Početkom rata je s obitelji izbjegao u Slavonski Brod, a potom u Rijeku. Tamo su živjeli u barakama Đure Đakovića, gdje je Admirov otac radio, a koje su se poslije pretvorile u izbjeglički kamp.
BOSANSKI / SLAVONSKI BROD - Bosna, Časopis za društvena pitanja i kulturu objavio je članak naslova Admir Mašić - Od Bosanskog Broda, preko Rijeke do Bostona: Nevjerovatna životna priča čovjeka koji je riješio najstariju enigmu graditeljstva. Članak je u cijelosti moguće pročitati OVDJE, a mi u nastavku donosimo neke njegove dijelove.
Istraživači desetljećima pokušavaju rekonstruirati rimski recept za dugovječnost betona – ali s malo uspjeha. Ideja da je vruće miješanje ključ bila je znanstvena pretpostavka. Mašić i kolege su detaljno proučili tekstove rimskog arhitekta Vitruvija i historičara Plinija, koji su ponudili neke tragove o tome kako postupiti. I uspjeli su.
Admir Mašić, profesor kemije na Massachusetts Institute of Technologyju (MIT), otkrio je jednu od najvećih enigmi graditeljstva staru tisućama godina. Tajnu izrade betona starih Rimljana, odnosno tajnu dogovječnosti njihovih građevina.
Mašić i njegove kolege rekonstruirali su drevnu rimsku tehniku za izradu betona – mješavinu cementa, šljunka, pijeska i vode.
Istraživanja Mašićevog tima sugerirala su primamljivu mogućnost da bi ovakav beton mogao pomoći zgradama da same zacijele od pukotina uzrokovanih vremenskim utjecajima ili čak zemljotresom. Spremna zaliha kalcija već je bila pri ruci: On bi se otopio, prodro u pukotine i ponovo kristalizirao. Voila! Ožiljak je zacijelio. Testirali su teoriju. „Rezultati su bili zapanjujući“, kaže Mašić. Blokovi koji sadrže vrući miješani cement zacijeljeli su u roku od dva do tri tjedna. Beton proizveden bez vrućeg miješanog cementa uopće nije zacijelio.
Admirov životni put od Bosanskog Broda do Bostona
Admir Mašić rođen je u Slavonskom Brodu, ali do rata je živio u selu Kolibe Gornje kod Bosanskog Broda. Bio je među najboljim u razredu i sudjelovao na natjecanjima Titovim stazama revolucije.
Početkom rata je s obitelji izbjegao u Slavonski Brod, a potom u Rijeku. Tamo su živjeli u barakama Đure Đakovića, gdje je Admirov otac radio, a koje su se poslije pretvorile u izbjeglički kamp. Kao izbjeglica, Admir u to vrijeme nije mogao pohađati srednju školu u Hrvatskoj. Ali, tu je uskočila sreća.
- Prva škola u koju smo majka i ja ušli bila je Kemijsko-tehnološka škola u Rijeci, a onda smo uspjeli uvjeriti direktora da me prime. Znači, kemija je u moj život ušla sasvim slučajno, a imalo je smisla zbog Rafinerije nafte u Bosanskom Brodu. Na kraju sam shvatio da mi kemija super leži”, priča Admir, a što je dokazao i sudjelovanjem na gradskom takmičenju gdje je izašao kao pobjednik.
Uslijedilo je i državno natjecanje, nakon čega je pozvan na ljetnu školu najboljih mladih kemičara Hrvatske. Njegov prirodni talent i trud su se isplatili, pa je na kraju srednje škole Mašić dobio stipendiju Instituta Otvoreno društvo za uspjehe u srednjoškolskom obrazovanju. Zahvaljujući stipendiji i nevladinim organizacijama iz Italije, Admiru su se otvorila vrata svijeta.
- U Torinu sam studirao kemiju, magistrirao maksimalnom ocjenom i doktorirao na istom Sveučilištu. Pokrenuo sam i svoju firmu Adamantio Science in Conversation, a onda preselio u Berlin. - prisjeća se Admir.
Njemačka i Max Planck bili su odlična odskočna daska za uspješnog kemičara iz Bosanskog Broda. Na ovom institutu usavršio je tehnike za karakterizaciju prirodnih materijala, poput kolagen svile, kostiju, starina,...
Admir danas živi u Bostonu, Massachusets, a zaposlen je na MIT-u.
Cijeli članak pročitajte OVDJE.
Dodatne vijesti o Mašiću s MIT-a moguće je na engleskom pročitati OVDJE i OVDJE.
