SLAVONSKI BROD - Na današnji dan, 25. travnja, 1929. godine ubijen je Đuro Đaković u svojoj 43. godini života. Poznato je mnogima, bio je radnik u metalnoj industriji i revolucionar, organizacijski tajnik Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije te jedan od najistaknutijih boraca radničke klase.

Rođen je u Brodskom Varošu - današnjem slavonskobrodskom naselju, 30. studenog 1886. godine.

Potekao je iz siromašne seljačke obitelji Stjepana Stipe Đakovića i Kate, rođene Galović, koji su osim njega imali starijeg sina Ivana i mlađu kćerku Lizu. Godine 1893. Đuro je krenuo u četverogodišnju osnovnu školu. Zbog bolesti koja ga je zadesila tijekom četvrtog razreda, iz škole je izbivao više od šest meseci pa je morao ponoviti četvrti razred te ga je završio 1898. godine. Kako nije imao sredstava za nastavak školovanja, Đuro je naredne 1899. godine krenuo na izučavanje bravarskog zanata, stopama starijeg brata Ivana. Zanat je učio u Derventi kod bravarskog majstora Gašpara Štiglića. Tijekom šegrtovanja, dogodila se nezgoda u kojoj je Đuro izgubio dio srednjeg prsta desne ruke.

Godine 1903., nakon završetka izučavanja zanata, Đuro je došao u Slavonski Brod, gdje se u travnju iste godine zaposlio kao bravarski pomoćnik kod bravarskog majstora Josipa Dietricha.

Rani aktivizam

Kao mladi radnik, 11. svibnja 1903. godine sudjelovao je u demonstracijama protiv režima bana Hrvatske banovine Károlyja Khuena Héderváryja, kao i u napadu na željezničku stanicu u Slavonskom Brodu, zbog čega je uhićem. Naredne 1904. godine Đuro je u potrazi za poslom otišao u Sarajevo. Od polovice 1905. godine u Sarajevu je počeo aktivnije djelovati i razvijati se radnički pokret, u koji se Đuro počeo uključivati, a ubrzo je postao član tada osnovane sindikalne organizacije - Saveza kovinarskih (metalskih) radnika Sarajeva. U svibnju 1906. godine je sudjelovao u općem štrajku radnika Bosne i Hercegovine, a tijekom iste godine policijske vlasti u Sarajevu su njegovo ime i fotografiju uvrstile u album politički sumnjivih lica, u koji su bila upisivana lica koja su označena kao neprijatelji Austrougarske.

U periodu od polovine srpnja do kraja kolovoza 1910. godine u Sarajevu je vođen štrajk oko 840 građevinskih radnika s ciljem povećanja plaća i skraćivanja radnog vremena. Đuro je bio dio udarne grupe štrajkača, koja je sudjelovala u napadima na radnike-štrajkbrehere koje su građevinske tvrtke dovodile iz Travnika, Vojvodine i Slovenije.

Ožujka 1911. godine na Godišnjoj skupštini Saveza metalskih radnika, Đuro je kao tajnik Saveza podnio Izvještaj o radu Uprave i materijalnom stanju sindikata. Prilikom izbora nove Uprave Saveza Đuro je izabran za njenog člana. U kolovozu iste godine, Đuro je kao aktivniji član Socijaldemokratske stranke, na Godišnjoj skupštini sarajevske organizacije SDSBiH prilikom izbora nove Uprave bio izabran za člana kontrole. Tijekom te godine, Đuro je bio veoma aktivan u akciji prikupljanja priloga za izgradnju Radničkog doma.

