• Slavonski Brod

Lokalne vijesti

  • Premium
  • Naslovnica
  • Lokalne vijesti
    • BRODSKO-POSAVSKA
      • Bebrina
      • Brodski Stupnik
      • Bukovlje
      • Cernik
      • Davor
      • Donji Andrijevci
      • Dragalić
      • Garčin
      • Gornji Bogićevci
      • Gornja Vrba
      • Gundinci
      • Klakar
      • Nova Gradiška
      • Nova Kapela
      • Okučani
      • Oprisavci
      • Oriovac
      • Podcrkavlje
      • Rešetari
      • Sibinj
      • Sikirevci
      • Slavonski Brod
      • Slavonski Šamac
      • Stara Gradiška
      • Staro Petrovo Selo
      • Velika Kopanica
      • Vrbje
      • Vrpolje
    • POŽEŠKO-SLAVONSKA
      • Brestovac
      • Čaglin
      • Jakšić
      • Kaptol
      • Kutjevo
      • Lipik
      • Pakrac
      • Pleternica
      • Požega
      • Velika
  • Politika

    Politika

    • Domovinski rat
    • EU fondovi
    • Komunalni poslovi
    • Ostalo
    • Političke stranke
    • Uprava/Samouprava
  • Gospodarstvo

    Gospodarstvo

    • Bankarstvo
    • Građevinarstvo
    • Industrija
    • Obrtništvo
    • Ostalo
    • Poljoprivreda
    • Promet
    • Trgovina
    • Turizam
    • Ugostiteljstvo
  • Sport

    Sport

    • Atletika
    • Auto-moto
    • Borilački sportovi
    • Euro 2016
    • Kajak Kanu
    • Konjički sport
    • Košarka
    • Kuglanje
    • Lov i ribolov
    • Nogomet
    • Odbojka
    • Ostalo
    • Plivanje
    • Rukomet
    • Šah
    • Školski sport
    • Sportska rekreacija
    • Stolni tenis
    • Tenis
    • Vaterpolo
  • Kultura

    Kultura

    • Film
    • Glazba
    • Kazalište
    • Književnost
    • Kulturno umjetničko društvo
    • Likovnost
    • Ostalo
  • Obrazovanje

    Obrazovanje

    • Informatika
    • Osnovno
    • Ostalo
    • Srednje
    • Visoko
    • Vrtići
  • Život

    Život

    • Aga
    • Autoportret uglednika
    • Drukčije
    • Gastronomija
    • Koronavirus
    • Okoliš
    • Ostalo
    • Pisani intervju - brodski zaslužnici
    • Potrošači
    • Putovanja
    • Tulumarka
    • Udruge građana
    • Vjerski život
    • Zabava
    • Zdravlje
  • Crna kronika
  • Reagiranja
  • Kalendar
Prijavi se Prijavi se
plusportal.hr plusportal.hr plusportal.hr
Slavonski Brod
premium premium
29° vrijeme
  • Naslovnica
  • Lokalne vijesti
    • BRODSKO-POSAVSKA
      • Bebrina
      • Brodski Stupnik
      • Bukovlje
      • Cernik
      • Davor
      • Donji Andrijevci
      • Dragalić
      • Garčin
      • Gornji Bogićevci
      • Gornja Vrba
      • Gundinci
      • Klakar
      • Nova Gradiška
      • Nova Kapela
      • Okučani
      • Oprisavci
      • Oriovac
      • Podcrkavlje
      • Rešetari
      • Sibinj
      • Sikirevci
      • Slavonski Brod
      • Slavonski Šamac
      • Stara Gradiška
      • Staro Petrovo Selo
      • Velika Kopanica
      • Vrbje
      • Vrpolje
    • POŽEŠKO-SLAVONSKA
      • Brestovac
      • Čaglin
      • Jakšić
      • Kaptol
      • Kutjevo
      • Lipik
      • Pakrac
      • Pleternica
      • Požega
      • Velika
  • Politika

    Politika

    • Domovinski rat
    • EU fondovi
    • Komunalni poslovi
    • Ostalo
    • Političke stranke
    • Uprava/Samouprava
  • Gospodarstvo

    Gospodarstvo

    • Bankarstvo
    • Građevinarstvo
    • Industrija
    • Obrtništvo
    • Ostalo
    • Poljoprivreda
    • Promet
    • Trgovina
    • Turizam
    • Ugostiteljstvo
  • Sport

    Sport

    • Atletika
    • Auto-moto
    • Borilački sportovi
    • Euro 2016
    • Kajak Kanu
    • Konjički sport
    • Košarka
    • Kuglanje
    • Lov i ribolov
    • Nogomet
    • Odbojka
    • Ostalo
    • Plivanje
    • Rukomet
    • Šah
    • Školski sport
    • Sportska rekreacija
    • Stolni tenis
    • Tenis
    • Vaterpolo
  • Kultura

    Kultura

    • Film
    • Glazba
    • Kazalište
    • Književnost
    • Kulturno umjetničko društvo
    • Likovnost
    • Ostalo
  • Obrazovanje

    Obrazovanje

    • Informatika
    • Osnovno
    • Ostalo
    • Srednje
    • Visoko
    • Vrtići
  • Život

    Život

    • Aga
    • Autoportret uglednika
    • Drukčije
    • Gastronomija
    • Koronavirus
    • Okoliš
    • Ostalo
    • Pisani intervju - brodski zaslužnici
    • Potrošači
    • Putovanja
    • Tulumarka
    • Udruge građana
    • Vjerski život
    • Zabava
    • Zdravlje
  • Crna kronika
  • Reagiranja
  • Kalendar
 - 
Početna Slavonski Brod Kalendar
Početna Slavonski Brod Kalendar
Kalendar
Autor: D.Z./PlusPortal
PRIJE 16 sati
Mevludin ef. Hrnjić za PlusPortal

Svjedok genocida: 'U Srebrenici su mi ubijeni otac i tri brata'

Mevludin ef. Hrnjić. Foto: DZ/PLUS
/ 2
Mevludin ef. Hrnjić. Foto: DZ/PLUS
/ 2
 / 2
AP/SBplus
588 Prikaza
1 Komentar

U povodu 30. godišnjice genocida u Srebrenici donosimo razgovor sa Mevludinom ef. Hrnjićem, koji je bio svjedok srebreničkih stravičnih događanja te je pretrpio veliku osobnu tragediju kroz stradanje više članova svoje najuže obitelji. O tim strašnim iskustvima je napisao i knjigu.

