DAMIR Kerdić, brodskoj književnoj publici itekako poznat svestrani umjetnik, objavio je dvije knjige protekle dvije godine. Roman te zbirku, kako navodi, „probranih Facebook objava”. Distopijski roman „Idem daleko i ostajem tamo” prema svojoj osnovi, govori o tome koji je mogući svijet imaginacije uronjen u neku disfunkcionalnu stvarnost.

U romanu se odvijaju nesvakidašnji događaji koji mogu izazvati prijezir, negodovanje zbog kataklizmičkih elemenata prožetih poigravanjem stereotipima, crnim humorom, nagonima tj. djelovanjem najnižeg u čovjeku. Osvete koje se ostvaruju u trenutku, prenaglašena seksualnost, apsurdni likovi, vode nas u svijet post-postmoderne književnosti u kojoj je sve moguće. Slika svijeta ispunjenog harmonijom je narušena i zato ovakvi romani podsjećaju na narušenost izvanjskog svijeta kao i onog našeg unutarnjeg. Jer ako je svijet razrušen, i naša stvarnost nije otkinuta iz tog svijeta. Istančani osjećaj koji u sebi otklanja mogućnost pozitivnog, lijepog, borbenog i svakako obećavajućeg, ustupa mjesto svemu suprotnom. Ne kako bismo se suočavali s likovima koji nam trebaju biti nalik, nego zato da nas upozore kako vremenu u kojem živimo itekako ima mjesta za takve nagonom i mračnjaštvom opijene protagoniste koji ponašanjem zapravo podsjećaju na one kojima se pune rubrike crne kronike.

Ono što leži na ljudskoj duši, naši snovi koji su ponekad kao i ovaj roman, ispunjeni prašumom nagonskog, freudovski potisnutog, jesu zastrašujući poput iskustava likova ovoga romana. Odsutnost empatije, osvetoljubivost likova koji pamte i iz sjećanja vade gnjusna iskustva su parafrazirani likovi svakodnevice od koje okrećemo leđa. Ono što je u romanu fantastično ili neupitno nestvarno jesu situacije u kojima se nalaze u besmislenoj svakodnevici. Zašto je to tako te koji je smisao takvog teksta, teško je odgonetnuti bez intertekstualnosti i poveznice s distopijskim romanima „Cesta” ili „Fahrenheit 451” . Ono što prethodi užasu ovoga romana je besmisao i preživljavanje u apsurdu tih romana. Novo ‘zašto’ daje odgovor kao nastavak besmisla svijeta ili onoga što nas tek očekuje, a s druge strane i onoga što može biti u nama. Kaotično stanje duha, kaotičnost svijeta najavljena još u egzistencijalističkim spisima o apsurdu uzima svoj danak. Preformulirat ću Adornovo pitanje i upitati se: „Može li se pisati roman nakon Drugog svjetskog rata, dakako, s natruhama ružičastog svijeta borbe dobra i zla?“ Naravno, može, ali taj roman je mahom roman distopije - sjetimo se „Sluškinjine priče” čiju ekranizaciju smo mogli gledati na malim ekranima! Realnost apsurda, realnost zla ili banalnost, kako bi zaključila Hannah Arendt, nisu isključive iz ovoga svijeta. Umijeće pripovijedanja nas na nju podsjeća.

Nadalje, „Između dva izgubljena trenutka” - zbirka iz 2022., potpuno drugačijeg tona, potpuno drugačijeg književnog roda, izranja iz sivila svog proznog prethodnika. Opet intertekstualnošću vezana za filozofiju života samog autora, poeziju, primjerice, Miljkovića („Uzalud budim sjećanja” kao parafraza pjesnikove pjesme „Uzalud je budim”), ovijena je ipak nekom pozitivnijim nemirom.

Pjesnik-promatrač, komentira svojim poezijom, insinuira inzistirajući budnost recipijenta. Beznačajnost, uobičajenost, težina postojanja u ovakvoj formi imaju potpuno drugačiji utisak negoli prethodno spomenuti roman. Melankolija, tuga su itekako prisutne (Sad slušamo slike/gledamo mirise/ali glazbu više ne osjećamo/jer kažu da je vrijeme posrnulo/zaplakalo i nestalo – „Vrijeme“). Rodovski melanž mogli bismo reći, sudeći po samoj zbirci objava, tako izuzetno predstavlja mogućnost pisca predaji samom tekstu koji iskrenošću osvaja („Događa se da me umara biti čovjek“... - „Prolazim s tišinom unatrag”) omogućavajući interakciju pisca i čitatelja te identifikaciju. Ova zbirka nije isključivo autorska zbirka, autor je preuzeo stihove i cijele pjesme drugih autora. Međutim, na nama je da do toga zaključka dođemo, da uočimo kako prostor imaginacije nije samo njegov, da je poezija drugačije intonirana jer nije njegova. Neke pjesme, preuzete u cijelosti, kao „U kasnu jesen doputovala bi majka” tek čekaju čitateljski angažman koji treba otkriti pravog autora pjesme. Jer autor zbirke, vrlo mudro to prešućuje.

Složenost ovih dviju publikacija, zahtijevala je tek jedan uvod u ono što nas tek čeka ako se upustimo u avanturu čitanja.