Obiteljski život

U ožujku 1912. godine Đuro se oženio Mandom Borevković, iz sela Gornja Vrba, kod Slavonskog Broda, s kojom je imao troje dece - sina Stjepana rođenog 15. prosinca 1912., kćerku Ružu rođenu 10. rujna 1917. i sina Josipa rođenog 15. srpnja 1921. godine. Nakon sklapanja braka, Manda je s Đurom došla u Sarajevo, gdje su iznajmili stan u blizini Tvornice duhana u kojoj je Đuro radio. U ožujku iste godine, na inicijativu i uz podršku Socijaldemokratske stranke BiH i Glavnog radničkog saveza BiH, u Sarajevu je formirana 'općeradnička omladinska organizacija' - Savez mladih radnika, čiji je zadatak bio da radi na okupljanju radničke omladine, njihovoj organizaciji i pripremanju za radničke, strukovne i političke organizacije. Jedan od osnivača ovog omladinskog Saveza bio je i Đuro. Ubrzo nakon toga, u Sarajevu je izbio opći štrajk grafičkih radnika, zbog gaženja kolektivnog ugovora i otpuštanja 20 slovo-slagača iz tiskare „Srpska riječ”. Kada je redakcija tog lista našla nove radnike iz Beograda i odlučila ih dovesti u Sarajevo, Đuro je zajedno s grupom aktivista otišao u Zenicu, gdje je dočekao radnike-štrajkbrehere i spriječio ih da dođu u Sarajevo, čime je osujetio plan o slamanju štrajka. Kao jedan od glavnih aktivista radničkog pokreta u Sarajevu, Đuro je na Šestom kongresu Glavnog radničkog saveza Bosne i Hercegovine, održanom 29. lipnja 1912. godine, bio izabran za člana Uprave.

Ratne godine

U veljači 1914. godine Đuro je sudjelovao na Međustrukovnoj konferenciji svih odbora strukovnih saveza, na kojoj se raspravljalo o podizanju i jačanju radničkih organizacija nakon njihovog raspuštanja u proljeće 1913. godine. Nakon ovoga Đuro je radio na propagiranju radničkog pokreta, a krajem ožujka je u Bosanskom Brodu pred oko 80 radnika govorio o položaju radništva u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini, kao i nužnosti sindikalnog organiziranja.

Kada je nakon sarajevskog atentata, krajem srpnja 1914. godine, izbio Prvi svjetski rat, Đuro kao invalid nije mobiliziran u Austrougarsku vojsku, ali je krajem ljeta bio radno mobiliziran i upućen na kopanje rovova i vršenje drugih poslova za vojsku. U Bosni i Hercegovini je raslo antisrpsko raspoloženje, a Đuro Đaković je tada otvoreno ustao u obranu Srba.

Kada je dobio nalog da sakuplja radnike za poslove vojske, on je uglavnom uzimao Srbe, kako bi ih zaštitio od progona i šikaniranja. Na jednom skupu u predgrađu Sarajeva, početkom 1915. godine, Đuro je istupio protiv rata, zbog čega je bio uhapšen i izveden pred vojni sud, koji ga je kao „veleizdajnika” osudio na smrt. Pred samo izvršenje smrtne kazne bio je izručen civilnom sudu koji ga je amnestirao i osudio na prinudni rad. Do studenog 1915. godine bio je na prinudnom radu u Aradu i Komoranu, a potom je bio premješten u sarajevsku Tvornicu duhana, gdje je radio na pakovanju cigareta.

U periodu od kraja 1915. do polovine 1917. godine Đuro je boravio u Sarajevu, gdje je bio na prinudnom radu. Tijekom ovog perioda, često je odlazio u Radnički dom, gdje su se okupljali radnički aktivisti koji nisu mobilizirani. 1917. je sudjelovao Konferenciji radnika Tvornice duhana na kojoj se raspravljalo o rezultatima akcije za povećanje plaća. Kako je donesena odluka da se zaključci Konferencije prenesu Zemaljskoj vladi Bosne i Hercegovine, za člana delegacije je, uz dva člana Uprave Glavnog radničkog saveza, izabran i Đuro Đaković, kao predstavnik radnika Tvornice duhana.

