NASUMCE po sjećanju: ličko rukovanje, odštete protiv Ferala, sinkopa, zadarski policajac vozi 110 km/h preko ograničenja, i sad ova deetiketirana odjeća... Bilo bi još, sigurno. Svaki put kad se desi neka takva presuda, čovjek osjeti stid i mučninu.

Glupost ili pokvarenost? Pretpostavimo glupost, inkompetenciju. To je sigurnija oklada. Paradoksalno, to je ujedno i povoljnija varijanta.

Napominjem da u ovom tekstu nije tema onaj kojem je suđeno za krađu, već je tema onaj koji je sudio. Pretpostavka je sljedeća: kad bi bilo ispravno suđeno za krađu, dalje ne bi bilo nikakvih dilema. Ipak, teško je ne čuditi se kako netko misli da može krasti i biti sudac i dalje, kao da se ništa nije dogodilo. Teško bi bilo zamisliti da može biti sudac čak i onaj koji je teško rastrojen privatnim životom, a nije otišao na bolovanje - svaka buduća njegova presuda bit će suspektna.

Ne, tema je onaj koji je takvo ponašanje sudio, a nije ga prepoznao, i nije osudio.

Ništa neće pomoći što će nakaradnu odluku (jednoga dana) viši sud ukinuti. Šteta je već napravljena. Ljudi pamte prvu presudu, i imaju pravo: svejedno kakav će biti konačan rezultat nekog slučaja, tamo negdje na sudu sjedi netko tko ne zna svoj posao, i pravit će zlo godinama, do mirovine. Do 70-e godine. Kad se netko, nesretnim slučajem, nađe pred tim sucem, kako će mu vjerovati? Kako će vjerovati bilo kojem sucu? Neupućeni ne pamte imena, jedan sudac budala - svi suci budale. A povjerenje u sud je korijen, temelj sudstva kao vlasti, i jedan od temelja demokratskog društva.

Posao suca nije tek posao, to mora biti poziv. Tek dio plaće dobiva se u novcu. Drugi dio trebao bi biti isplaćen u društvenom ugledu profesije, a treći u šansi da svakodnevno napraviš nešto dobro i pravo. Kako vrijeme prolazi, taj drugi dio plaće je, čini mi se, sve manji i manji. Svaka bilo čija iracionalna presuda oduzima mi ono što bi mi trebalo pripadati, potkrada me. Doslovno.

Suci se ocjenjuju svake godine po kvantiteti rada. Po kvaliteti tek ako traže napredovanje. Za mnoge to znači nikada, ako im npr. odlazak na viši sud ne konvenira zbog promjene mjesta stanovanja ili sl. To znači da netko može 40 godina, pa i više, suditi među ljudima bez da itko i pokuša službeno ocijeniti kvalitetu njegovog rada.

Izbor za suca je u nas najčešće izbor mladog i relativno neiskusnog pravnika, dakle mačka u vreći. Niti jedan izbor ne pogađa 100%, kroz svaki se (nenamjerno ili namjerno) provuče ponetko tko to ne zaslužuje, netko tko je podkapacitiran, i tko neće moći zadovoljavajuće raditi posao. A onda slijedi 40 godina... svačega. Loš, a marljiv je izrazito slaba kombinacija.

Sudbena vlast po Ustavu je samostalna i neovisna. I treba biti tako. Ali ne smije biti samovoljna, niti arbitrarna. Kao što su nas učili dr. Triva, dr. Belajec i dr. Dika "Sloboda u ocjenjivanju odnosi se samo na slobodu od formalnih, zakonskih dokaznih pravila. Sudac nije slobodan od općih zakona logike, psihologije, znanosti, iskustva uopće. Sloboda i arbitrarnost nisu isto." Samostalnost i neovisnost podrazumijevaju i odgovornost. Moramo moći sami čistiti svoje polje od korova. Ako za to nemamo (dovoljno) alata, moramo jasno i glasno tražiti da nam se dodijeli. Nije dovoljno čistiti od lijenih, mora se čistiti i od potpuno nekompetentnih.

