Temu turbofolka kao urbanog fenomena nastalog u centrima glazbene moći koji je preko noći postao mainstream za većinu brodskih noćnih klubova, SBplus nedavno je obradio u svojoj rubrici „Tulumarka". Tada smo obišli trinaest lokala, a u njih deset svirale su popularne cajke. Glas Slavonije, čiji članak prenosimo u cijelosti, proširio je temu razgovarajući sa stručnjacima i poznavateljima ovog neobičnog sociološkog fenomena.

Nekad ekstaza uz Rokere s Moravu, a danas uz cajke

Svi koji su možda pomislili, ako ih to naravno uopće zanima, da su turbofolkeri, narodnjaci, cajke i cajkaši trend koji se posljednjih godina ispuhao u Lijepoj Našoj, početkom 2018. godine jedna ih je vijest demantirala.

Naime, uoči dočeka pravoslavne Nove godine, 14. siječnja, koja se slavi prema julijanskom kalendaru, u Puli je otkazan koncert Bore Drljače, koji je organizirala Zajednica Srba u Istri. Spomenuti je Drljača za vrijeme Domovinskog rata pjevao pjesme u kojima je veličao kapetana Dragana, četničkog vođu popa Đujića i Radovana Karadžića, a hrvatske branitelje nazivao ustašama. S takvim krimenom logično je bilo da je turbonarodnjak Drljača persona non grata u Hrvatskoj.

I dok Drljaču fanovi u Hrvatskoj nisu mogli vidjeti i slušati, bar u spomenutoj prigodi, horde drugih narodnjaka i turbofolkera svako malo pohode Hrvatsku i bez problema nastupaju po klubovima u Zagrebu, Splitu, Rijeci, Slavonskom Brodu i Osijeku. Navodno je takvih klubova u ljetnoj sezoni, najviše na Jadranu, gotovo tisuću, dok je njih oko 500 u svim većim gradovima godišnja konstanta.

Zaključak se nameće sam po sebi - zaluđenost narodnjacima i turbofolkerima traje i dalje, a kad u medijima osvane vijest o nekoj aferi (kao u slučaju Drljače) ili incidentu s pucnjavom i razbijenim glavama, postaje jasno kako se ofenziva pjevača i pjevaljki iz Srbije i BiH (najviše) na Hrvatsku nastavlja punom parom i da se Hrvati uredno i dalje opijaju, lome čaše i luduju uz srpske i bosanske narodnjake. Pritom su oni "veliki Hrvati”, koji se kunu u svoje hrvatsko domoljublje nerijetko i najglasniji, prateći u refrenu Karleušu i druge turbofolk-zvijezde i zvjezdice.

Kum turbofolka je Rambo

Bez obzira na to što mislili o turbofolku, koji neki svode i na pojam "novokomponirana narodna glazba”, što ipak nije isto, kao i na estradu tipa Huljića i njemu sličnih, što također nije isto, premda naravno ima dodirnih točaka, utjecaj turbofolka ne može se zaobići niti ignorirati. Naprotiv, još od notornih, ali bar duhovitih i samoironičnih Rokera s Moravu pa do današnjih cajki i cajkaša, fenomen je poprimio masovne razmjere i postao sastavni dio društvene stvarnosti, makoliko se o tome šutjelo i na to podcjenjivački gledalo kao na degeneraciju ukusa usko povezanu s tzv. balkanskim mentalitetom.

Kako god bilo, popularnost turbofolka, od kojeg se nekima diže kosa na glavi (ako je imaju), ne jenjava, nego čak i raste, u nešto modernijim inačicama. Razulareni provodi, lijepe djevojke u minicama, muškarci sa zlatnim lancem oko vrata, najskuplji automobili, alkohol i oružje dio su (ne)kulture koja se veže uz takvu vrstu glazbe.

Što se naziva turbofolk tiče, njegov je kum crnogorski glazbenik Rambo Amadeus, koji je to objasnio na sljedeći način: "Folk je narod. Turbo je sustav ubrizgavanja goriva pod tlakom u cilindar motora s unutarnjim izgaranjem. Turbofolk je gorenje naroda. Turbofolk nije glazba. Turbofolk je miljenica masa. Pobuđivanje najnižih strasti homo sapiensa. Turbofolk je sustav ubrizgavanja naroda. Ja nisam izmislio turbofolk, ja sam mu dao ime.”

Jedan od prvih hrvatskih glazbenika koji je počeo eksplicitno koristiti elemente turbofolka u svojim pjesmama bio je Siniša Vuco, 1993. godine, a nakon njega su slijedili ostali hrvatski turbofolk-pjevači te u većoj mjeri oni koji koriste taj melos u svojim pjesmama, ali se takvima ne predstavljaju. Postoji i velik broj manjih, prilično nepoznatih bendova koji nastupaju po kafićima i manjim klubovima, a sviraju takvu vrstu glazbe.

Nemoguće je ne primijetiti brojne rudimentarno dizajnirane plakate po autobusnim stanicama i izlozima napuštenih lokala, na kojima se od Iloka do Cavtata najavljuju nastupi srbijanskih i bosanskih muzičara. Naravno, ne pjevaju svi u velikim dvoranama, ali pune diskoteke i klubove, ponekad i kafiće.

Fascinantno je pritom da je taj fenomen većim dijelom izgnan iz mainstream medija, ali svejedno ima vrlo vjernu i brojnu publiku. Ne spominju se na nacionalnim televizijskim postajama ili  tiskovinama, ne vrte se na hrvatskim radijskim postajama. Stoga su se obožavatelji kao svom okupljalištu okrenuli najdemokratičnijem i najslobodnijem mediju od svih - internetu.

