DEMOGRAFSKA katastrofa kojoj se približava Hrvatska ima više dimenzija. Pad ukupnog broja stanovnika, sve manji broj rođenih, iseljavanje, starenje stanovništva... Znakova da je demografija najveći problem Hrvatske je napretek. Jedan od tih znakova je oštar pad broja učenika u osnovnim školama, kao i sam broj osnovnih škola.

U nepuna dva desetljeća Hrvatska je izgubila tri i pol tisuće razreda u osnovnim školama ako se uzme da razred čini 25 učenika. Iz godine u godinu je sve manje osnovnih škola, a u nekim županijama je svaki treći učenik "nestao". Najkritičnija situacija je u Slavoniji, gdje se u nekim županijama zbog iseljavanja i niskog broja rođenih broj učenika u osnovnim školama skoro prepolovio. 

Uz taj problem veže se i činjenica da je Hrvatska jedna od najteže pogođenih država Europe po pitanju odljeva mozgova. Mladi, često visokoobrazovani i kvalificirani, iseljavaju se da bi osnovali obitelji u drugim državama, što ne ostavlja puno nade u to da će se trend smanjenja broja učenika u osnovnim školama ikada zaustaviti. 

U akademskoj godini 2005./2006. je diljem Hrvatske bilo 2140 osnovnih škola i 388 tisuća učenika, a do akademske godine 2023./2024. su ti brojevi pali na 2056 osnovnih škola i jedva nešto više od 300 tisuća učenika. Gubitak 84 škole ne zvuči toliko dramatično, ali gubitak 87.530 učenika je itekako razlog za uzbunu.

To predstavlja budućnost u kojoj će biti manje liječnika, znanstvenika, medicinskih sestara, vatrogasaca, građevinskih radnika, blagajnica itd., u kojoj će samo za održavanje ekonomije Hrvatske na životu biti nužno uvoziti stranu radnu snagu.

Učenici osnovnih škola od akademske godine 2005./2006. do 2023./2024. rođeni su krajem 90-ih i prvih 15 godina 21. stoljeća. Iako je broj rođene djece bio sličan današnjem, broj mladih ljudi u Hrvatskoj tada je bio veći nego danas. 

Još 2011. i 2012. se mjesečno rađalo prosječno između 3 i 4 tisuće djece u Hrvatskoj. Zadnje dvije i pol godine ih se rađa između 2 i 3 tisuće. Zbog toga će se broj učenika u osnovnim školama diljem Hrvatske u budućnosti samo smanjivati. 

Situacija nije jednako alarmantna u svim županijama, ali ni u jednoj se broj djece u osnovnim školama nije povećao. Čak ni Zagreb nije izbjegao sudbinu ostatka Hrvatske, a ni bogata Istra. Situacija je najteža u Slavoniji. 

Hrvatska je "izgubila" više nego svako peto dijete u osnovnoj školi (-22.5 posto) te ta informacija zapravo prikriva razmjere demografske katastrofe županija istoka Hrvatske. Najgore stanje je u Požeško-slavonskoj (-45 posto), Brodsko-posavskoj (-43 posto) i Virovitičko-podravskoj županiji (-39 posto). U Zagrebu se broj učenika u osnovnim školama smanjio za 6.13 posto, a u Istarskoj županiji 5.28 posto.

Iako je situacija loša u cijeloj državi, najgore su prošla područja iz kojih se najviše iseljavalo. Zbog turizma, koji je bio praktički jedina gospodarska grana koja je funkcionirala između 2008. i 2015., obalne županije su imale manji broj iseljenika i posljedično manji pad broja učenika u osnovnim školama. 

Zagreb i okolicu je donekle spasila centralizacija jer se na tom području ostvaruje većina ukupne ekonomske aktivnosti u Hrvatskoj izvan turizma. Slavonija nije imala ni turizam ni centralizaciju, pa je demografski potpuno opustošena. 

