U trenutku objave ove kolumne, bitan događaj će već biti završen. Zbog nemogućnosti praćenja ovih izlaganja, pišem s jednakim entuzijazmom kao da sam ondje i bila. Ne zato što je netko to tražio, već zato što mogu pisati o nečemu što smatram relevantnim za kulturu Slavonije, za živu baštinu mog kraja. Iste Slavonije koju stalno zaboravljamo, koju ignoriramo, čijih vrednota nismo svjesni i čija ponuda svjetlije budućnosti biva zaglušena konceptima stvarnosti iz koje mladi ljudi bježe glavom bez obzira.

Program manifestacije, između ostalog, od 17 do 18 sati sadržavao je i Okrugli stol povodom 20.obljetnice Konvencije o zaštiti nematerijalnih kulturnih dobara na primjeru dobre prakse – zaštita i popularizacija staroperkovačkoga govora.

Ne znam niti mogu govoriti o tome o čemu su sve sudionici Okrugloga stola razgovarali jer ondje nisam bila, ali mogu napisati koliko je važna činjenica da jedno maleno selo u Slavoniji ima svoj govor. Zahvaljujući profesorici Emini Berbić Kolar ovaj se govor našao na listi nematerijalne baštine Republike Hrvatske. No, pitamo li se zašto je to važno, možemo doći do jednostavnog odgovora. Ako u drugim krajevima Hrvatske ljudi bez ikakvog kompleksa govore svojim dijalektom, pjevaju pjesme dijalektom, slaveći svoju baštinu i tim načinom, zašto isto to ne bi činili i Slavonci?

Veliki razgovor s razlogom

'Srce mi je u Slav. Brodu, ali život i rad tu više ne mogu zamisliti'

Posebno se ta konstatacija odnosi na tzv. starosjedioce ili uvriježenog imena Šokce. Ti isti Šokci su ljudi sa širokim srcem, ljudi čija trpeza će počastiti putnika namjernika, čiji rad je nekad izvan dometa mogućega. Ali, ono što je najvažnije - ti Šokci su ljudi koje treba još više poticati na samopouzdanje, na hrabrost, na isticanje onoga što jest utkano u Slavoniju, u njihovu svijest o sebi. Ne zato jer oni sve o sebi ne znaju, nego zato da bi njihov glas bio prepoznat u masi kao jednako vrijedan. Jer Slavonija - Šokadija - ima i vrijednu i prepoznatljivu prošlost kao i potencijal. A on je sadržan, između ostalog, u staroperkovačkome govoru. Taj govor je govor čovjeka koji vlastiti identitet usklađuje s kolektivnim na način korespondencija sličnosti i razlika. Ako smo svi jedinstveni na svijetu, a jesmo kao jedinka za sebe, ipak s druge strane potrebno nam je društvo kako bismo uživali u jednakosti na općoj razini. Jer prema njoj smo jednaki na temelju bazičnih potreba. A jedna od njih je potreba izgradnje vlastitoga identiteta.

Dalje, znamo onda pronaći put k kolektivnome. Ako sam Šokac, moje prirodno okruženje me potiče na prilagodbu onome što mi to okruženje daje. Govor je važan za komunikaciju, ali isto tako je jednako važan kako bismo spoznali njegova prostranstva kroz živu upotrebu. Govor živi kroz čovjeka koji komunicirajući arhaičnim načinom budi duhove prošlosti. Dok izgovaramo riječi, dok živimo u jeziku i govoru naših predaka mi živimo i prošlost i sadašnjost i budućnost. Prošlost jer je se ne odričemo, sadašnjost jer znamo kamo pripadamo i budućnost za generacije koje dolaze i kojima je potreban poticaj u izgradnji identiteta.

Ilustracija. Foto: Ž.G./PLUS

Čime se možemo pohvaliti? Zastanimo na trenutak i prihvatimo činjenicu da je potrebno oživjeti prošlost kako bismo shvatili blagodati sadašnjosti, ali ponovo i kako bismo cijenili sve ono od čega je nastalo ovo danas. Voljeti svoje nasljeđe znači isplesti tkanicu koju ćemo nositi s ponosom gdje god da nas pozovu. Uz dužno poštovanje prema inovacijama i modernosti, prošlost je ta koja nas ispunjava potrebnim znanjima koja ćemo upotrijebiti u sadašnjosti i budućnosti.

Jer u suprotnom, ni učenje ne bi imalo nikakvog smisla. A staroperkovački govor ostao bi zapečaćen u nekoj grobnici uspomena čiji predmeti tek čekaju dešifriranje.