Treba pri tome znati da nema takve edukacije kojom se glupost može izliječiti. Svaka egzemplarno loša presuda trebala bi pokrenuti mehanizam evaluacije stručne kvalitete onoga koji ju je potpisao, i otvoriti pitanje (daljnje) sposobnosti toga istoga da obavlja posao koji mu je povjeren.

Da se ne bi pogrešno razumjeli, ovdje ne mislim na obične greške u suđenju. One se svakome dešavaju, griješiti je ljudski, zbog toga i postoji odlučivanje u više instanci. Bez mogućnosti da pogriješi mladi sudac ne može se razviti u pravog suca, jer će ga mučiti strah od odlučivanja i nedostatak samosvijesti (što inače i jesu druga i treća rak-rana našeg pravosuđa). Mislim na kardinalne greške, one koje se ne smiju raditi, i ne mogu tolerirati. Čak i NKV radnik može dobiti osobno uvjetovani otkaz zbog negativnih trajnih osobina ili zbog (ne)sposobnosti, bilo bi paradoksalno da to nije moguće za specijaliste od kojih se uobičajeno očekuju mnogo veće i raznolikije sposobnosti.

Gore smo pošli od pretpostavke gluposti, ona je, ujedno, i pretpostavka nevinosti - jer druga mogućnost je kazneno djelo. Ali tu ima kvaka: ako je ili glupost, ili pokvarenost, a pokvarenost je kažnjiva po zakonu, uvijek će se, u svakom pojedinom slučaju, morati istražiti što je posrijedi. I svaka od tih dviju mogućnosti, kad se ustanovi koja je, trebala bi biti odgovarajuće sankcionirana.

Sudačka samouprava može i mora to odraditi, i tada to neće biti narušavanje neovisnosti sudstva. Onaj tko može pogledati zločinca u oči i poslati ga u zatvor, ili onaj tko može odlučivati o nečijoj životnoj zaradi ili ušteđevini, mora moći odlučiti da izrazito ispodprosječnom kolegi nije mjesto u sudačkim redovima. U svakom slučaju, to moraju odlučivati najbolji među nama. Hoće li to biti DSV, ili neka ad hoc ili stalna komisija sastavljena od najuglednijih sudaca, manje je važno, a u svakom slučaju ovisi o budućoj promjeni zakonskog okvira.

Traženje donošenja takvog okvira trebao bi biti, prema mojem mišljenju, jedan od prvih i najvažnijih poslova udruge sudaca. Udruga sudaca nije, i ne smije biti sindikat. Udruga prvenstveno mora osigurati da sudbena vlast bude - vlast, kao što Ustav određuje. Niti prvi, niti glavni posao Udruge nije cjenkanje. Glavni posao Udruge mora biti osiguranje neovisnosti, dostojanstva, uvjeta za rad (što svakako uključuje i položaj administrativnog osoblja u sudu!). Međutim, da bi se moglo zahtijevati, mora se biti besprijekoran, i spreman očistiti svoje dvorište. Nema samostalnosti bez toga, niti će njezino isticanje bez toga moći biti ozbiljno shvaćeno.

U javnosti se već uvriježilo mišljenje da je pravosuđe najgori dio društva. To se već smatra aksiomom, nečim što nije potrebno posebno dokazivati. Toga moramo biti svjesni, i zamisliti se nad time. Siguran sam da to nije sasvim vjerna slika, ali nije za sve baš krivo ni ogledalo. Na nama je da napravimo svoj dio posla da se takva slika promijeni, da popravljamo i čistimo sastav sudačkog korpusa, a ne samo medijsku sliku o nama.

Neovisno o tome što pričao o sebi, istina je da je car gol. I ta se golotinja ne može pokrivati ignoriranjem, a posebno ne ukradenom odjećom.