Zbog povećane aktivnosti u radničkom pokretu, tijekom veljače i ožujka 1918. godine, policija je vodila istragu protiv Đure. Kao delegat Glavnog odbora SDSBiH bio je na proslavi Prvog maja i radničkoj skupštini u Mostaru. U listopadu iste godine, zbog zabrane održavanja skupštine, radnici Tvornice duhana su obustavili rad i na inicijativu Đure Đakovića održali skupštinu u prostorijama radničke kantine. Nakon duže rasprave upućen je novi zahtjev Zemaljskoj vladi za poboljšanje položaja monopolskih radnika sarajevske i mostarske tvornice duhana. Kako je ubrzo uslijedilo oslobođenje Sarajeva, 6. studenog 1918. godine, Đuro se s radničkom delegacijom sastao s Privremenom vladom i Narodnim vijećem Bosne i Hercegovine.

Revolucionarni rad

Na sjednici Glavnog odbora Socijaldemokratske stranke BiH, Đuro Đaković je 1918. izabran za jednog od ukupno devet radničkih predstavnika u Gradskom zastupništvu Sarajeva. Kao član Uprave Glavnog radničkog saveza, sudjelovao je početkom 2019. na Skupštini Saveza rudarskih radnika. Ubrzo se u Sarajevu povezao s revolucionarom Nikolom Kovačevićem, članom aktiva komunista povratnika iz Sovjetske Rusije, preko koga je prihvatio ideju da lijevi socijaldemokrati formiraju zasebnu Komunističku partiju. Nakon prihvaćanja ove ideje, Đuro je počeo birati i povezivati ljude, a istovremeno je radio i na sakupljanju oružja. Početkom veljače, formirano je vodstvo ilegalne komunističke organizacije, koje su sačinjavali Filip Filipović, Vladimir Ćopić i Nikola Kovačević, a Đuro Đaković je tada bio imenovan za jednog od zamjenika izabranih članova.

Krajem veljače 1919. godine, Glavni odbor SDSBiH organizirao je opći štrajk protiv obespravljenosti radničke klase, kojemu je prisustvovalo oko 30.000 radnika. Zbog velikog broja sudionika, skup je bio održan istovremeno na više mjesta. Skupom ispred Radničkog doma presjedavao je Đuro Đaković, gdje je govorio o značaju štrajka i predložio je da se demonstracije održe na sarajevskim ulicama. Par dana kasnije, Đuro se s drugim socijaldemokratskim zastupnicima u Gradskom zastupništvu Sarajeva, prilikom razmatranja „Osnove privremenog izbornog reda za grad Sarajevo”, zalagao za to da se pravo glasa da ženama, kao i svim osobama koje su navršile 20 godina, a koje u Sarajevu borave više od šest mjeseci. Krajem ožujka na Skupštini Saveza metalskih radnika za Bosnu i Hercegovinu, kao predsjednik Uprave Đuro Đaković je podnio Izvještaj o radu Saveza od 1914. do 1918. godine. Na istoj Skupštini usvojena je Rezolucija o ujedinjenju sindikalnog pokreta Jugoslavije i izabrani delegati za sindikalni Kongres ujedinjenja, među kojima je bio i Đuro Đaković. Prilikom izbora nove Uprave Đuro je bio izabran za predsjednika Nadzornog odbora.

Štrajkovi, uhićenja, ispitivanja, kazneni postupci, neumorne borbe - sve to narednih godina čini život Đure Đakovića.

Političko djelovanje

Početkom srpnja 1920. godine Đuro u Sarajevu prisustvuje posljednjoj sjednici Pokrajinskog izvršnog odbora KPJ za Bosnu i Hercegovinu na kojoj je izvršena primopredaja dužnosti pa novi odbor preuzima arhivu, prostorije, financije, redakciju lista „Glas slobode” i dr. U znak protesta protiv rata i napada na prava radnika, 6. kolovoza Izvršni odbor organizira protestnu skupštinu u Sarajevu kojom presjedava Đuro Đaković. Krajem kolovoza, Đuro sudjeluje i u Zenici na protestnoj skupštini, zajedno s oko 1.500 radnika te govori o političkoj i socijalnoj akciji, agrarnoj reformi. Kako je govor završio riječima „Živjela Sovjetska Republika Jugoslavija!", protiv njega je pokrenut kazneni postupak.

