U skladu s današnjim povijesnim datumom, s Eminom Berbić Kolar, razgovarali smo o jeziku, ali i razlogu zašto ju je njezin Slavonski Brod - kao vrsnu znanstvenicu i profesoricu - zauvijek izgubio... mada mu se srcem uvijek vraća.
U zagrebačkom tjedniku Telegram (jugoslavenske novine za društvena i kulturna pitanja), 17. je ožujka 1967. objavljena Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Ravnopravan položaj, slobodno oblikovanje u skladu s hrvatskom tradicijom te puna afirmacija u svim društvenim sferama - samo su neki od zahtjeva vezanih za hrvatski jezik koji su njome postavljeni. Značajan datum hrvatske povijesti bio je tek povodom zanimljivom razgovoru s prof. dr. sc. Eminom Berbić Kolar, vrsnom i uvaženom znanstvenicom - koja je svoj stručni i istraživački rad posvetila jeziku, posebice dijalektima brodsko-posavskih sela, danas dekanicom Fakulteta za odgojne i obrazovne znanosti Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku i rođenom Brođankom.
Kakav je danas odnos hrvatskog i srpskog jezika, odnosno, njihovih govornika?
Kada govorimo o odnosu hrvatskog i srpskog jezika, najprije treba imati na umu da oba jezika pripadaju istoj skupini slavenskih jezika i da je neupitno da u svojim temeljima imaju brojne sličnosti. Bježati od toga je apsurdno. Kao sveučilišna profesorica Hrvatskog jezika, kroz cijeli radni vijek u osnovnim i srednjim školama, na fakultetima, uvijek sam skrbila i brinula o hrvatskom jeziku. Pobornik sam da se jezik mora učiti cijeli život te da moramo imati jasan identitetski odnos prema jeziku kao osnovnom temelju, ali nikad neću biti za to da se nekoga diskriminira temeljem pogrešno izgovorene riječi, pogrešnog naglaska ili sintaktičke strukture koja pripada drugom jezičnom korpusu, drugih slavenskih jezika... primjerice, srpskog. To mi nikad nije 'sjedalo' kao čovjeku. Ako odvojim sebe kao pojedinca, osobu i svoj pogled prema životu i svijetu te svoj stručni dio u odnosu na hrvatski jezik, pobornica sam učenja i poučavanja hrvatskog jezika, pobornica sam toga da ljudi trebaju osvijestiti koliko ne znaju svoj jezik, ali isto sam tako pobornica prihvaćanja višejezičnosti i drugačijeg te zagovaratelj toga da ne stvaramo predrasude, da ne otvaramo stalno iste rane u odnosu na naše susjede. Jedino mladi ljudi koji gledaju šire od onoga kako smo mi ili naši roditelji gledali, ovaj će svijet odvesti na drugu stazu koja će voditi kompromisu. Ista je priča i drugdje kod susjednih zemalja i neriješenih sukoba koji se prelamaju preko jezika. Nikomu u Hrvatskoj ne smetaju engleski, njemački, kineski, japanski,... ali ako vas svrstaju u korpus srpskog jezika ili nedovoljnog poznavatelja hrvatskog, onda je to problem. Ako radimo zajedno, bit ćemo jači. To ne znači da trebamo dopustiti da se ponovi priča iz Jugoslavije i da nas neki jezici podčine... ali trebamo prihvatiti druge, prestati stvarati predrasude i lošu energiju. Ne smijemo učiti djecu da je netko iz Republike Srbije loš čovjek i da taj njegov jezik nije dobar. Stvarati utvare i babaroge od jezika najgore je što se može dogoditi. Imamo svoju državu, svoj jezik i identitet, svoju povijest,... svatko tko se dovoljno pozabavi navedenim, uloži energiju da nauči svoj jezik i svoju povijest, ne treba se bojati nikoga drugoga. No, ako sve to ne znate, ako ste slabi govornici, nemate identitet, onda vam sve smeta i fokus prebacujete sa sebe na nešto drugo što proglašavate opasnim, a ono to ustvari nije. Imam puno dobrih prijatelja, kolega, suradnika na različitim fakultetima u Srbiji. Lijepo surađujemo. Još više poznanika imam u Vojvodini kojom se posebno bavim. Na svaki način nastojim pomoći. I edukacijama i uključivanjem Hrvata izvan Republike Hrvatske u ovdašnji kulturni život,... na sve ljudske, stručne, znanstvene i druge načine. I nikad ih ne bih podcijenila.