SLAVONSKI BROD - Prije dva dana, točnije 11. srpnja 2025., u Memorijalnom centru u Potočarima (Srebrenica, BiH) obilježena je još jedna obljetnica i sjećanje na najveći organizirani ratni zločin počinjen nakon Drugog svjetskog rata na području Europe. Ove godine su brojne delegacije iz svijeta došle u Srebrenicu kako bi odale počast žrtvama genocida koji je počinila srpska vojska nad Bošnjacima u srpnju 1995. godine. Od 13. do 19. srpnja 1995. godine Vojska Republike Srpske ubila je najmanje 8372 muškarca i dječaka iz zaštićene enklave Ujedinjenih naroda.

U povodu 30. godišnjice genocida u Srebrenici donosimo razgovor sa Mevludinom ef. Hrnjićem, koji je bio svjedok stravičnih događanja u Srebrenici te je pretrpio veliku osobnu tragediju kroz stradanje više članova svoje najuže obitelji. O tragičnim doživljajima koje je iskusio u vihoru rata u Bosni i Hercegovini, od 1992. do 1995,, godine, napisao je knjigu "Svjedok srebreničkog genocida" koja je izašla 2021. godine. Do sada je ova knjiga doživjela tri izdanja.

Mevludin ef. Hrnjić danas obnaša dužnost imama u Sniježnici, MIZ Teočak, u Bosni i Hercegovini. Rođen je 1971. godine u Kamenici, općina Zvornik gdje je završio osnovnu školu. Srednju školu pohađao je u Gazi Husrev-begovoj medresi u Sarajevu, a fakultet u Tuzli. Rat je proveo u Kamenici, Cerskoj i Srebrenici. U navedenoj knjizi opisuje golgotu koju je pješice prošao na putu dugom čak 80 dana nakon pada Srebrenice.

Mevludina smo upoznali u Slavonskom Brodu zahvaljujući Husretu ef. Hasanoviću, glavnom imamu islamske zajednice u Slavonskom Brodu. Razgovarali smo 1. srpnja 2025. u centru Slavonskog Broda, dan prije nego što će održati prvo predstavljanje svoje knjige u Hrvatskoj. U srijedu 2. srpnja 2025. godine održana je promocija njegove knjige u Sisku, sljedeći dan u Zagrebu, a 4. srpnja knjiga je predstavljena i u Rijeci.

Zašto ste odlučili napisati ovu knjigu o svojim bolnim doživljajima iz Srebrenice?

- Godinama sam se iscrpljivao prenoseći usmenim putem, tom oralnom historijom, svoju priču o Srebrenici. Povremeno sam davao izjave za medije i ponekad nešto napisao u kraćem obliku o tom ratnom vremenu. U jednom trenutku sam odlučio napisati knjigu kako bih dao svoj skromni ljudski doprinos kao preživjeli, kao svjedok, toj kulturi pamćenja. Povijest je pokazatelj da se greške iz prošlosti često ponavljaju jer nam je izgleda zaborav neka kolektivna osobina. Mislim da priče preživjelih mogu mlađim generacijama približiti strahote koje su ljudi prolazili u tom zlom ratnom vremenu. 

Koliko Vam je bilo zahtjevno napisati ovu knjigu 25 godina od događaja koje ste proživjeli jer sjećanja blijede, a postoji i mogućnost da neki podatak, ime čovjeka ili vrijeme događanja, krivo navedete?

- Imao sam kratke bilješke koje sam pravio tijekom 80 dana pješačenja od Srebrenice do slobodnog teritorija. Inače imam i dobru memoriju tako da sam s te strane imao sreću kod pisanja ove knjige. Na tim mojim podacima u knjizi su mi mnogi koji su čitali knjigu, a koji su i sami na neki način spomenuti, odali priznanje na datumima, imenima i detaljima iz tog ratnog vremena. Na putu sam imao olovku i list papira te sam svaki dan bilježio datum i par crtica o tadašnjim događanjima. Najviše sam se bojao da će kada budem knjigu promovirao u svom kraju, u Podrinju, biti prigovora od mojih poznanika, među mojim narodom. Da će me netko demantirati i reći kako sam nešto fulao i pogriješio. Ali evo, srećom, tijekom tri i pol godine nakon promocije nije bilo prigovora. 

Vi ste imali tu ogromnu obiteljsku tragediju da su Vam čak tri brata i otac ubijeni od strane srpske vojske koja je okupirala Srebrenicu u srpnju 1995. godine. Proživjeli ste do tada, ali i nakon pada Srebrenice, puno teških trenutaka. Možete li nam reći što Vas je iz toga cijelog ratnog vihora najviše potreslo?