Krajem siječnja 1921. godine, Đuro zajedno drugim narodnim poslanicima KPJ polaže zakletvu. U istom periodu Klub komunističkih poslanika predlaže Đuru Đakovića za pojedine skupštinske odbore, a prije svega za člana Ustavnog odbora, Administrativnog odbora i Odbora za molbe i žalbe. Također, Đuro je zajedno s narodnim poslanikom Mitrom Trifunovićem podnio interpelaciju ministru šuma i ruda Hinku Krizmanu i ministru unutrašnjih poslova Miloradu Draškovićupovodom nasilnog gušenja općeg štrajka rudara u Bosni i Hercegovini. Početkom veljače, zajedno s Kostom Novakovićem, Đuro je u Sarajevu organizirao rad partijske tehnike, u kojoj su nakon zavođenja „Obznane” umnožavani prvi partijski leci i drugi ilegalni materijali KPJ. Početkom travnja Đuro sudjeluje na sjednici CPV KPJ na kojoj se raspravljalo o uzrocima poraza KPJ, nakon donošenja „Obznane”, organizacijskim pitanjima KPJ, radu Kluba komunističkih poslanika i dr. Krajem travnja Đuro je otputovao u Travnik, gdje je obišao radnike Tvornice duhana koje je upoznao sa zahtjevima sarajevskih monopolskih radnika za povećanje plata. Iz Travnika, Đuro odlazi u Zavidoviće, gdje se sastao s grupom komunista koje je upoznao s aktualnim događanjima. Zajedno s narodnim poslanicima Kostom Novakovićem i Edhemom Bulbulovićem, Đuro je pokušao organizirati manifestacije u Sarajevu, povodom Prvog maja. Zbog intervencije policije, manifestacija je bila uništena, nakon čega je Đuro s grupom komunista otišao ispred zgrade kina „Apolo” s namjerom da omete održavanje prvomajske skupštine Socijalističke partije Jugoslavije, ali ih je u tome spriječila policija.

Polovicom svibnja 1921. godine, Centralni izvršni odbor KPJ je Đuru Đakovića izabrao za jednog od ukupno 11 delegata Komunističke partije Jugoslavije na Trećem kongresu Komunističke internacionale. Zajedno s drugim delegatima, Đuro je ilegalno preko Bugarske otputovao za Sevastopolj, a otamo u Moskvu. Sudjelovao je na Kongresu Kominterne, na kome je donesena odluka da se u vrijeme „nesumnjive oseke revolucije" obustavi svaka oružana akcija, a glavni cilj je postala borba za stvaranje „jedinstvenog fronta radničke klase". Nakon Kongresa, prisustvovao je skupu Jugoslovenske sekcije pri Moskovskom komitetu Ruske komunističke partije (boljševika), na kome je govorio o razvoju i stanju sindikalnog pokreta u Jugoslaviji.

Tijekom boravaka Đure Đakovića u Sovjetskoj Rusiji, u Jugoslaviji su se odigrali bitni događaji koji su utjecali na dalji rad Komunističke partije Jugoslavije. Ustavotvorna skupština je 28. lipnja 1921. godine donijela prvi Ustav Kraljevine SHS, a istog dana član KPJ, koji se odlučio na individualni teroristički čin, Spasoje Stejić Baćo, izvršio je neuspjeli atentat na regenta Aleksandra. Nepunih mjesec dana kasnije, član „Crvene pravde” Alija Alijagić je izvršio atentat na ministra Milorada Draškovića, koji je bio autor „Obznane”. Ovi atentati, izvršeni mimo volje rukovodstva KPJ, bili su povod vlastima da se definitivno obračunaju s KPJ. Zakonom o zaštiti države, definitivno je zabranjen rad KPJ, njeni poslanici su isključeni iz Narodne skupštine, a članovi Izvršnog odbora KPJ su uhićeni i predani sudu, pod izgovorom da su odgovorni za izvršene atentate i pripremu „boljševičke revolucije".

