SLAVONSKI BROD - Brojna su slavonska sela opustošena i u njima je ostalo uglavnom staro stanovništvo koje željno očekuje blagdane i praznike kako bi širom otvorenih ruku dočekalo svoju djecu iz dalekih stranih krajeva u koje su pobjegli zaraditi svoj kruh. No, je li razlog odlaska mladih iz sela samo loša gospodarska situacija ili im seoski stil života više nije toliko privlačan? Kako biste lakše pronašli odgovor na to pitanje, u cijelosti prenosimo članak agrokluba o životu u selu.

"Barem smo podignuli vjeru i optimizam u poljoprivredu, u selo, u ruralni razvoj", izrekao je nedavno ministar poljoprivrede. Uf. Slabe vajde od toga i takve konstatacije. Agilno je Tolušić krenuo i bilo ga je u svakoj emisiji, u dnevnicima svih TV kuća. Ono, što se kaže, iskakao je iz svake paštete. Pa smo imali svako malo negdje hrvatski doručak, a onda i ručak. Pa smo jeli jela s hrvatskih farmi, med s naših pčelinjaka, jaja iz naših kokošinjaca. Gdje god se pojavio, bilo je delicija u izobilju. Maslinova ulja, vina, slane ribe, pršuta, šunki, kobasica, kobasa, kulena, kulenovih seka, sireva stotine i jedne vrste i fele i svega nečega. Organizatori su animirali seljake, a oni poslušno napunili stolove svojim proizvodima.

Iako ministra ima na sve strane, i on i njegova ekipa se pojavljuju u svim temama, od Savudrijske vale, do farmi krava, od voćara do stočara i nazad, po čemu sada zaključiti da je porastao optimizam?

Ako se nešto pokrenulo, pokrenulo se i zahvaljujući novcima, odnosno Zajedničkoj poljoprivrednoj politici Europske unije. Ima pomaka, ali među poljoprivrednicima i drugima koji žive na ruralnom prostru Hrvatske ne vidim previše optimizma. Tko može biti optimist? Taj jedini ratar u selu, jedini stočar u selu, jedini voćar u selu. Optimisti su troje poljoprivrednika i njihove obitelji u selu i nitko više. A često baš nisu i oni nešto previše sretni razvojem događanja u svom selu i poljoprivrednoj politici. Prošla je godina i moramo rezimirati. Pokrenuo je ministar nešto oko zemlje, sredio je priču u Ruralnom razvoju, no ni u kojem slučaju nema mjesta slavodobitničkom ponašanju.

Realnog optimizma neće unijeti ni za godinu dana, a ni za tri godine kada izađe mandat. Neka ovo što je rekao - da je ušao optimizam u ljude na selu, bude za osam godina bit će dobro. Sada neka se ne zanosi ni Tolušić, a ni ljudi oko njega. Ako je to PR i nekakva komunikacijska strategija OK, važno je da se na mjestu donošenju odluka ne stekne krivi dojam. Gdje god se pojavi predstave mu one najbolje i rijetke. A oni nisu prava slika naše poljoprivrede i sela. Baš obratno. Vlada pesizimizam u kojem malo tko vidi osobnu budućnost u svom selu. Nema tu veze ni otvaranje škola, ni vrtića, a kamoli nekih velikih trgovina. Upravo suprotno od optimizima.

Pesimizam je toliki da nije dovoljna jedna godina truda Tolušićeve ekipe. Mora se za pet i deset godina vidjeti neka promjena pa tek onda u ljude može ući realni optimizam. U ove sada koji su radno sposobni neće ući bez obzira na doručke s hrvatskih farmi i brojnih drugih poteza. I ako su jako dobri, ljudima treba nešto više od vjere.

A sada je još i to prokletstvo da bez problema mo'š sjesti u autobus, iznajmiti si sobu u nekom hostelu u Njemačkoj, Irskoj, Austriji i hodati okolo i naći ćeš posao od kojega ćeš živjeti bolje nego li u Hrvatskoj. I to je drugi par opanaka. Kako ne možemo zadržati nogometaša u našoj prvoj ligi, tako ne možemo zadržati i naše radno sposobno stanovništvo sa sela dok god se lakše i ljepše može živjeti u drugom dijelu Europske unije.

Jednom je jedan istaknuti kroničar zbivanja u županjskom kraju dobro rekao. Zašto bi žena živjela u velikoj kući, mela ispred kuće, čistila kod krava, kuhala svaki dan, usisavala ogromnu kuću i prala 30 prozora, kada može biti trgovkinja, radnica osam sati na dan, pet puta tjedno u Njemačkoj, živjeti u 50 kvadrata i svaki dan odmarati, šetati, hodati po trgovinama? Možda i tu ima nečega. Izgleda da je na selu u Hrvatskoj još uvijek život težak.