S Vojvodinom i privatno imate poveznicu.
Moj suprug je Hrvat koji je za vrijeme rata protjeran iz Republike Srbije, upravo iz Vojvodine. Dobar je primjer jer je na najgori mogući način protjeran, ali da nije bilo pojedinih Srba, nikad ne bi izvukao živu glavu. Kad je, pak, došao u Hrvatsku, doživio je najgora poniženja, upravo temeljem toga što nije dovoljno dobro govorio hrvatski jezik. Od svega što čovjek može izgubiti - krov nad glavom i svakodnevicu - najgore je kad dođeš svojima i onda te ti 'tvoji' izruguju u svakoj riječi, u svakom naglasku.
Svjedoci smo da se, na hrvatskim televizijskim programima, prevodi (i) govor - primjerice - Beograđana. U suprotnom, televizijske kuće mogu dobiti kazne. Što kažete na to? Razumijemo li mi srpski?
Meni titlovi nisu potrebni, ali sam legalist i ako je nešto propisano zakonom, ja ću to poštivati... čak i ako se s tim ne slažem. Maknem li titulu prof. dr. sc. koju nosim ispred imena i ostanem Emina-pojedinac, prevođenje je apsolutno nepotrebno. Srpski je jezik opušteniji, a izričaj življi. Hrvati paze što će reći, više su posloženi, sve mora biti na nekoj razini. Taj srpski, slobodniji način izražavanja i nama je, u tom kontekstu, zanimljiv. Ne vidim problem u tomu da čujem neki drugi jezik. On neće pokvariti moj jezik. No, ako su titlovi obvezni, treba ih staviti i prevoditi srpski na hrvatski. Ne znam mogu li djeca rođena prije desetak godina pratiti srpski govor, razumiju li ga,... u tom bi kontekstu istraživanje bilo zanimljivo. No, mi koji smo živjeli u zajedničkoj državi razumijemo sve te jezike, rođeni smo višejezični, ali to nismo osvijestili. Mnogi od nas pišu i ćirilicu, a mi koji smo studirali hrvatski i glagoljicu, dakle, nismo samo višejezični, nego i višepismeni. No, to je rijetko naglašeno i javno rečeno.
Poznati ste kao netko tko se intenzivno bavi(o) govorima Posavine. Kako ste i kada odlučili toliko se posvetiti tome?
Cijela moja karijera naslonjena je na govore brodske Posavine, ali do toga je došlo sasvim slučajno. Magistrirala sam, a potom i doktorirala na njima. Najprije na govorima koji gravitiraju uz grad Slavonski Brod - cijeli krug Donja Vrba - Podvinje - Brodski Varoš (odnosno, ispravnije i povijesno-činjenično točno 'Brodska Varoš'), a kasnije sam to proširila na govore koji pripadaju najarhaičnijoj skupini, a to su staroperkovački govor, govor Donjih Andrijevaca i Čajkovaca.
Iz mog je doktorata proizašlo da smo 2010. godine staroperkovački zaštitili kao nematerijalno jezično kulturno dobro. No, kod mene oduševljenost tom temom nije postojala od samog početka. Kao Brođanka, kao dijete asfalta i strogog centra grada, kao netko tko obiteljski nikad nije imao nikoga na selu, jako sam se uplašila kako ću se time baviti. No, moja profesorica Ljiljana Kolenić, najveći dijalektolog na slavonskim prostorima, u meni je prepoznala nešto što ni ja u samoj sebi nisam prepoznala. Dala mi je temu magistarskog rada i uputila me da istražim dotad neistražene, vrlo arhaične brodske govore. Od tipičnog štrebera, postala sam istraživač i terenac. Do danas je to ostalo nešto što najviše volim raditi.
Što ste otkrili ili saznali? Po čemu se slavonski dijalekti razlikuju od drugih hrvatskih govora?