Nakon neuspjelog atentata na regenta Aleksandra, Okružni sud u Travniku je od Narodne skupštine tražio da se pokrene postupak o izvođenju pred sud petorice narodnih poslanike iz Bosne i Hercegovine, među kojima i Đure Đakovića.

Đuro je polovinom kolovoza napustio Moskvu i otišao u Sevastopolj, a potom preko Varne u Sofiju. Nakon par dana provedenih u Sofiji, ilegalno je prešao jugoslovensko-bugarsku granicu. U Beloj Palanci uhićen je 27. kolovoza, odvezen u Beograd i predan Upravi grada Beograda i zatvoren u „Glavnjači”.

U Beogradu su Đuru policijski istražni organi saslušavali o njegovom boravku u Sovjetskoj Rusiji, a kako istraga nad njim nije dala očekivane rezultate, istražni sudac je od gradske policije u Sarajevu tražio neka prikupe podatke o Đuri i njegovom djelovanju, kako bi temeljem tih dokaza mogao biti osuđen za komunističko djelovanje.

Nakon mjesec dana provedenih u „Glavnjači”, Đuro je prebačen u zatvor Prvostupanjskog suda, gdje je bio smješten s ostalim uhićenim članovima Izvršnog odbora KPJ optuženim za djelo atentata na regenta Aleksandra. Beogradski list „Republika” je 23. oktobra objavio članak pod naslovom „Pakovanje” u kome je javnost upoznata sa zahtjevom istražnog suca Nenada Vujića u vezi s Đurom Đakovićem.

Sudac je optužio 53 osobe, uključujući i Đuru. Polovicom prosinca, Đuro je iz zatvora prebačen u zatvor Okružnog suda u Sarajevu.

Državno tužilaštvo u Sarajevu je 17. svibnja 1922. godine podignulo optužnicu protiv Đure Đakovića u kojoj ga je tužilo za zločin „protiv otečestva” jer je kao član Centralnog partijskog veća KPJ provodio odluke Vukovarskog kongresa KPJ, a poslije donošenja „Obznane” nastavio sa sindikalnim i partijskim radom. Nakon što mu je bila uručena optužnica Đuro je angažirao odvjetnika, Ivana Pavičića. Sudski proces protiv Đure Đakovića održan je u maloj sali Okružnog suda u Sarajevu od 5. do 8. srpnja 1922. godine. Nakon trodnevne rasprave Đuro Đaković je bio osuđen na 10 mjeseci zatvora, ali mu je u kaznu uračunat devetomjesečni boravak u istražnom zatvoru.

Izlazak iz zatvora i nastavak revolucionarnog rada

Đuro Đaković pušten je na slobodu 12. kolovoza 1922. godine, a prilikom izlaska iz zatvora dočekao ga je veliki broj radnika, posebno onih iz sarajevske Tvornice duhana. Po izlasku na slobodu, Đuro je nastavio s revolucionarnim i partijskim radom.

Početkom rujna, Policijska direkcija za Bosnu i Hercegovinu zabranila je skup radnika protiv skupoće pa je Đaković okupljene radnike upoznao s naredbom policije i obećao da će pronaći mjesto gdje će održati skup radnika. Ovaj događaj, Policijska direkcija za BiH je iskoristila i pod optužbom da je kriv „za ometanje javnog reda i mira počinjenog time što potajno djeluje u komunističkom pokretu”, 5. rujna je donijela odluku o progonu Đakovića iz Sarajeva u njegovo rodno mjesto Brodski Varoš.

Nakon prisilnog progona u Brodski Varoš, krajem lipnja 1923. godine, počeli su dani teškog perioda života Đure Đakovića. Supruga i djeca su mu neko vrijeme još ostali u u Sarajevu jer nisu imali materijalnih mogućnosti za preseljenje. Usprkos tomu, Đuro se odmah uključio u rad partijske i sindikalne organizacije iz Slavonskog Broda. Prilikom sudjelovanja na sjednici mjesnog radničkog sindikalnog vijeća upoznao je prisutne sa stanjem u revolucionarnom radničkom pokretu, a potom se posebno angažirao na osnivanju mjesne organizacije Nezavisne radničke partije Jugoslavije (NRPJ). Početkom srpnja je ilegalno otišao u Beograd, gdje je prisustvovao sjednici Izvršnog odbora KPJ, na kojoj je razmatrano stanje partijskih organizacija u pojedinim pokrajinama, kao i provođenje odluka Druge konferencije. Prilikom diskusije o stanju u partijskim organizacijama u Bosni i Hercegovini konstantirano je kako je uslijed progona Đure Đakovića iz Sarajeva, vidno oslabljen rad pokreta.