- Ja imam jedan period rata koji sam proveo, skoro godinu dana, u svom rodnom kraju u mjestu Kamenica kod Zvornika. Na tom području se mnogo toga zbivalo i bilo je teških trenutaka. Preživjelo se nekako, ali posebna priča za mene počinje nakon što smo prognani u Srebrenicu polovinom ožujka 1993. godine. Ono što ću pamtiti cijeli život, jer to ne mogu nikako zaboraviti, je ono što se dogodilo u Srebrenici 12. travnja 1993. godine. Na taj dan je izvršen jedan težak, krvav masakr na školskom igralištu. To je bilo šest dana prije proglašenja Srebrenice zaštićenom zonom UN-a. Dakle, toga krvavog 12. travnja 1993. preko 70 ljudi je iskasapljeno, pokidano od granata koje su pale na to igralište. Više od stotinu ljudi je ranjeno. Na igralištu je bilo puno naroda, posebno djece i mladih jer se igrao turnir u nogometu. Bio je miran i sunčan dan. Ja sam bio na samoj ivici igrališta gdje je pala prva granata sa srpskih položaja i usmrtila puno ljudi. Pred mojim očima je moga jarana granata pokidala, a ja sam od one detonacije i bljeska odbačen na tlo. Taj ću dan pamtiti do smrti, a ja sam ga preživio jer me valjda Bog ostavio kao živog svjedoka toga tragičnog događaja.

Pamtit ću 17. travanj 1993. kada su vođene odsudne bitke za Srebrenicu jer tada Naser Orić sa svojim borcima ne dozvoljava srpskim vojnicima da uđu u grad i zauzmu ga. A to je bilo dan prije 18. travnja 1993. kada je donesena rezolucija UN-a poslije koje će u Srebrenicu ući snage kanadskog bataljuna.. 

Onda dolazi 1995. godina i upad srpske vojske u srebreničku enklavu. To se dogodilo 11. srpnja te godine. Scene stihije, plača, vriska, toga bola i beznađa koje je vladalo kod naroda Srebrenice duboko su mi se usjekle u memoriju. Nakon pada Srebrenice, navečer 11. srpnja 1995. krenulo je oko 15.000 muškaraca i dječaka (starijih od 13 godina) u proboj preko okolnih brda i šuma. Sljedeću večer, 12. srpnja, krenuo je udar srpske artiljerije i pješadije po brdu koje je bilo krcato ljudima iz Srebrenice i koji su krenuli iz grada kako bi se spasili. To je poznato Kameničko brdo na kojem je stradalo od posljedica granatiranja dosta ljudi. Među puno stradalih ja sam nekako uspio sačuvati glavu. 

Posebno težak dan mi je bio 13. srpnja 1995. i možda je to, u kontekstu svih grozota koje sam proživio i kojima sam svjedočio, bio moj "Dan D" jer sam tad krenuo da se predam u ruke neprijatelju. Bilo nas je desetak u grupi i na tom putu sam odložio svoja dva džepna Kurana, skinuo remen, maramice. Bili smo izgubljeni, iscrpljeni, bez hrane i vode i smatrali smo da nema druge opcije nego da se predamo, kao što su mnogi drugi to napravili. Kasnije smo saznali da su time zapravo otišli u smrt. Mi smo gajili taj tračak nade da ćemo preživjeti ako se predamo. Međutim, u meni se pojavila sumnja što će uraditi sa mnom, hoće li me odmah po kratkom postupku smaknuti - pojedinačno, rafalno, nožem, udaranjem i slično. I kada smo čuli njihove povike da izađemo gore pred njih u meni se probudio neki strah koji me polako savladao jer sam pomislio da bih mogao umrijeti u mukama. Ipak sam nekako pronašao dovoljno snage te sam rekao sam sebi: „Ne smijem se predati“. Rekao sam to svojim pratiteljima, ponovivši da sam hodža i kako će mene prvoga smaknuti. Ipak se njih osam, čini mi se da ih je bilo toliko, tada predalo te su odvedeni od strane srpske vojske. Nitko od njih nije preživio to zarobljavanje. Ja sam se vratio nazad nekih 50-60 metara i susreo sam jednog rođaka koji je nailazio pa smo zajedno nastavili put.

Od posebnih dana koje sam proživljavao na putu prema slobodi dugom 80 dana, a svaki je bio neizvjestan, u pamćenje su mi se urezale tri posljednje noći toga puta. Kod Kalesije smo upali u zasjedu srpskih vojnika jer smo bili otkriveni i za nama su pokrenuli veliku noćnu hajku. Mi smo se razbježali kud je tko mogao i na kraju smo i to preživjeli te ugledali „lice slobode“ 80. dan.

 | Author: Memorijalni centar "Potočari". Foto: MCP

Većina tih ljudi koji su krenuli u proboj iz Srebrenice na kraju ipak nije našla spas jer su zarobljeni i potom ubijeni?

- Tako je. Oko dvije trećine muškaraca i dječaka, od njih ukupno 15.000, koji su krenuli na dug put kroz šumu, kako bi se dokopali slobodnog teritorija, su na kraju zarobljeni i ubijeni od strane srspke vojske. Prlčao mi je jedan svjedok koji je preživio 14. srpanj 1995. kada su pogubljeni brojni zarobljenici. Naime, kod jedne cestovne komunkacije se Srbima predalo njih oko 1.400. Ubrzo je među zarobljene Bošnjake došao i general Ratko Mladić, zapovjednik Vojske Republike Srpske i rekao: "Pa šta se patite po tim brdima i suncu, trebali ste ranije sići. Džabe ste se mučili. Mi ćemo vas sve sada prevesti vašem Aliji u Tuzlu". Jednom od vojnika je general Mladić naredio da daju zarobljenicima vode i potom su ih vojnici polili vodom i tako ih malo osvježili. Postrojio je Mladić svoje ljude i zapovjedio im da prebace zarobljenike do Tuzle. Rekao mi je taj svjedok kako su se ponadali da će biti spašeni. Odveli su ih tada do Kravice i smjestili u neke hangare. Nije prošlo puno vremena, vratili su se srpski vojnici i počeli pucati i bacati bombe po zarobljenicima u hangaru. Kad su završili svoj krvavi naum, napravili su pauzu i otišli po bagere da sakriju tijela. Međutim, taj masakr je preživio ovaj čovjek koji je meni o tome pričao dok smo zajedno išli kroz šumu na tom mom putu dugom 80 dana. I još jedan je čovjek to preživo i on se našao sa mnom u šumi. Njih dvojica su pogođeni tada u hangaru, ali im nisu stradali vitalni organi, nakon čega su zatrpani tijelima drugih koji su ubijeni. Kad su krvnici otišli na pauzu, njih dvojica su kroz mali prozor uspjeli pobjeći u rijeku koja je bila odmah pored toga hangara. Jedan od njih je i svjedočio u Haagu o tome zločinu.

