Nova vremena traže nove ljude …kaže poslovica. Da bi riješili zagonetku najbolje je razgovarati sa vlasnicima osobno. Kako su stvorili to što imaju, kako se osjećaju, žele li pričati o tome...
SLAVONSKI BROD - Krenemo li s autoceste Sjevernom brzom cestom od Slobodnice do Bukovlja primijetit ćemo puno novijih poslovnih zgrada. Lijepo, ili manje lijepo uređeno fasade hotela Zovko, Auto-kuće Dankić, Metal-proizvod Anušić, Seat Bilić, PS Automobile Škorić… Svaka od tih uređenih fasada, krije iza sebe jednu poduzetničku priču. Vlasnici tih kuća su uglavnom doseljenici ili izbjeglice iz Bosne. Njihov uspjeh je mnogima zagonetka. Kako to da su jučer došli sa zavežljajem u rukama, a danas su tako uspješni poduzetnici. Ima takvih kuća posvuda po Brodu, ali na brzoj cesti je koncentracija najveća.
Sve je to izmijenilo izgled grada. Vlasnici kuća su uglavnom kamen spoticaja. Bezbrojni površni komentari kao: Jučer došli sa zavežljajem, a vidi danas…, Odakle njima samo tolika lova?, Bosančerosi… i slični ukazuju da vlasnici nisu baš rado viđeni kod dijela „domicilnog stanovništva", koji se osjeća ugroženim.
A na pitanje: Tko je Ivica Perković? …možda odgovor treba tražiti u jednoj rečenici iz nevezanog uvodnog dijela razgovora: -Suze su mi pošle na oči kada sam čitao na vašem portalu o napuštenom psu u Malom Parizu. Kakvi su to ljudi?
Nova vremena traže nove ljude …kaže poslovica. Da bi riješili zagonetku najbolje je razgovarati sa vlasnicima osobno. Kako su stvorili to što imaju, kako se osjećaju, žele li pričati o tome...
Prva kuća na redu je Interijer Marko. Trgovina podnim oblogama, poznata diljem Hrvatske. Usput doznajemo da Interijer Marko i nije u Slavonskom Brodu nego se nalazi na području općine Gornja Vrba u Gospodarskoj ulici broj 15.
Vlasnik je Ivica Perković. U velikoj modernoj trgovini sa prostranim parkiralištem uz zgradu nudi razne podne obloge:
Tepisi, tepisoni, staze, laminati, višeslojni parketi, PVC podovi te linoleumi… samo su neki od proizvoda iz ponude. Pored velikog izbora i prihvatljivih cijena gore navedenih artikala, nude i usluge rubljenja tepisona, staza kao i njihovo postavljanje, te ugradnju laminata i parketa kao i dostavu na željeno mjesto.
Razgovaramo s vlasnikom. Zanima nas sve gore navedeno, što on kaže na to sve, što želi reći, koji su planovi…?
- Rođen sam na Plehanu, općina Derventa i do 1993. živio sam u Bosni. Bavio sam prevozom nafte i naftnih derivata za rafineriju Bosanski Brod, živjelo se…
Rat je izmijenio sve. Za vrijeme rata izgubio sam sve do tada stečeno, ostala je jedino ušteđevina od 10 tisuća DEM kod Ljubljanske Banke i manji stan u Slavonskom Brodu. Moja obitelj i ja našli smo se u Zagrebu i nisam uopće imao nikakvu viziju kako dalje. U to doba nitko od nas nije znao kako dalje. Imamo rodbinu u Kanadi, pa u tom očaju i mi podnesemo zahtjev i dobijemo papire.
Kako se približavao dan odlaska, nama se sve više nije išlo i grčevito smo tražili neku drugu mogućnost …bilo kakvu, samo da ostanemo u blizini rodnog mjesta. Po nepovoljnim uvjetima prodali smo ušteđevinu kod Ljubljanske banke. Za deset …dobili smo šest i pol tisuća maraka. Tim novcem otvorili smo u Brodu na Hebrangu Atelier za ručnu izradu tepiha.
Ubrzo se pokazalo koliko je to bilo suludo. Još u doba rata dok su ljudi na prozorima imali najlone, mi nudimo skupe tepihe po mjeri. Tko će to kupovati!?
