SLAVONSKI BROD - Orijentalne slastice poput rahat-lokuma, tahana, bijele i crne halve, orasnica, pločica od prženog šećera i sezama... izmamljuju osmijeh na lice svakog kušača, piše Glas Slavonije.

- Znam da ne bih smjela, ali sve je tako fino, a pokraj rahat-lokuma ne mogu proći a da ga ne kupim - kaže gospođa Marija Sabolski. Njezino mišljenje dijele i mlađi, Nikolina i Mario iz Kaniže, koji su na te slastice navikli u djetinjstvu jer ih je nekad proizvodio i prodavao majstor u susjednoj Bebrini. Danas ih na brodskom području, u Slavoniji, a vjerojatno i Hrvatskoj, proizvodi još samo Nuri Ziberi.

Iz Makedonije je došao 1987. jer je čuo da je Brod jedan od najrazvijenijih gradova u SFRJ 

- Putujem po sajmovima sve do Dubrovnika i Istre, ali nisam sreo nekoga tko to radi osim mene. Zato svuda bez problema dobijem štand i mogu birati mjesto - kaže ovaj proizvođač rijetkih slastica, po zanimanju prosvjetni radnik, koji se gotovo slučajno našao u "slatkom” poslu.

Iz makedonskog Vrutoka u Slavonski Brod doselio se 1987. godine.

- U Vjesniku sam tada pročitao da je Brod među najrazvijenijim gradovima u državi, sa 65 tisuća stanovnika i 38 tisuća zaposlenih. Rekao sam, pa tamo mora biti posla! To me motiviralo da se s obitelji baš tu doselim.

Bez ikakvog predznanja o slastičarstvu, Nuri je doveo prijatelja iz Makedonije koji je njega i suprugu Safiju naučio spravljati kolače - baklave, krempite, šampite... i sladoled.

- U to je vrijeme ponuda bila puno skromnija, ali potrošnja jako velika. U slastičarnice su zalazili svi, pogotovo srednjoškolci, a lokal je bio u središtu grada... Išlo je odlično - kaže Nuri.

Rat je učinio svoje

No rat je učinio svoje. Život u gradu je stao. Lokal je zatvoren. A nakon završetka rata, na sugestiju prijatelja Cvetka Kiriovskog, odlučio je krenuti u proizvodnju rahat-lokuma i nabavio novu tehnologiju.

- Naravno, opet je trebalo učiti, pa sam doveo majstora iz Kavadaraca jer su Makedonci uz Srbe u tome najbolji, dok su Bosanci dobri potrošači - kaže Ziberi.

U najugodnijem je sjećanju Nuriju ostao prvi brodski Katarinski sajam '95. godine:

- Začas sam prodao dvadesetak kilograma rahatluka koliko sam imao u rinfuzi pa sam sa suprugom i djecom brzo raspakirao sve kutije i taj dan prodao rahatluka za šest i pol tisuća kuna. To je bilo presudno da nastavim proizvodnju.

Premda je donedavno imao i veleprodaju, Ziberi je odustao jer ne može pratiti velike kupce. Zagazio je u sedmo desetljeće i radi manje, samo direktnu prodaju po sajmovima, gdje sreće brojne zanimljive ljude, o čemu bi, kaže, mogao napisati knjigu:

- I danas je mnogima čudno otkud rahatluk ovdje. Kažu, jeli smo ga u Turskoj, no kad probaju moj rahatluk, vele: pa ovaj je pravi.

Prodajom slastica odškolovao je djecu. Kćerka se udala i živi u Makedoniji, a sin je završio geodeziju, no u slobodno vrijeme rado se prihvati kuhanja halve, u čemu je postao pravi majstor.

Stolarica postala majstorica rahatluka
U proizvodnji rahatluka Ziberi je zaposlio samohranu majku, Katu Marelju, koja i danas pravi ovu neodoljivu orijentalnu slasticu, za koju su potrebni šećer, voda i kukuruzni škrob. Dodaci poput oraha, mirisa ruže, čokolade, limuna, mentola, naranče, badema... stavljaju se već prema potražnji. Kuhanje rahat-lokuma traje četiri do pet sati, nakon čega se smjesa razlijeva i prirodno hladi na sobnoj temperaturi. Premda nije lako dnevno podići i prenositi nekoliko tepsija s više od deset kilograma vruće mase, Kata se snalazi. "Navikla sam, a i tako imam muško zanimanje”, aludira Kata na svoj stolarski zanat, koji je zamijenila pravljenjem slastica. Ostala je bez posla i to joj se nudilo. Učila je sve od početka. "Ma bilo je svega, znalo se dogoditi da se smjesa ne stvrdne i slično, ali s vremenom sam svladala. Sve se radi ručno i nije lako, a na kraju svaki novi komad moram isprobati - je li dovoljno kuhano i ukusno”, kaže majstorica, koja svoju još uvijek vitku liniju zahvaljuje genetici.

Predaje albanski jezik
Osim proizvodnje orijentalnih slastica, Nuri Ziberi predaje albanski jezik, kao dopunsku nastavu prema programu C, u brodskoj OŠ "Vladimir Nazor”. "Imam sedmero učenika, razgovaramo o albanskoj povijesti, jeziku... ocjenjujem ih. Svi su me u kolektivu odlično prihvatili, i svima je drago što albanska djeca kroz učenje jezika njeguju svoju kulturnu baštinu”, kaže Nuri.