Kad ste saznali za stradavanje oca i tri brata?

- Na tom putu nisam skoro ništa pouzdano znao što mi je sa braćom, ocem i majkom. Sa svojim ocem sam se zadnji put vidio 10. srpnja 1995. u večernjim satima kada su četnici zauzeli predgrađe Srebrenice. Pozvao sam oca da bježimo, a on mi je odgovorio: „Sine, bježi i spašavaj sebe, a sa mnom šta bude“. Dao mi je tada ranac koji je ručno sašiven i tada nisam znao da će to biti naš zadnji susret. Kad je osvanuo 11. srpanja, prije nego što će nastati panika i sveopći napad na Srebrenicu, vidio sam majku i oprostio se od nje. Otac nije bio s majkom, već je otišao kući uzeti koji kilogram brašna kako bi imali kada se dođe u Tuzlu jer je mislio kako je i tamo glad. Rastao sam se s majkom i potom sam se uspio naći sa tri brata i zajedno smo krenuli u kolonama iz Srebrenice. Trećinu puta u kolonama smo prevalili zajedno i došli smo do šumskog područja gdje će se dogoditi napad o kojem sam ranije govorio. Prije samoga napada jedan brat je otišao na čelo kolone sa interventnim vodovima, a nas trojica smo ostali. Odjednom se na tu šumu gdje smo bili sručila sva sila granata. Tad sam prvi puta u životu doživio da se oprostim od svoga života i od ovoga svijeta. Uslijed granatiranja sam samo čekao kad će i mene pogoditi. Nema te vrste topničkog naoružanja koje nije tada tuklo po nama u šumi. Tamo su bile tisuće ljudi, pa su od granatiranja neki poginuli, a bilo je i dosta ranjenih. Nastupilo je opće rasulo, pa sam se tako i ja odvojio od braće. Opet su mi se pred očima pojavile slike ratne „strave i užasa“. Očito mi nije bilo suđeno ni tu da poginem. 

Nakon dijela puta uspio sam da stignem jednog brata. Dana 13. srpnja došli smo do toga mjesta gdje ću se ja pokušati predati i tu sam se razišao sa bratom. On je otišao s nekom grupicom dalje. Nisam vidio onoga brata koji je otišao na čelo kolone sa interventnim vodovima. Kasnije kad sam izbjegao predaju čuo sam od jednog poznanika da je vidio brata u pozadini kolone i ja sam ga čekao na nekom putu, ali on nije došao. Taj mi je brat pronađen poslije rata u primarnoj grobnici kod Nove Kasabe. Tu je uhvaćen i strijeljan. Kada sam prešao na slobodni teritorij 29. rujna 1995. godine kod Kalesije saznajem pravu istinu od maminog brata, odnosno ujaka ili daidže kako mi to kažemo. Tada mi je on rekao da mi je mati živa i da se nalazi negdje kod Srebrenika, da mi otac nije preživio i da mi tri brata nisu preživjela. Sutradan sam se susreo sa majkom i to je bio dirljiv susret jer ona čula da sam i ja poginuo. Prošlo je 80 dana i ona je smatrala da je izgubila supruga i četiri sina. Čak je od muftije primila i neko sljedovanje za mene, kao poginulog. 

Nakon rata, 1998. godine, smo uspjeli identificirati jednog brata koji je pronađem na površini u šumi. Pronađen je na otvorenom, životinje nisu raznijele kosti tako da je nedostajalo samo jedno stopalo i jedna šaka. Identificiran je na patologiji u Tuzli i pokopan je u grobnom mezaru u Tuzli jer tada Memorijalni centar u Potočarima nije još niti postojao. Taj brat je bio 1961. godište. Posmrtne ostatke drugog brata sam pronašao 2006. godine u primarnoj grobnici u Novoj Kasabi. Bio je sav skelet i njega sam pokopao u Memorijalnom centru u Potočarima. Kasnije ću pronaći oca. On je po informacijama koje imamo strijeljan negdje nedaleko od Zvornika, ali zbog prekopavanja i prebacivanja grobnica, od strane Srba, poslije rata je nađen u Kamenici, u mom rodnom selu. Falila je jedna šaka tako da je skoro cijeli skelet pronađen. Kasnije, 2012. godine mi je javljeno kako su pronađene četiri kosti trećeg brata (1965. godište). Ja dvije godine nisam htio da prihvatim te četiri kosti jer sam htio da pronađemo barem polovinu svih kostiju pa da ga onda sahranimo. Godine 2014. je majka preminula i te godine smo ipak ukopali i trećeg brata. Prije par dana su mi javili iz Tuzle kako su pronašli i petu kost (potkoljenicu), devet godina nakon ukupa. Pitali su da li sam za reekshumaciju koja će biti u srpnju ove godine nakon dženaze u Potočarima i dao sam suglasnost. On je pronađen na identičnoj lokaciji kao i brat koji je pronađen 1998. godine, na šumskom predjelu, u razmaku jedan od drugoga nekih 200-ak metara. To ukazuje na to da je tu ubijen i da su svih tih poratnih godina kosti raznosile životinje. 