Nekoliko osobina po kojima možete prepoznati slavonske dijalekte su akut (iako to nije isključivo osobina slavonskog dijalekta, ali je u njemu tipičan); potom kratki naglasak na zadnjem slogu; šć, ali ne ovo danas opjevano, nego - primjerice - u riječi 'šćap'; polusloženice kao što su 'bab-Anka', 'tet-Mara' pa se sklanja samo njezin drugi dio; glagolski pridjevi trpni tvoreni nastavcima -t, -t, -to, -ti, -te, -ta, a ne kao u standardu; tipična muška imena u odmiličkom obliku - Mata, Joza, Iva i tako dalje; stari padežni nastavci; veći broj vokala (zatvoreno o i otvoreno e),...
Emina Berbić Kolar
Foto: Ž.G.
Kako je izgledao istraživački rad na terenu u koji ste se zaljubili?
Volim biti po selima i razgovarati s ljudima. Tako sam snimala njihov govor jednostavnim diktafonom. U jednom trenutku sam kod kuće preslušavala izvornog muškog govornika koji nije bio tako star i čula nešto što bi moglo biti veliko otkriće. Nazvala sam profesoricu i zamolila je da i ona to presluša. Našle smo dva vokala za koje smo mislile da ih više nema. To je za nas bilo jednako vrijednim arheološkim iskopinama. Taman je tada - na prijedlog Mate Kapovića s Filozofskog fakulteta u Zagrebu - bio zaštićen i sičanski govor. On je najveći lingvist u Hrvatskoj i nitko nije ni blizu njegove širine i znanja. Zbog toga smo strahovali da će biti prerano da ubrzo potom bude zaštićen i staroperkovački govor. No, uspjeli smo u tomu. Pomogli su moja srčanost i neposrednost koje mi i inače u životu otvaraju mnoga vrata.
Kao mlada asistentica mislila sam da sam cijeli svijet dobila tom zaštitom te da će u Brodsko-posavskoj županiji svi shvatiti što smo napravili. Pokazalo se da su takva očekivanja bila rezultat neiskustva. Bez obzira na to, ostalo mi je i dalje važno sve što smo tada postigle. Jedno je vuklo drugo i dogodilo se da kolega Kapović nije mogao odraditi istraživanje u Sičama. Preko časnih sestara iz Kapele s kojima me spojila moja majka kojoj sam ispirala mozak pričama o svom istraživanju, došla sam do Magić Male. Na povratku su mene i profesoricu Kolenić časne sestre nagovorile da svratimo i u Siče kako bismo čule taj specifičan govor koji je prvi prepoznao naš kolega Kapović. I tu kreće priča s divnom obitelji Čupić koja predano čuva tradiciju. Na njihovu je području bila granica kajkavskog i štokavskog. U sičanskom govoru još se miješaju ta dva narječja. I tako se iz potpuno neobaveznog razgovora bez ikakve namjere, rodila krasna suradnja. Nazvao me načelnik Općine Nova Kapela i predložio da moja mentorica, prof. Kolenić i ja budemo autorice rječnika sičanskog govora. Tada nisam znala koliko je to velik posao.
Kako ste ga obavljali?
Pet godina sam svaki tjedan dva ili tri puta odlazila u Siče. Morala sam steći povjerenje ljudi, objasniti im da se, razgovarajući sa mnom, ne smiju truditi biti netko drugi. Da nije bilo obitelji Čupić, to za mene ne bi bilo moguće. Moja mlađa kći Taša koja je danas prvi razred osječke Isusovačke gimnazije, tada je bila beba. Vodila sam je u Siče. Dok sam ja snimala, Čupići su je čuvali. Stvorili su mi sve moguće uvjete za rad. Drukčije to ne bih mogla. Godine 2014. smo objavili Sičanske riči koje bi sad trebale dobiti drugo prošireno izdanje s većim brojem riječi. Staroperkovački je zbog posla i različitih funkcija koje su uslijedile ostao postrani, mada je meni ostao zadatak popisati i njihove riječi. Tu imam veliki dug. No, za to je potrebno stalno biti na terenu.
Ipak, kažete da vam je to ostao najdraži posao.