Impresivne brojke

Facebook i forumske grupe mjesta su gdje se razmjenjuju informacije i MP3 datoteke s najnovijim hitovima, raspravlja o tome je li Sandra Afrika bolja od Goge Sekulić i je li Sinan Sakić pravi narodnjak ili nije. Dogovaraju se odlasci na koncerte ili, u njihovu nedostatku, bar u klubove gdje se puštaju cajke ili gdje neki anonimni gažerski pjevači izvode najveće hitove sa scene.

Brojke na društvenim mrežama koje se tiču narodnjačkih izvođača vrlo su respektabilne: Boban Rajović ima ukupno gotovo 40 milijuna pregleda na YouTubeu, Jelena Karleuša 75 milijuna, a Arkanova udovica, Svetlana Ražnatović Ceca, nevjerojatnih 425 milijuna. Usporedbe radi, Severina ima upola manje od nje, dok Hladno pivo ima, za ovo društvo skromnih, šest milijuna.

Na Facebooku mnogi od njih imaju od 750 tisuća do milijun pratitelja, baš kao i na Instagramu i Twitteru. Na pitanje tko su ljudi koji su publika narodnjaka i turbofolkera, teško je dati jednoznačan odgovor čak i stručnjacima, stoji u jednoj od analiza Jutarnjeg lista.

- Ma, slušam ja i drugu glazbu, rock, pop, klasiku čak, ali narodnjak je za dušu. Kad odem na koncert, drugi dan se osjećam tako dobro da me nitko ne može izbacit' iz takta. Ništa te ne može tako dirnuti kao ti stihovi, posebno kad se popije. Ne razmišljam ja o toj glazbi kroz prizmu nekakve politike ili onoga što je bilo u prošlosti, ne zanima me to. Muzika je muzika, kad si čuo neki narodnjak da se bavi politikom, da agitira za neku stranku, da potiče na mržnju k'o onaj luđak od Bore Čorbe ili, što ja znam,Thompson? Ja se samo hoću zabaviti i ako nikoga pritom ne povređujem, zašto bi to ikome smetalo. Uostalom, što su drugo Severina, Rozga i takvi nego narodnjak, osim što se licemjerno kamufliraju u kao neki zabavnjak. Promijeniš muzičku podlogu i uzmeš njihove stihove, pa ćeš dobiti čistu cajku, ja ti garantiram. - kaže jedan obožavatelj narodnjaka kojemu su evergreeni Šabana Šaulića "vrh vrhova".

Ugledni hrvatski glazbeni urednik i diskograf, Siniša Škarica, kaže kako, prema njegovu mišljenju, današnja popularnost narodnjaka i turbofolka najviše veze ima s onom poslovicom da je zabranjeno voće uvijek najslađe.

- Nije stoga nikakvo čudo što je i danas taj turbofolk područje koje je mladima zanimljivo, pa onda i diskografima u mjeri u kojoj mogu izvući neki novac jer sve prelazi na internetske i digitalne varijacije na kojima mladi slušaju glazbu, a to se ne može kontrolirati, niti iz toga osobito profitirati. - ističe Škarica.

O kakvom je fenomenu riječ potvrđuje i činjenica da je o svemu pisao čak i Glas Koncila, koji između ostalog navodi kako je "turbofolku glazba zapravo samo zvučna kulisa konteksta u kojem turbofolk egzistira". Upravo taj kontekst, smatraju, ono je što ljude očito privlači njegovoj glazbi, jer je upitno koliko bi sama glazba bez toga konteksta bila privlačna slušateljima. To je kontekst u kojem je čovjek odvojen od društvenih konvencija, zakona, moralnih barijera, kontekst u kojem se sve zaboravlja, u kojem je "u potpunosti slobodan”.

Dr. Anči Leburić, profesorica sociologije s Filozofskog fakulteta u Splitu, istaknula je da se danas više ne može govoriti o "mladenačkim scenama”. Tako u turbofolk-sceni vidi tek prolazni trend. Na pitanje o fascinaciji tinejdžerske populacije turbofolkom, što je vidljivo u podacima iznesenim u Jutarnjem listu, gdje je njihovo istraživanje pokazalo da ga gotovo 50 posto srednjoškolaca (ispitano je tisuću učenika) redovito sluša, dr. Leburić je rekla da "takav dojam uistinu postoji, ali je ipak potrebno napraviti šire i ozbiljnije istraživanje”.

Međutim, ne može se zanijekati postojanje trenda. Dr. Leburić turbofolk gleda kao "jedan u nizu glazbenih žanrova koji se nude mladima u njihovu razuzdanom noćnom provodu, po kafićima i sličnim prostorima” te kaže kako "nerijetko uz to idu veće količine alkohola i drugih nedopuštenih sredstava. Prag tolerancije prema raznim vrstama ekstremnog ponašanja u Hrvatskoj u svakom je slučaju dosta visok, a mladi su skupina koja u nedostatku pravih uzora i modela ponašanja može biti najpodložnija takvim utjecajima. Tako je i fascinacija tim fenomenima zapravo posljedica nebavljenja vrijednostima mladih”.

Treba li uopće povezivati politiku s glazbom i domoljublje mjeriti po tome slušamo li Thompsona ili Karleušu, tema je za neki drugi članak. Međutim, očito ćemo se morati pomiriti s činjenicom da su brodskoj mladeži srpski izvođači zabavne glazbe daleko primamljiviji od "naših". I tu, zapravo, ništa ne bi trebalo biti sporno osim možda stare zamjerke od (lošem) ukusu, o kojemu, poznato je, ionako nema smisla raspravljati.