U Hrvatskoj je poznat slučaj majke Kate Šoljić koja je u Domovinskom ratu izgubila čak četiri sina hrvatska branitelja. Vi ste izgubili tri brata i oca. To je zasigurno jedno od najvećih obiteljskih stradavanja u Srebrenici?

- Ima obitelji koje su izgubile i više članova. Ja znam za slučaj gdje su petorica braće ubijena. Kad sam 1995. prešao na slobodu, na pijaci u Tuzli sam sreo jednog čovjeka kojega isprva nisam prepoznao. Naime, stariji čovjek me pratio pogledom i bio mi je pomalo sumnjiv. Nakon desetak minuta je čovjek smogao snage, prišao mi i pitao: „Bogati jesi li ti efendija Mevludin?“. Odgovorio sam da jesam. Čovjek je zaplakao i počeo me grliti. Sjetio sam se da je bio kod mene u džamiji u Srebrenici i da je dolazio tamo često. Rekao mi je: „Moj efendija, pet sinova sam izgubio“. Evo i moja majka je mislila da sam i ja ubijen odnosno da je izgubila muža i četiri sina. Ali ona je još na početku rata ostala bez brata. Tada su ga, zajedno sa još četvoricom muškaraca, Srbi zarobili i zatvorili u kovačnici te živog zapalili. Moja majka je nosila toliku tugu u sebi da je to teško opisati. Zamislite situaciju da njoj dođe čovjek dan prije nego što će me vidjeti i kaže joj kako sam ja pronađen u minskom polju. A ja se sutradan pojavljujem.  

Te 1995. godine kad sam prešao liniju, taj košmar, te stravične slike, taj strah i beznađe, preživljavanje u prirodi su mene dovele do toga da pomislim kako nikada više neću progovoriti. Na tom putu od 80 dana nisam smio pričati na glas, samo šaptanje je bilo moguće. Stvorio sam neko šesto čulo u prirodi. Zato kada sam prešao na slobodni teritorij mislio sam kako se moj glas neće više nikada vratiti. Nokti su mi bili ugljenisani, bio sam i iscrpljen i mršav, poderan, dronjav, kosa i brada narasli, ali i osjedili od muke.

Kako ste uspjeli preživjeti tih 80 dana? Ne samo zbog stalne opasnosti po život koja je prijetila od srpskih patrola nego i zbog nedostatka hrane, vode, lijekova itd.?

- Prenio sam jedan upaljač koji me služio svo vrijeme na putu. Puno mi je on pomogao. Znali bi se sakriti u ruševine i zapaliti vatru, naći gljiva i puževa i onda sve to nabacati sa travom u šerpu i vodu. To je bila naša česta čorba, pravi „specijalitet“. Morali smo paziti da se ne vidi plamen noću dok nešto pojedemo i onda ujutro bi kretali na put. Imao sam i malo soli koje sam ponio iz Srebrenice i onda bi to rastezao koliko sam mogao. Ponio sam sa sobom jednu kemijsku olovku sa malo papira i dva džepna Kurana, jedan na arapskom i jedan preveden na naš jezik. Jedan od ta dva Kurana sam poklonio Memorijalnom centru u Potočarima, a jedan je kod mene. Ta dva Kurana sam gubio, pa bi ih pronašao. Bacio sam ih kad sam se išao predati 13. srpnja 1995. pa sam ih opet našao. Jednom sam upao u rijeku pa su se ipak sačuvali i na kraju sam ih prenio na slobodu. Njima sam posvetio u knjizi jednan poseban mali tekst. 

Sve je to sudbina jedna, iskušenje. Ponekad se uhvatim u razmišljanju kako znanje i hrabrost nije ništa značilo u tim danima već je sve to morala biti sudbina. Kad bi me sada netko pitao bi li sve to ponovo preživio, bi li se vratio na taj put, rekao bih da je bolje da mi uzmu život nego da sve to ponovo prolazim. Sad iz ove perspektive. Tad me je vodila borba za opstanak i meni je čak teško shvatiti kako sam to sve izdržao. Psihički je bilo vrlo teško podnijeti taj put i mnogi su nažalost popustili. U toj nemoći i iscrpljenosti od dugog puta ljudi su čak imali i halucinacije. Izgubili bi se od stresa, ne znajući što rade, a nekli su čak sebi i živote uzeli. 

Sad kad to pričam nakon 30 godina stvaram si ponovno slike koje nikako ne mogu izblijediti, ali nisam od onih koji padaju u paniku. Pisanje knjige mi je poslužilo i kao terapija, ali u snovima rat koji sam preživio nikada nije nestao. Svaku večer sanjam terene koje sam obilazio. Pa i kada idem autom u blizini tih krajeva koje sam pješice prošao ne vjerujem samom sebi kako sam uspio sve to proči i izdržati. Kao da je bio neki san. 

S obzirom na to da ste imam, vjerski službenik, na neki način u opisu Vašeg „posla“ i vjere je promocija suživota, pomirenja, mira prema svome bližnjem. U kojoj mjeri to možete prakticirati zbog osobnog iskustva i tragedije koju ste proživjeli?