Kad svi iz mene iscrpe energiju, onda nema izbora nego sjesti u automobil i otići u neko slavonsko mjesto. Najsretnija sam na terenu i kad razgovaram s ljudima. Najzadovoljnija sam kad me nitko ne pita kako se nešto piše ili što mislim o političkim odnosima, Zakonu o znanosti i visokom obrazovanju... kad se maknem od svih tih tema koje me svaki dan do besvijesti iscrpljuju, onda sam to ja. Moja profesorica Kolenić, koju često nazivam svojom drugom mamom, to je prva u meni prepoznala. Osoba sam koja će popularizirati, okupiti, spojiti nespojivo... Kad razmaknemo sve dobre i loše strane, ono u čemu istinski uživam jest dijalektologija, posebice posavski poddijalekt slavonskog dijalekta. To je to. Ja sam Posavina, pogrdno bi neki rekli i 'Posavljakuša'... ne ide dalje, Mogu otići, preseliti se, ali ostajem Brođanka. Uistinu poznajem te govore. Ne znam tko je još tako pročešljao teren i ušao u domove tolikih obitelji na ovom području.
U kontekstu toga koliko je dijalekt važan za identitet, možete li nam odgovoriti zašto Brođani u Zagrebu vrlo brzo počnu 'kajkati'?
To je kompleks manje sredine. Lakše je stopiti se, ne isticati se kao došljak i biti što sličniji izvornim govornicima. Cilj je maknuti svoj identitet kako nitko ne bi prepoznao odakle dolaziš. Povezano je to i s predrasudama da su ljudi iz manjih sredina ujedno i manje sposobni/pametni/uspješni te više ograničeni. No, to je - dakako - daleko od stvarnosti. Jako pametne i široke ljude sretala sam u najmanjim sredinama, dok sam u velegradovima upoznala jako zatucane i zaglupljene ljude. No, koliko god to netko skrivao, mi koji se bavimo jezikom itekako čujemo odakle tko dolazi. Toga se ne treba stidjeti. S druge strane, Dalmatincima se to u Zagrebu ne događa. Oni se ne nastoje utopiti u masi. Ponose se svojim narječjem, šaljivi su, idu i u samokritičnost. No, oni su iz drukčije kulturološke sredine, riječ je o drugačijim osobinama ličnosti. Mi smo naučeni da smo marginalizirani nerazvijeni istok. To su stvari na kojima treba raditi. Slavonci nisu manje pametni, manje sposobni, niti su ograničeni. U svakoj sredini ima svakakvih ljudi. Mi smo bojažljivi, bojimo se reći odakle smo... Kad mi se studenti predstavljaju i kažu da su, primjerice, iz Nove Gradiške, ja ih pitam jesu li iz grada ili iz okolnih mjesta i tek nakon nekoliko potpitanja oni uistinu izgovore to malo mjesto odakle su. Uvijek ih na to potičem, a nakon toga oni budu sretni i ponosni. Tada napokon uistinu izgovore tko su oni. No, do toga treba doći. To je žalosno. To je trebalo izgraditi kroz osnovnu i srednju školu.
Rijetko imamo priliku razgovarati sa stručnjacima kao što ste Vi. Priča o tomu zašto ste otišli iz Slavonskog Broda i široj je javnosti dobro poznata. Oni koji su odlučivali pri osnivanju Sveučilišta, nisu Vas prepoznali kao takvu osobu. Planirate li se ikad vratiti?
