SLAVONSKI BROD - Projekt „Zaželi - program zapošljavanja - faza III“, kojim hrvatska Vlada želi pomoći ženama starijima od 50 godina da se zaposle i tako spase od siromaštva i socijalne isključenosti, značajna je socijalna mjera, iz nekoliko razloga.

On će, primjerice, u Slavonskom Brodu pomoći 31 ženi, ali i 186 starijih osoba o kojima će te žene, sukladno projektu, brinuti. Radi se dakle o dvije socijalno ranjive skupine, starijim nezaposlenim ženama i starijim nemoćnim osobama, kojima je svaka pomoć dobrodošla.

Opravdanost mjera zapošljavanja koje ciljaju na žene opravdana je zbog same činjenice što su one na tržištu rada općenito u nepovoljnijem položaju. Tako je i s nezaposlenošću, u kojoj žene, u Hrvatskoj, sudjeluju s 57 posto. Drugo, projekt cilja konkretnije na dobnu skupinu koja opet u ukupnom broju nezaposlenih žena čini većinu. Prema podatcima HZZ-a, dok je npr. nezaposlenih žena u dobi 40 do 49 godina oko 13 tisuća, njihovih starijih kolegica, u dobi od 50 do 59 i više godina, gotovo je 17 tisuća.

U skladu s tim je i uvriježeno mišljenje da se žene iznad 50 godina zapošljavaju teško ili nikako. Zašto je tome tako, kad su osobe u toj dobi, naročito u ranim 50-ima i u određenim profesijama, ako ne baš „u naponu radne snage“, ali još itekako radno sposobne? Nadalje, radnik u toj dobi, po logici stvari, zna „sve tajne zanata“, pa zašto su mu onda poslodavci, kad jednom ostane bez posla, neskloni, to više što je dulji njegov staž nezaposlenosti? Da ne bude zablude, to je globalni fenomen, ali je u nekim zemljama, među kojima je Hrvatska, naglašeniji. Više je objašnjenja njegova uzroka, pojedini idu „na dušu“ samim nezaposlenima, a drugi poslodavcima.

Kako pokazuju istraživanja, velik broj 50+ nezaposlenih ni ne želi raditi. Dio njih jer su u mirovini, iz koje ne žele „van“, što predstavlja dodatno opterećenje za ionako slab hrvatski omjer radnik/umirovljenik, a dio jer je obeshrabren odbijenim molbama za zapošljavanje. Nadalje, mnogi, a tu su većinom žene, o kojima je ovdje najviše riječ, ne žele „natrag“ na posao jer su primorane skrbiti o nekome (suprugu, djeci, unucima), a brojni su i oni kojima to priječi narušeno zdravlje. Sumarno, broj 50+ nezaposlenih koje zaista žele raditi, ali to ne mogu „zbog drugih“ (manjak poslova, poslodavci koji prikriveno diskriminiraju prema dobi), razmjerno je malen. Valja ovo sve ipak imati na umu da bi se shvatilo zašto je velik broj mjera za poticanje zapošljavanja, osim na mlade, usmjeren na radnu snagu „na zalasku“. U tom je smislu negodovanje Sanje Modrić, zbog teško zapošljivih 50+ poznanica i poslodavaca koji žele mlađe „ženske“, „statistički“ pretjerano.

Brojke za Slavonski Brod, u pogledu udjela pedesetogodišnjakinja u ukupnoj masi  nezaposlenih žena, i nisu tako loše. Njih je, prema podatcima za rujan 2022., bilo 281, a npr. osoba u 40-ima 263. Razlika nije velika. No kako bilo, populaciju 50+ svakako bi trebalo više radno aktivirati, te bi projekata poput „Zaželi“ trebalo biti još.

Ono što Sanja Modrić s pravom predbacuje ovome projektu jesu dva „prikrivena“ stereotipa. Jedan je da su poslovi njege i održavanja kućanstva isključivo „ženski“, iako je jasno da ih mogu obavljati i muškarci. Drugi, njemu srodan, jest da žene osim tih poslova ne znaju ništa drugo. Podsjetimo, među nezaposlenim 50-godišnjakinjama ima, doduše u različitim omjerima, bivših radnica iz svih struka, pa i onih s najvišom akademskom titulom.

Možda bi vlasti i institucije koje se bave ovim problemom, trebale pažnju skrenuti i na ove aspekte inače korisnih mjera i inicijativa. Što god tko o tome mislio, možda je nekoj 50+ nezaposlenoj profesorici ili radnici iz banke isuviše nezamislivo kupovati lijekove ili čistiti stan nemoćne osobe, ali bi se ista rado vratila na posao u svojoj ili barem srodnoj struci/kvalifikaciji. Naposljetku, kad se već, što je neupitno, žene 50+ s dobnom diskriminacijom susreću na razgovorima za posao, ne treba im još priuštiti i spolnu diskriminaciju. Kako kaže Sanja Modrić, kupiti lijekove ili usisati stan može i muškarac u 50-ima.