- Prema svemu što sam doživio u ratnom vihoru imao bih razloga, kako neki veliki „domoljubi“ navode, da se ponašam suprotno od ovoga što ste naveli. Međutim, nisam tako odgajan ni obiteljski ni vjerski i nisam taj koji traži osvetu. Zaboraviti ne mogu, a što se tiče oprosta on je uvjetovan postupkom druge strane, odnosno prvo netko treba zatražiti oprost i iskazati kajanje za ono što je učinjeno prema mojoj obitelji i tisućama drugih obitelji iz Srebrenice i okolice. Osvetoljubiv nisam bio nikada, ali imao sam situacija da susretnem neke ljude za koje znam da su bili na drugoj strani, ali nikada nisam posezao za nečasnim postupcima. Potajno se nadam da će ova zemlja nadživjeti te podjele i da će neki funkcionalni sustav omogućiti bolji život svima. Ova zemlja nije za jedan narod jer je Bosna i Hercegovina uvijek bila multietnička zemlja i nitko si ne može uzeti ekskluzivno pravo na državu. Ni Bošnjaci, ni Srbi ni Hrvati. Čini mi se da moraju doći neke mlađe generacije koje će se riještiti okova prošlosti da bi se država mogla razvijati u pozitivnijem smjeru. 

Međunarodni sud za ratne zločine u Haagu donio je presudu kako je u Srebrenici počinjen genocid srpske vojske nad Bošnjacima. Međutim to se danas relativizira, umanjuje ili čak negira. Imamo slučaj da se glavni akteri srpske vojske i politike koji su organizirali i proveli genocid u Srebrenici pretvaraju od zločinaca u heroje...Je li takvo krivotvorenje povijesti plodno tlo za neke zločine u budućnosti?

- Toga se i bojim. U ljudima koji su zločin doživjeli na vlastitoj koži lako se može začahuriti mržnja i želja za osvetom, no to se ne može opravdati. U komentarima na društvenim mrežama je prisutno mnogo mržnje jednih prema drugima i to je jedan od pokazatelja kako „dišu“ ljudi. Tu je izuzetno bitna uloga onih koji donose odluke u vrhu srbijanske ili srpske politike, kao što su Aleksandar Vučić i Milorad Dodik.

Je li onda Vaša knjiga i jedan vapaj za pravdu, ako se konstatira da pravda nije zaživjela u svojoj punini nakon ogromnog zločina u Srebrenici?

- Može se i tako reći. Ja sam u pogovoru svoje knjige rekao kako je Srebrenica prošlost koja gleda, koja svjedoči, poziva i vapi da se više nikada nikome ne dogodi takvo zlo koje se dogodilo u srpnju 1995. godine. Ona je jedna lekcija za budućnost koju bi trebalo savladati jer ta lekcija još uvijek nije naučena. To je problem. Ono što je zadesilo Bošnjake na području Podrinja i Srebrenice obišlo je svu širu javnost, kako domaću tako i svjetsku, ali je zakazala međunarodna zajednica i svi oni faktori koji su trebali brinuti o sigurnosti građana. S druge strane imamo slučajeve negiranja genocida u Srebrenici i veličanja ratnih zločinaca i zato se sa suprotne strane ne vidi dovoljan pomak. Čast pojedincima. Od prošlosti se ne živi, ali je ona uvijek ta koja opominje pa je tako i Srebrenica pokazala dokle i koliko može ići mržnja i granice zla prema drugome i drugačijem. U ratu stradavaju ljudi na svim stranama i svaki je zločin strašan, a ovaj u Srebrenici je takvih razmjera da je potpuno izašao iz okvira ljudskosti i prešao u organiziranu i planiranu monstruoznost. Zato mi moramo pričati o tome genocidu u Srebrenici s ciljem da se tako nešto više nikada ne ponovi, ali i da pravda bude zadovoljena. 