Ali imao sam sreću. Uspio sam te ručno izrađene tepihe u jednoj trgovini u Zagrebu zamijeniti za industrijsku robu …linoleume, tepihe i to je išlo dobro. To sam brzo rasprodao, pa sam zamijenio i ostatak ručno izrađenih tepiha. Nakon toga ni trgovina u Zagrebu nije više imala interesa za ručno rađene tepihe, ali ja sam već imao solidan početni kapital. Iznajmljujem u Osječkoj veći poslovni prostor i prvi puta, zajedno sa Perom Šola iz Đakova uvozimo šleper tepiha.
Posao je išao dobro i prostor u Osječkoj je postao malen. Koristim takozvani Županijski poticaj 2 i gradim ovu zgradu. Poticaj je bio 2% od kamata na kredit na deset mjeseci.
Od 1994. smo ovdje gdje jesmo. Bavimo se prodajom na malo i veliko. Maloprodaja trenutno slabije ide, ali veleprodaja se drži.
Pitam ga za osjećaj socijalne odgovornosti prema okolini u kojoj živi.
Imam 14 zaposlenih. Niti jedno od njih nema ugovor na određeno vrijeme i niti jedno od njih ne prima minimalac. To mi je primarno i stalo mi je do toga, jer su moji zaposlenici moj kapital. Na drugom mjestu su obveze prema državi, koje sam do sada uvijek uspio podmiriti.
Pomažem koliko mogu i ljudima koji se nađu u nevolji. Nije rijetkost da obiteljima s puno djece doniramo kompletne podne obloge, ili jedan dio od toga.
Kako Ivica gleda na animozitet prema Bosancima?
- Iskreno rečeno ne osjećam ga. Ja sam svjestan da je moja budućnost i budućnost moje obitelji vezana uz ovaj grad u kojemu žive i moje mušterije, u kojemu su mi djeca išla u školu, a jedno ide još uvijek. Ne ističemo se nekim posebnim ponašanjem, želimo biti normalni građani.
Podsjećamo ga na nedavno bahato ponašanje obitelji Opačak.
- Takvo ponašanje je za osuditi. To šteti općenito ugledu posavljaka, koji nastoje poštenim radom osigurati život.
Kako on gleda na uspješan razvoj bosanskih posavljaka.
-Mi nismo imali nikakvih izbora. Prihvatili smo ono što se jedino nudilo i neki su imali uspjeha. Zaboravlja se da nisu svi uspjeli u svojim poslovima. Domaće stanovništvo je imalo kakvu-takvu sigurnost i nisu se rado upuštali u rizik. Kod nas nije bilo rizika …mi jednostavno nismo imali drugu mogućnost.
Ne bih na osnovu izjave jednog od „uspješnih" donosio temeljiti sud o Bosancima u Brodu. Ali pitam se kako bi bilo da Ivica Perković nije uspio. Bi li onda mi bili sretniji i zadovoljniji sami sobom?
U svakom slučaju 14 namještenika njegove kuće ima ugovore na neodređeno radno vrijeme i ne primaju minimalce. Nije to puno, ali nije tako ni malo. Perkovići nisu nikome oduzeli radna mjesta, već su stvorili nova. I dobro je u gradu imati dobro opskrbljenu trgovinu podnih obloga, koja nudi kompletnu uslugu.
I da riješimo misteriju oko pitanja zašto baš taj naziv …tko je Marko?
- Marko je jedan od mojih sinova. Kod nas je običaj prenositi ime na iduća koljena. Marko je bio moj stric, koji me je takorekuć othranio. Ime moga oca nosi sin mojega brata, pa je i njegovo ime na taj način sačuvano.
Govor Ivice Perkovića ne odaje posavljaka i zvuči sasvim brodski. Nije čudo nakon toliko godina u stalnom kontaktu sa mušterijama.
A na pitanje: Tko je Ivica Perković? …možda odgovor treba tražiti u jednoj rečenici iz nevezanog uvodnog dijela razgovora: -Suze su mi pošle na oči kada sam čitao na vašem portalu o napuštenom psu u Malom Parizu. Kakvi su to ljudi?