Krajem kolovoza, u Brodski je Varoš iz Sarajeva došla Đurina porodica pa su se svi zajedno nastanili kod Đurinog rođaka, Josipa Joze Đakovića (sin Đurinog starijeg brata Ivana) - jer ih je Đurin otac Stjepan odbio primiti u kuću, s obzirom na to da je Đuro bio komunist. Kasnije se Đurina obitelj preselila u jednu kuću kod mosta, gdje je osim stana Đuro iznajmio i jednu kućicu u dvorištu koju je pretvorio u svoju radionicu. Kako bi zaradio za prehranjivanje porodice, radio je razne kovačke, bravarske i limarske poslove. Usprkos teškom položaju, nije napuštao revolucionarne aktivnosti. U Podvinju je govorio na skupu mladih seljaka, kojeg je organizirao Pododbor Saveza radničke omladine. Govorio im je o položaju seljačke omladine, razvoju radničkog pokreta i o potrebi organiziranja mladih radnika.

Političko djelovanje u Slavonskom Brodu

Krajem 1924. godine, Đuro Đaković je zajedno s Đurom Salajem organizirao skup radnika u Slavonskom Brodu, ali je policija zabranila njegovo održavanje. Uslijed loše materijalne situacije, Đuro nije otišao na sjednicu Centralnog partijskog vijeća održanu u Beogradu, a iste godine Triša Kaclerović, sekretar CO NRPJ je obavijestio Oblasni sekretarijat NRPJ za Hrvatsku da nema materijalnih mogućnosti za pomoć Đuri Đakoviću i njegovoj obitelji. Na kraju 1924. godine, rukovodstvo KPJ je Đuru Đakovića predložilo za kandidata za narodnog poslanika u sarajevskom okrugu ispred liste Radničko-seljački blok, ali kada je 6. januara 1925. predana lista kandidata Radničko-seljačkog bloka za sarajevski okrug policija je uhitila devetero radnika koji su podnijeli listu i tražila da bude uhićen i sam Đaković. Nakon toga Đuro je bio kandidiran kao kotarski kandidat za prvi i drugi izborni kotar u Slavonskom Brodu. Parlamentrani izbori su održani 8. veljače 1925. godine, ali zbog jakog pritiska režima lista „Radničko-seljački blok", koju je predvodila ilegalna KPJ, nije uspjela ostvariti značajniji uspjeh i ući u parlament.

Kako se zbog progona i marginalizacije u partijskom vodstvu, nije mogao angažirati u partijskom i revolucionarnom radu, svoju je društvenu aktivnost posvetio Brodskom Varošu, povezivao se sa seljacima i pomagao im, osnivao dobrovoljna društva, a 1925. je sudjelovao i u lokalnim općinskim izborima. Tim je povodom razvio široku političku aktivnost na isticanju svoje kandidacijske liste Radničko-seljačkog republikanskog bloka koja je pobijedila i dobila svih 12 mandata u Općinskom vijeću. Kao načelnik Općine, Đuro je zastupao siromašne seljake, sukobljavajući se s bogatima, trgovcima i općinskim bilježnikom, kao i kotarskim načelnikom. Odlično se borio za dosljedno provođenje Zakona o općinama, ravnopravno plaćanje općinskih davanja i slično. Krajem 1926. s vlasti su ga maknuli oni kojima je time naštetio - bogati seljaci i trgovci.