 | Author: Foto: DZ/PLUS

Izvod iz kronologija događanja u Srebrenici u srpnju 1995. godine
U tri sata ujutro 6. srpnja 1995. godine, VRS je započela napad na Srebrenicu. Napredujući s juga, srpske snage palile su bošnjačke domove i sela, prisilivši tisuće civila da pobjegnu u bazu UN-a u obližnjem mjestu Potočari, gdje je bilo stacionirano nekoliko stotina nizozemskih vojnika. Vojnici ARBiH nisu uspjeli spriječiti nizozemske snage da napuste svoje promatračnice, koje su jedna za drugom padale kako su srpske snage napredovale. Do 9. srpnja, VRS se nalazila na samo kilometar izvan središta grada Srebrenice. Armija RBiH sutradan je pokrenula kontranapad, nakratko prisilivši Srbe da se vrate na početne položaje, ali njen uspjeh bio je kratkotrajan.
General Ratko Mladić je 11. srpnja, pred gomilom okupljenih novinara, izjavio: „Uoči još jednog velikog srpskog praznika poklanjamo srpskom narodu ovaj grad…Došlo je vrijeme da se poslije bune protiv dahija Turcima osvetimo na ovom prostoru.“
Iste noći oko 15.000 muškaraca Bošnjaka okupilo se na području Šušnjara i Jaglića i krenulo kroz šume u pokušaju da dođe do slobodne teritorije. Preko dvije trećine muškaraca koji su krenuli na ovaj put, koji će postati poznat kao Marš smrti, VRS je na kraju zarobila i ubila. U međuvremenu, baza UN-a u Potočarima postala je pretrpana. Do trenutka kada su vojnici VRS-a preuzeli kontrolu nad kampom, bez ikakvog otpora snaga UN-a, do 6.000 izbjeglica je bilo u holandskoj bazi, dok se više od 20.000 ostalih sklonilo u okolne fabričke zgrade. Pored nestašice hrane i vode, muslimanski civili u Potočarima suočavali su se sa neizrecivim zlostavljanjem od strane vojnika VRS-a. Preživjeli svjedoče o torturi, premlaćivanju, silovanju i ubistvima.
Snage VRS ubrzo su počele odvajati muškarce, dječake i starce od obitelji. Žene, djeca i stariji su ukrcani u autobuse i prisilno deportirani u Kladanj. Muškarci i dječaci odvedeni su na mjesta zarobljavanja u Bratuncu i oko njega, i većina ih više nikada nisu viđeni živi. Za samo tjedan dana,VRS je pogubila preko 8.000 muškaraca i dječaka Bošnjaka u Srebrenici i oko nje. Preko 25.000 žena i djece, od kojih su brojni prijavili silovanje i zlostavljanje od strane vojnika VRS-a, istovremeno je deportirano..
Službeno presuđeni kao genocid višestrukim presudama međunarodnih sudova, zločini počinjeni u Srebrenici u srpnju 1995. godine predstavljaju jednu od najmračnijih stranica u ljudskoj povijesti.
Masovna pogubljenja
Prvo veće masovno pogubljenje se dogodilo u dolini Cerske, 13. srpnja 1995. Žrtve - muškarci u dobi od 14 do 50 godina - bili su primorani da se postroje uz jednu stranu puta, dok su vojnici VRS pucali na njih s druge strane.
Od 150 žrtava, sve osim tri bile su u civilnoj odjeći, a mnoge su umrle s vezanim rukama. Tijela su im bila prekrivena prljavštinom zbog mjesta gdje su ležali. Istog popodneva, vojnici VRS koristeći ručne bombe, puške i protutenkovsko oružje ubili su preko 1.300 muškaraca u skladištu u Kravici. Većina tih žrtava bila je zarobljena na livadi u Sandićima, gdje je već prije toga ubijeno oko 200-300 muškaraca. Dok je većina ustrijeljena iz pušaka, na nekim žrtvama su pronađene rane od noža, zbog čega su istražitelji zaključili da je lokalno stanovništvo vjerovatno igralo ulogu u njihovoj smrti.
Autobusi korišteni za prisilnu deportaciju izbjeglica zaustavili su se u mjestu Tišča, gdje su žene i djeca primorani da do Kladnja idu pješice. Naročito u prvim konvojima koji su 12. srpnja krenuli iz Potočara, određeni broj muškaraca također je uspio ući u autobuse. Međutim, po dolasku u Tišču, ti ljudi su odvojeni, vezane su im ruke telefonskom žicom i sistematski su pogubljeni. 
Počevši od ranog jutra 14. srpnja, vojnici VRS odvezli su oko 1.000 zarobljenika u mjesto Orahovac. Zarobljenike su držali u prenatrpanoj sali škole u Grabavcima bez hrane i vode, gdje su ih ubijedili da će biti predati UN-u u cilju razmjene zarobljenika. Umjesto toga, vojnici VRS su im vezali oči i odveli ih na mjesto pogubljenja, jedan kilometar od škole, gdje su postrojili zatvorenike i pucali u njih. Oni koji su preživjeli ponovo su strijeljani.
Mjesto pogubljenja sastojalo se od dvije livade, pa kad se jedna livada napunila tijelima, paljba se jednostavno preselila na drugu livadu. I sam general Mladić je bio prisutan na nekoliko ovih pogubljenja. Između 14. i 15. srpnja, vojnici VRS zadržali su više od 1.000 muškaraca u sličnim stravičnim uvjetima u školi u Petkovcima. Zarobljenici su pretrpjeli neizrecivo fizičko zlostavljanje od strane vojnika VRS-a. Neki zarobljenici pribjegavali su konzumiranju vlastitog urina zbog nepodnošljive vrućine i dehidracije. Vojnici VRS izvodili su muškarce vani u malim grupama, tjerali ih da se skinu do struka i da skinu cipele, a ruke su im vezali iza leđa. Ti su muškarci prevezeni do obližnje brane, gdje su postrojeni i strijeljani.
Najmanje 1.200 muškaraca prebačeno je 14. srpnja u već prepunu školsku salu u selu Pilica. Pripadnici VRS nastavljali bi s uskraćivanjem hrane i vode; prema navodima, nekoliko zarobljenika umrlo je od posljedica dehidracije tokom dvodnevnog zatočenja.
Vojnici VRS 16. srpnja vezali su zarobljene muškarce te ih prevezli na Vojnu ekonomiju Branjevo. Zarobljene muškarce, potpuno bespomoćne, često bi ponižavali i tukli nakon čega bi uslijedilo strijeljanje. I narednog dana nastavljeno je strijeljanje zarobljenika. Muškarci koji nisu odmah ubijeni ostavljeni su da dugo pate prije smrti. Nakon što su ova masovna pogubljenja završena, vojnici VRS nastavili su sa ubijanjem u Domu kulture u Pilici gdje su bombama i puškama ubili još 500 muškaraca...
(Izvor: Memorijalni centar Srebrenica)
Podijeli
Podijeli
Komentari 1
Najnoviji
  • Najnoviji
  • Najstariji
  • Važna obavijest
    Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama plusportal.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama plusportal.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
  • Bara
    14.07.2025. u 09:35

    Na ovako nešto čovjek zanijemi. Mevludinova knjiga je samo mali dio kroz što je podrinjski narod prošao. Valjda se je sva srpska mržnja na njih srušila, taj srpski narod je toliko zadojen mržnjom oni bi to opet ponovili ako bi imali priliku.

    0 0
    Odgovori
Povezani sadržaj
Pola godine trajat će veliki posao

Ovo su radovi kojima će postići godišnju uštedu od gotovo 40 posto

Djeca oduševljena

Na parkiralištu napunili dva bazena. I zabava je mogla početi!

Donosimo koliko će koštati

U 2025. godini izgradnja dvaju važnih spojeva postojećih ulica

Epidemiolozi i inspektori na terenu

Zaražena svadba kod Slavonskog Broda?