Ne mogu ja nikad otići iz Broda. Grad je uvijek tu, u meni. Moj otac, koji je preminuo 22. srpnja 2022. godine, ostavio mi je imovinu i nikad je neću prodati. Tako da ću se u Slavonski Brod uvijek vraćati. To sam ja. Iz Broda nikad neću otići srcem, a zašto sam morala tijelom - to je netko drugi odlučio. Kad vas ljudi ne trebaju, zašto biste se trudili dokazivati da vas trebaju. Sve ono čime sam se bavila, bavim se i dalje. Uvijek ću se odazvati i pomoći Brođanima. Zovu me i više nego kad sam tu živjela. Preselila sam u Osijek jer više nisam mogla izdržati udarce, podmetanja, uvrede. Zbog toga što se zovem Emina i dolazim iz Slavonskog Broda, morala sam uvijek davati 500 posto i u tomu sam uspijevala. Nije pomagalo ni kad sam prva magistrirala, doktorirala, bila najbolja... opet sam se morala dokazivati. Dvadeset godina vozila sam na relaciji Osijek - Slavonski Brod odbijajući se preseliti. Držala sam dislocirani studij u Slavonskom Brodu kad su ga htjeli gasiti na načine za koje je bolje da nitko ne sazna. To je bilo moje dijete, moj projekt do kojega mi je bilo neizmjerno stalo. U karijeri sam napredovala vrlo brzo jer mi znanje nitko nije mogao osporiti. Nisu me mogli toliko usporiti koliko su htjeli jer sam uvijek imala više od onoga što se traži. Kad netko obezvrijedi sve što ste na takav način stvorili, pukne vam srce. Netko tko je uništavao, postaje najveći i najvažniji... U sebi sam znala da tu više nema sreće. Znala sam da se Brod neće razvijati u tom sveučilišnom smislu. Našla sam mjesto u Osijeku. Birana sam na mjesto redovite profesorice, a potom su bili izbori za dekana. Nije me izabrala politika, nego moje kolege. Dobila sam 90 posto glasova. A to su bili Osječani i birali su mene došljakinju, Brođanku. To pokazuje koliko mi vjeruju i koliko sam dobro radila svoj posao.
Kako ste se osjećali kad ste nakon tako teške situacije u Slavonskom Brodu, preseljenja čitave obitelji, dobili takvo radno mjesto?
Presretno i ispunjeno. Što sad mogu drugo? Obećati da ću dati sve od sebe, da ću taj fakultet dići još barem tri stepenice više. Već sam dobila dva nova studijska programa - iznimno respektabilna; edukacijsku rehabilitaciju, a logopedija nam je u procesu nastanka. Usto nam je prošao specijalistički doktorski studij. Sve to ne znači da ću biti manje Brođanka i da ću prestati isticati sve što sam radila u svom gradu. Nitko ne može izbrisati ono što ja jesam, a što drugi nisu. Rane zbog preseljenja tiču se najviše moje obitelji. Mlađa kći je tada bila sedmi razred, već sam joj dotad mijenjala dvije škole jer se tata brinuo za nju, a potom se razbolio i više to nije mogao... Dakle, kad zamislite situaciju u kojoj majka djetetu mijenja grad i ono dolazi u treću školu u osmom razredu,... to se ne radi, ali nije bilo izbora. Eto, to je nešto što ne mogu zaboraviti i oprostiti. Nasreću, moja kći pokazala je neočekivanu racionalnost i zrelost. Uz supruga Igora, ona me i potaknula na preseljenje jer me nije više mogla gledati u lošem stanju.
Zauvijek ste odustali od Sveučilišta u Slavonskom Brodu? Ne biste se više nikad kandidirali za rektoricu?
Vjerojatno sam odustala. Zahvalna sam rektoru osječkog Sveučilišta, prof. dr. sc. Vladi Gubercu, jer mi je pružio apsolutnu podršku. To je nešto što nikad neću zaboraviti, nešto što je nemoguće ne cijeniti. Prihvatio je svaku moju ideju, svjestan je što želim i što mogu napraviti za Sveučilište. U tom sam smislu mirna jer je moj neposredni šef uz mene. Sve ću svoje dugove prema osječkom Sveučilištu vratiti. Na brodskom za mene nije bilo mjesta. Meni tu nije ponuđena ni vanjska suradnja, što je sramotno. Izborni kolegij iz mog doktorata ugašen je... a učinio je za županiju puno više od svega drugog. No, to je sad sve nebitno. Sve je to iza mene. Danas sam dekanica, imam tisuću studenata, stotinu zaposlenika, radimo u tri zgrade... sve što radimo na visokoj je razini. Slavonski Brod nitko mi ne može ukrasti, a ja znam tko jesam. Voljela bih da i oni znaju tko su. Život i rad u Slavonskom Brodu više ne mogu zamisliti.
Kako je obitelj podnijela preseljenje?
Zbog muža osjećam grižnju savjesti jer je on opet negdje došljak i njegov posao nije vezan za Osijek. No, stan koji smo kupili u Osijeku, u istoj je ulici u kojoj smo živjeli kao studenti. Vratili smo se u '95., to su neke staze i ulice koje poznajemo. Bez njegove podrške ništa od ovoga ne bi bilo moguće.