Tada mu je istekao progon u rodno mjesto pa se u Slavonskom Brodu zaposlio u tvornici vagona, a potom je otišao u Beograd u centralu Saveza radnika metalne industrije i obrta Jugoslavije (SRMIiOJ), gdje je prisustvovao sastanku Centralne uprave Saveza.

Radnici Tvornice vagona u Slavonskom Brodu su krajem 1926. godine održali opći strukovni sastanak na kome se raspravljalo o predstojećim izborima za radničke povjerenike za 1927. godinu. Đuro je izabran za sekretara.

Uplašena od daljnjeg djelovanja Đure Đakovića, početkom ožujka 1927., uprava Tvornice vagona je, provodeći redukciju radne snage, otpustila Đuru Đakovića. Pred općinske izbore u Slavonskom Brodu, uhićen je i protjeran iz grada. On je potom otišao u Dugu Resu, gdje je preuzeo dužnost sekretara Podružnice Saveza radnika metalne industrije i obrta, ali je i otamo protjeran na deset godina. Nakon toga je otišao u Beograd gdje ga je uhitila policija i protjerala natrag u Brodski Varoš. Par dana nakon toga Okružni sud u Sarajevu je donio rješenje kojim je odbijena kandidacijska lista, čiji je nositelj bio Đuro Đaković. Nakon ovoga Đuro je bio kandidat za kotar Slavonski Brod, a u okviru liste Republikanskog saveza radnika i seljaka za požešku županiju, čiji je nositelj bio Đuro Salaj.

Sredinom kolovoza Đuro je došao u Zagreb, gdje je nakratko preuzeo dužnost Oblasnog sekretara Saveza radnika metalne industrije i obrta Jugoslavije, s obzirom na to da je dotadašnji sekretar Josip Broz uhićen 14. srpnja 1927. godine, pod optužbom da je tijekom boravka u Kraljevici širio komunizam.

Školovanje u Moskvi

Na sastancima Politbiroa Centralnog komiteta KP Jugoslavije, krajem 1927. godine, raspravljalo se o određivanju partijskih i skojevskih aktivista za upućivanje na školovanje u Moskvu. Tom prilikom raspravljalo se i o upućivanju Đure Đakovića na Međunarodnu lenjinsku školu, ali je bilo zaključeno da se ne šalje jer je prešao 35 godina. Sredinom novembra, Politbiro CK KPJ je ponovo razmatrao pitanje upućivanja Đakovića na školovanje i donio odluku da se uputi na Međunarodni lenjinski tečaj, s tim da - ne bude li primljen - ode na Jugoslovenski sektor Komunističkog univerziteta nacionalnih manjina zapada (KUNMZ). U tijeku priprema za put u Moskvu, Đuro je otišao u Slavonski Brod posjetiti obitelj i tom prilikom se sastao sa sindikalnim aktivistom Alojzom Bradićem od koga je uzeo njegovu poslovnu knjižicu, koja bi mu mogla poslužiti umjesto legitimacije. Početkom prosinca Đuro je preko Maribora napustio Jugoslaviju i preko Austrije, Čehoslovačke, Poljske i Njemačke otišao u Sovjetski Savez. Po dolasku u Moskvu, kao i drugi politički emigranti, Đuro je morao uzeti ilegalno ime. On se tada opredijelio za ime poznatog bugarskog revolucionara Marka Fridmana (1892.-1925.), koji je ubijen 1925. godine u sukobu s policijom, a za rad u KPJ je uzeo pseudonim „Bosnić”.

Povratak u Jugoslaviju

Nakon povratka u Jugoslaviju, polovicom 1928. godine Đuro se u potpunosti posvetio partijskom radu - aktivno je radio na provođenju Otvorenog pisma Izvršnog komiteta Kominterne, konsolidiranju partijskih organizacija i pripremama za Četvrti kongres. Djelovao je ilegalno i služio se pseudonimom „Bosnić”. Također, veliku pažnju je posvetio širenju djelovanja KPJ na selu pa se s tim u vezi sastao i s predstavnicima Hrvatske seljačke stranke, Stjepanom Radićem i drugima.

