zašto vozimo maraton. Kažem, jedino što je važno je da ne smijemo ni jednoga trenutka zaboraviti da je ovaj ultramaraton jedna, ajmo reći tako, opomena za budućnost i da smo glasnici onoga što se sve više zaboravlja, a to su naši poginuli branitelji.
Koliko je zapravo zahtjevno u sedam dana prijeći 1000 kilometara na biciklu?
- Pa mogu reći da kao kineziolog divim se ljudima kao što su Ivica Lanc, čovjek od 69 godina ili Zlatko Kovač koji ima 60 godina i moja supruga Ivana, koja kao liječnica Opće bolnice u Slavonskom Brodu ima radno vrijeme od 7-15, zatim Antonije Lanc, čovjek od 120 kila, koji su prošli sva ista brda, kao što sam ih i ja prošao. Stvarno im se divim jer znam koliko sam ja morao uložiti napora i snage u primjerice frekvenciji okretaja i sl. i često sam se onda prisjetio njih na vrhu brda, razmišljajući kako je sada njima, ako ja osjećam težinu koju imam, sa više od 40.000 pretrčanih kilometara. To znači da u njima bilo nešto puno jače od samo nekakve fizičke spreme i kondicije. To je jednostavno snaga volje i snaga uma koja pobija sve teorije da je nešto čovjeku nemoguće.
Za kraj još samo jedno pitanje. Kako je supruga izdržala, kao jedina žena na ovome maratonu, sa 13 muških kolega?
- Ja njoj stvarno skidam kapu, i ovaj ću maraton pamtiti po njoj, jer će mi ona biti okosnica u sjećanjima koliko je ovdje vladalo zajedništvo i koliko smo ustvari pretrpjeli svakakvih anegdota na ovome putu. Prekjučer na trasi prema Opuzenu četiri puta smo ulijetali u pljusak sa grmljavinom i kišom i kada sam je pitao da li hoće sjesti u kombi, da ne vozi po pljusku, ona je rekla:
''Možemo samo stati da se presvučem jer ja u Dubrovnik moram doći i želim ispuniti svoj cilj''. U tome je imala svu podršku muških kolega. Naravno, danas nije lako biti žena, pogotovo voziti jedan ovako zahtjevan ultramaraton, ali evo njezin dolazak u Dubrovnik je dokaz kolika je podrška u stvari vladala među nama i u njezino ime se zahvaljujem svim dečkima iz logistike i vozačima koji su joj dali punu podršku da ona bude predstavnik ženskih duša i da donese mali komadić Slavonskog Broda ovdje u Dubrovnik.
- Ja samo još želim reći da se u ime svih svojih vozača i logistike i u moje osobno ime zahvaljujem vama medijima, pogotovo SBplus-u što ste nam dali toliki medijski prostor, pisali o našim etapama. Ljudi često zaboravljaju, ali mediji su po meni jedno važno ''oružje'' današnjice i vjerujem da ćemo probuditi zajedničkim snagama svijest u ljudima i da ćemo sljedeće godine kod spomenika braniteljima kod KKD-a ''Ivana Brlić Mažuranić'' još više pridobiti duša koje će se zajedno s nama pokloniti kod spomenika. S nestrpljenjem očekujemo da nam se javi još ljudi dogodine koji žele voziti maraton, da zajedno uđu s nama u tromjesečni-četveromjesečni ciklus priprema i s nama dođu u Dubrovnik, rekao je na kraju Krešimir Šimić za SBplus.