34. obljetnica osnutka

Uz obljetnicu 108. Brigade u Slavonskom Brodu održana misa zadušnica

Nastavite čitati
Međunarodni dan sjećanja na romske žrtve genocida

Više od 16.000 Roma ubijeno je u ustaškom logoru Jasenovac

Na današnji dan

Što se dogodilo 13. studenog?

U znak sjećanja na Vladimira Matijanića

'Da je slikar, tehnika bi bila prepoznatljiva - hulje na platnu'

Grad svog zaštitnika ima od 1997. godine
Život i smrt čuvara tajni

Tko je bio svetac kojeg je grad uzeo kao zaštitnika?

Na današnji dan

Na današnji dan rođen je Branko Ružić

Mia Čorak Slavenska
Brođanka Mia Čorak Slavenska

Na današnji dan rođena je prva hrvatska primabalerina

Ilustracija
Dan europskog broja

Pomoć u opasnosti - 112

Pogubljena 17-godišnjakinja

Priča o mladoj heroini za koju bi svi trebali znati

Učitaj još članaka
  • Politika
  • Kolumne
  • Kultura
  • Obrazovanje
  • Sport
  • Život
  • Crna kronika
  • Iz drugih medija
  • Reagiranja
  • Kalendar
  • Partneri
  • Impressum
  • Uvjeti korištenja
  • Politika privatnosti
  • Politika kolačića
  • Kontakt
  • Pritužbe
  • Suradnici
  • Oglašavanje
Rubrike
  • Politike
  • Kolumne
  • Kultura
  • Obrazovanje
  • Sport
  • Život
  • Crna kronika
  • Iz drugih medija
  • Reagiranja
  • Kalendar
  • Partneri
brodsko-posavska županija
  • Bebrina
  • Brodski Stupnik
  • Bukovlje
  • Cernik
  • Davor
  • Donji Andrijevci
  • Dragalić
  • Garčin
  • Gornji Bogićevci
  • Gornja Vrba
  • Gundinci
  • Klakar
  • Nova Gradiška
  • Nova Kapela
  • Okučani
  • Oprisavci
  • Oriovac
  • Podcrkavlje
  • Rešetari
  • Sibinj
  • Sikirevci
  • Slavonski Brod
  • Slavonski Šamac
  • Stara Gradiška
  • Staro Petrovo Selo
  • Velika Kopanica
  • Vrbje
  • Vrpolje
Požeško-slavonska županija
  • Brestovac
  • Čaglin
  • Jakšić
  • Kaptol
  • Kutjevo
  • Lipik
  • Pakrac
  • Pleternica
  • Požega
  • Velika
  • Impressum
  • Uvjeti korištenja
  • Politika privatnosti
  • Politika kolačića
  • Kontakt
  • Pritužbe
  • Suradnici
  • Oglašavanje
Brodsko-posavska županija
  • Bebrina
  • Brodski Stupnik
  • Bukovlje
  • Cernik
  • Davor
  • Donji Andrijevci
  • Dragalić
  • Garčin
  • Gornji Bogićevci
  • Gornja Vrba
  • Gundinci
  • Klakar
  • Nova Gradiška
  • Nova Kapela
  • Okučani
  • Oprisavci
  • Oriovac
  • Podcrkavlje
  • Rešetari
  • Sibinj
  • Sikirevci
  • Slavonski Brod
  • Slavonski Šamac
  • Stara Gradiška
  • Staro Petrovo Selo
  • Velika Kopanica
  • Vrbje
  • Vrpolje
Požeško-slavonska županija
  • Brestovac
  • Čaglin
  • Jakšić
  • Kaptol
  • Kutjevo
  • Lipik
  • Pakrac
  • Pleternica
  • Požega
  • Velika
Pratite nas na društvenim mrežama:
Copyright © 2025 plusportal.hr, sva prava pridržana
Designed & developed by Smart Code

Brinemo o Vašoj privatnosti

Više o našim Politikama zaštite privatnosti te Politikama kolačića možete pročitati ovdje: Politika zaštite privatnosti, Politika kolačića. Mi i naši partneri pohranjujemo i pristupamo neosjetljivim informacijama s vašeg uređaja, poput kolačića ili jedinstvenog identifikatora uređaja te obrađujemo osobne podatke poput IP adrese i identifikatore kolačića radi obrade podataka u svrhu prikazivanja personaliziranih oglasa, mjerenja preferencija naših posjetitelja i sl. Svoje postavke u svakom trenutku možete promijeniti u našim Pravilima o zaštiti privatnosti na ovoj web stranici.
Neki partneri ne traže vaš pristanak za obradu vaših podataka već se pozivaju na svoj legitimni poslovni interes. Takvom načinu obrade podataka možete se usprotiviti klikom na "Saznajte više".
Mi i naši partneri obrađujemo podatke kako slijedi: Pohranjivanje i / ili pristup podacima na uređaju, Precizni geolokacijski podaci i identifikacija pregledavanjem uređaja, Prilagođeni oglasi i sadržaj, mjerenje oglasa i sadržaja, uvidi o publici, razvoj proizvoda

Obavezni kolačići

Neobavezni kolačići:

Davanjem suglasnosti za gore navedene svrhe ovoj web stranici i njezinim partnerima dopuštate i provođenje sljedeće obrade podataka: Jamčenje sigurnosti, sprječavanja prevara i ispravljanja pogrešaka, Povezivanje različitih uređaja, Primanje i korištenje automatski poslatih karakteristika uređaja radi identifikacije, Tehnički isporučuju oglase ili sadržaj, i Usklađivanje i kombiniranje izvanmrežnih izvora podataka
Prihvaćam
Saznajte više