Đuro je bio aktivan u cijeloj Hrvatskoj, putujući od Zagreba do Splita. Policiji to nije promaknulo pa je krajem 1928. raspisana potjernica za njim.

Zagrebačka policija intenzivno je tragala za Đurom Đakovićem i drugim istaknutim funkcionerima KPJ, ali pošto su oni živjeli i radili ilegalno bilo je teško ući im u trag. Đuro je slučajno uhićen u Zagrebu, u večernjim satima 20. travnja 1929. godine, zajedno s Nikolom Hećimovićem, sekretarom Crvene pomoći Jugoslavije. Vraćajući se s jednog sastanka, održanog u stanu člana KPJ, upali su u veliku policijsku raciju na Ribnjaku, koja je bila provedena na području čitavog grada i u kojoj je bilo uhapšeno 57 osoba.

Saslušanje Đakovića i Hećimovića počelo je istu večer u Kraljevskom redarstvenom ravnateljstvu.

Kako je zatvor u Petrinjskoj ulici bio pun, uhapšeni Đaković i Hećimović su odvojeno smješteni u kancelarijama, gdje su ih agenti saslušavali i danju i noću, podvrgavajući ih mučenjima. Đuru su tukli po tabanima, stomaku i glavi, a pod nokte su mu zabadali usijane igle. S obzirom na to da, usprkos torturi, od njih nisu uspjeli dobiti bilo kakvu korisnu informaciju o drugim komunističkim funkcionerima, ilegalnom partijskom radu, partijskim vezama i ilegalnim punktovima, policijske vlasti su donijele odluku da ih ubiju. Taj zadatak bio je povjeren žandarmerijskim kaplarima Milanu Brkiću i Nikoli Aralici.

Na današnji dan (25. travnja) 1929. godine žandarmerijska patrola je oko 11 sati prijepodne Đakovića i Hećimovića odvela na jugoslovensko-austrijsku granicu. Najprije su otišli u Veliki Boč, ali kako su tu dobili informaciju da je Karl Ledinek uhićen, krenuli su prema Svetom Jurju na Pesnici. Na ovom putu, u jednoj šumi uz samu granicu, nedaleko od sela Sveti Duh na Oštrem Vrhu, žandari Brkić i Aralica su oko 17 sati ubili Đuru Đakovića i Nikolu Hećimovića u navodnom „pokušaju bijega”.

Njihova je tijela dva dana kasnije, 27. travnja, pronašao pastir Josip Klampfer.

Istog dana Austrijska telegrafska agencija je objavila vijest o smrti dvojice ljudi na jugoslovensko-austrijskoj granici. Sutradan 28. travnja, austrijske pogranične vlasti s inspektorom Karlom Mozerom došle su na očevid i ustanovile kako su Đaković i Hećimović ubijeni na austrijskom teritoriju, nakon čega su njihova tijela dovučena na granicu. Kako je obdukcija završena tek oko 20 sati, leševi su i sutradan ostali na mjestu gdje su ubijeni, nakon čega su bili sahranjeni u zajedničku grobnicu na groblju u selu Sveti Duh.

Vijesti o smrti Đure Đakovića

Dana 29. travnja 1929. godine bečki „Radnički list” (nem. Arbeiter Zeitung) je objavio članak o ubojstvu Đure Đakovića i Nikole Hećimovića pod nazivom „Ubijena dva jugoslovenska begunca”, dok je berlinska „Crvena pomoć” objavila članak pod nazivom „Jugoslovenski pogranični policajci kao ubice”.

Borba za istinu o pogibiji Đure Đakovića i Nikole Hećimovića vođena je veoma aktivno kako u zemlji, tako i u inozemstvu.

Nakon tragične smrti Đuro Đaković je za jugoslavenske komuniste postao jedan od simbola žrtava terora Šestosiječanjske diktature, ali i primjer revolucionarne borbe. Ostao je do danas simbol borbe za radnička prava i hrabrosti na tom putu, a njegove biste i kipovi postavljeni su diljem bivše Jugoslavije.