'Ima u Brodu ljudi koji su za sat spremni izdvojiti solidan novac, ali takvih je malo. Najviše se prodaju jeftiniji modeli, oni po 300-400 kuna, a naročito su „štedljive“ žene. Njima je važna količina, da ih mogu mijenjati ovisno o odjeći. Općenito se danas više prodaje dizajn nego kvaliteta.'
SLAVONSKI BROD - Mnogim je obrtima i zanatima u Slavonskom Brodu odavno otkucalo. Njemu pak otkucava svaki dan, i to doslovno, ali se ne da - još uvijek.
Radionica Borisa Hemara jedno je od možda dva-tri mjesta u gradu gdje možete otići ako želite popraviti svoj ručni sat, zamijeniti mu bateriju ili suziti narukvicu. Srećom po vlasnika, Brođani će je se u tim situacijama lako sjetiti jer radi već jako dugo. Kako to često biva s obrtima ove vrste, i u Hemarovu slučaju radi se o obiteljskom „nasljeđu“.
- Bavim se ovime otkad znam za sebe, od osnovne škole. Satove je popravljao djed pa sam mu i ja pomagao. Kasnije sam krenuo nekim drugim putem, da bih se 1990. ponovno i konačno vratio urarskom zanatu - kazao je Hemar, koji je u tajne ovih delikatnih mehanizama, osim djedovim zanatskim lekcijama, proniknuo i zahvaljujući prvome stupnju strojarstva.
Iako se satovi jednako nose i danas, kada vrijeme svi više provjeravaju na mobitelu, što potvrđuje da je ručni sat ne samo praktična naprava nego i nakit, statusni simbol, posla ovaj urar ima daleko manje nego prije.
- Satovi nisu više ono što su bili, kao što to nije ni ostala tehnika, npr. televizori, perilice za ruble i sl. Vi ćete k meni doći, recimo, zamijeniti bateriju i onda će Vam sat, ako je dobar, švicarski, na primjer, raditi sljedećih 10, čak i 20 godina. Ako se i pokvari, što je s tim novim, elektroničkim modelima rjeđe slučaj, nosit ćete ga u ovlašteni servis u Zagreb. Meni ostaju još neki sitni popravci, npr. puknuta stakla, dok je onih starih, mehaničkih satova zanemariv broj - naveo je Hemar još jedan primjer kako neki poslovi, s tehnološkim napretkom, postaju suvišni, a problem, dodao je, predstavlja i manjak dijelova za modele koji se praktički više i ne proizvode.
Sat ne pokazuje samo vrijeme
Premda mu najveća zarada dolazi od promjena baterije, ovaj obrtnik satove i prodaje. Ljudi su jednaki po tome što ih nose svi, ali satovi nose, reklo bi se marketinškim jezikom, pečat osobnosti, između ostalog i po cijeni.
- Ima u Brodu ljudi koji su za sat spremni izdvojiti solidan novac, ali takvih je malo. Najviše se prodaju jeftiniji modeli, oni po 300-400 kuna, a naročito su „štedljive“ žene. Njima je važna količina, da ih mogu mijenjati ovisno o odjeći. Općenito se danas više prodaje dizajn nego kvaliteta. Mladi situirani ljudi vole atraktivne satove modnih marki, DolceGabanna, na primjer, dok stari često satove ne mijenjaju godinama, dok im se potpuno ne pokvare, a onda kupe neki jeftiniji. Satovi su također popularni i kao poklon, za blagdane, odlazak u mirovinu i sl. - kazao je, prisjetivši se najskupljeg modela kojemu je „dirao po utobi“.
- Popravljao sam ih nekoliko od 15-20 tisuća kuna. Neke popravke na takvim modelima ne volim ni raditi jer je rizik prevelik. Znaju to i sami vlasnici pa ih nose u servise, gdje ima i potrebnih dijelova.
Ni prodaja, očekivano, nije na nekadašnjoj razini, iz više razloga.
- Najbolje je bilo krajem 90-ih i počekom 2000-tih, kad ponuda nije bila tako velika kao danas. U web-trgovinama i šoping-centrima možete pronaći što god poželite. Promet ide gore pa padne, npr. u vrijeme kriza, 2008. pa pandemijske, rata u Ukrajini itd. - prisjetio se.
Jedna uličica, dva urara
Koliko je prodaja satova nekoć bila unosna, svjedoči i primjer njegova tadašnjeg susjeda, koji je, vidjevši Hemarovu kolekciju i prodaju, i sam odlučio otvoriti urarsku radnju. Tako ih je jedna slavonskobrodska uličica imala dvojicu, vrata do vrata.
- Njemu to uopće nije bila struka. Bilo je neugodnih situacija, na primjer ljudi dođu k meni uvjeravajući me: „Jesam, ostavio sam sat kod Vas.“ - Ma niste, odgovorim im. Ili - „Kod Vas sam popravio sat, a sad ne radi.“ Ja ga otvorim, vidim susjedov znak. Ljudi su nas miješali. To nije konkurencija. Ako to želiš biti, nemam ništa protiv, ali smjesti se iza ugla, malo dalje, a ne baš pokraj. Uglavnom, nisam nikad ni s kim imao problema, pa ni s njim, a radnju je prije nekoliko godina ionako zatvorio.
Budući da ih je u Slavonskom Brodu malo, urari rade dvokratno. To je slučaj s Hemarovom i još jednom radnjom u „Širokoj ulici“.
- Radim sam, pa moram ipak imati pauzu, radi obavljanja drugih svakodnevnih obveza. Većina posla ionako se obavi prijepodne - kazao je ovaj urar, kojega, premda ima četvero djece, u radionici neće naslijediti nitko.
- Nije to baš lagano kako ljudi misle, kao, samo sjediš i gledaš satove. Nije to fizički teško, ali jest psihički. Jednostavno su otišli nekim drugim putem, a ni ja do mirovine nemam još mnogo.