Mladi su masovno odlazili s istoka Hrvatske, djelomično u Zagreb, ali većinom u inozemstvo. Bez mladih nema novih obitelji, bez novih obitelji nema djece (u Hrvatskoj većinu djece rađaju udane majke), a bez djece nema ni učenika u osnovnim školama. U konačnici neće biti ni dovoljno radnika za održavanje ekonomske aktivnosti, a kamoli za rast. 

Zbog manjka radnika će se početi raspadati jedan od društvenih ugovora, a to je mirovinski sustav utemeljen na međugeneracijskoj solidarnosti. Taj sustav je zakonski uobličen tako da se svakoj zaposlenoj osobi u Hrvatskoj izdvaja 15 posto iz bruto plaće da bi se financirale mirovine trenutnih umirovljenika.

U pozadini toga stoji zapravo svojevrsni društveni ugovor u kojem mladi, tj. trenutno zaposleni, izdvajaju 15 posto svoje plaće za sadašnje umirovljenike uz pretpostavku da će onoga dana kada uđu u mirovinu tadašnji mladi izdvajati iz plaća za njihove mirovine.

Taj društveni ugovor funkcionira dok ima dovoljno novih radnika da se može financirati nove umirovljenike. Trenutno u Hrvatskoj na jednog umirovljenika dolaze 1.42 radnika, što je već u principu neodrživo. Za primjer, ranih 90-ih su na jednog umirovljenika dolazila 2.83 radnika, što znači da su skoro tri radnika izdvajala iz svoje plaće da bi se isplatila mirovina jednog umirovljenika. 

Početkom 80-ih je odnos bio još povoljniji, s 3.5 radnika na jednog umirovljenika, 60-ih više od 5 radnika na jednog umirovljenika itd. Ukratko, iz desetljeća u desetljeće je omjer radnika i umirovljenika sve nepovoljniji i društveni ugovor se sve teže održava.

Zapravo je već odavno neodrživ, a zadnjih nekoliko godina između 40 i 50 posto uplata u mirovinski sustav, iz kojeg se isplaćuju mirovine, ne dolazi od doprinosa radnika, nego direktnim transferom iz državnog proračuna. Da država ne daje novac, da sustav funkcionira isključivo samostalno, sustav međugeneracijske solidarnosti bi se odavno raspao. 

Činjenica je da se u Hrvatskoj rađa sve manje djece, ali se broj rođenih po ženi zapravo nije drastično mijenjao od početka stoljeća. Glavni razlog drastičnog smanjenja broja rođenih zadnjih nekoliko godina je masovno iseljavanje, primarno mladih i obrazovanih. Točnije, onih koji bi trebali biti nositelji demografskog, ekonomskog i znanstvenog napretka u budućnosti. 

Prema Indeksu nestabilnih država, Hrvatska je jedna od država Europe koje su najteže pogođene tzv. odljevom mozgova. To je pokušaj mjerenja raseljavanja ljudi (iz ekonomskih ili političkih razloga) i posljedica koje to može imati na razvoj zemlje.

Velik problem je iseljavanje ekonomski produktivnih segmenata stanovništva, poput poduzetnika ili kvalificiranih radnika kao što su liječnici. Visoka nezaposlenost, niske plaće, korupcija i nepotizam, nefunkcionalne društvene i javne institucije (pravosuđe, zdravstvo itd.), većina glavnih poticaja za iseljavanje, opisuju stanje u Hrvatskoj.

Posebno je pogubno bilo razdoblje nakon 2008. jer je do tada u Hrvatsku zapravo svake godine useljavalo više ljudi nego što je iz nje iseljavalo. Ulazak u EU je samo olakšao proces iseljavanja, a nije ga uzrokovao. Sa sličnim problemom kao Hrvatska se suočavaju Rumunjska, Srbija, Litva, Latvija, Crna Gora i Sjeverna Makedonija. Stanje je gore samo u BiH, Albaniji i Moldaviji. 

Bez masovnog povratka onih koji su iselili prošlih godina, ili masovnog priljeva imigranata, trend smanjivanja broja učenika u osnovnim školama će se nastaviti, kao i ostali negativni demografski trendovi. Mirovinski sustav će postajati sve manje održiv, a neće se moći ni financirati zdravstveni sustav.