SLOBODA se smatra univerzalnom odrednicom i jednom od najvećih vrednota u civiliziranom društvu. Iz toga možemo zaključiti kako čovjek sam po sebi posjeduje urođenu i neupitnu slobodnu koja ga kao takvoga čini autonomnim bićem. No, sagledamo li dublje, vidjet ćemo kako čovjek i nema apsolutnu slobodu, kako je na neki način determiniran, kako postoje granice slobode, odnosno, čovjek je povezan i sa sudbinom. Svaka religija naučava suprotno od toga - da čovjek nije biće determinizma, već da je biće slobode koje posjeduje razum. Posljedično - ako je biće slobode i razuma, onda isto takvo biće ima i odgovornost.

Čovjek kao biće slobode, treba biti oslobođen svake vrste prinude, prisile ili straha. Jer čini li on neko djelo iz straha ili iz prinude, takvo počinjeno djelo ne može se smatrati njegovim. Takvo djelo nije učinjeno po vlastitom htijenju ili uvjerenju, te u samom početku nije bilo iskrene namjere za činjenje takvog djela.

Kada bi svakog od nas pitali što je sloboda, vjerujem da bismo dobili dosta različitih i šarolikih odgovora. Tako da slobodu teško možemo definirati. Slobodu ćemo obično doživjeti na svoj način. Prvo što nam padne na pamet kada razmišljamo o slobodi – nezarobljen, bezgraničan.

Svjesni smo kako je sloboda možda čak i glavni ideal i pokretač društva. Jer tek kada na neki način izgubimo slobodu ili nam ona bude umanjena, shvatit ćemo što je ona zapravo.

Povijesno i religijski, sloboda je imala veliku ulogu. Velike revolucije u povijesti bile su usko vezane sa slobodom. U religiji, neki poslanici, odnosno, proroci poveli su svoj narod u slobodu (primjer Mojsija i Muhammeda), kao i čuvene riječi Martina Luthera Kinga – napokon slobodni!

Riječ sloboda možda je jedna od najčešće korištenih u povijesti ljudskoga roda. Ako odemo korak dalje, vidjet ćemo kako je zastupljena u gotovo svim sferama ljudskoga roda.

Kada govorimo o slobodi, možemo govoriti i o različitim oblicima slobode. Najjednostavniji i nama najpoznatiji oblik slobode jest ona fizička sloboda. Mi to podrazumijevamo kao da tako mora biti. Smatramo da je prirodno da se krećemo, putujemo, šetamo. I to slobodno. A koliko je onih kojima je uskraćena ta osnovna sloboda kretanja, putovanja, šetanja iz raznoraznih razloga. Sjetimo se da postoje i zatvorenici, logoraši ili žrtve nasilja.

Postoji i sloboda u duhovnom smislu. Ako je nekoj osobi uskraćeno ispovijedanje određene religije, ako se istoj osobi zabranjuju određeni politički stavovi, kao i zabrana kulturnih ili estetskih stavova, i tada možemo govoriti o nedostatku ili uskraćenosti slobode. Obično ovakve pojave imamo danas u nedemokratskim društvima, gdje su na vlasti još uvijek totalitaristički režimi.

Također, nedostatak slobode može se pojaviti i u psihičkom smislu, kada dolazi do lakših ili težih psihičkih poremećaja.

Čovjek kao društveno biće živi u društvenoj zajednici, i kao takav ima svoju slobodu, ali ne na štetu drugih ljudi, već svaki pojedinac ima svoju slobodu. Sloboda nikada ne smije narušavati sigurnost niti jednog čovjeka, niti se slobodom smiju zapostaviti svoja ili tuđa prava. Također, svojom slobodom ne smijemo dovesti do gubitka slobode drugih ljudi. Jer, svačija sloboda je svetost.

Nitko nam nije dao slobodu da o njoj samo pričamo, da vodimo rasprave, već da svatko osobno svjedoči, koristi i primjenjuje i na osnovu toga dokaže i pokaže svoje proaktivno učešće na ovome kratkom i prolaznom svijetu, jer zna da uz slobodu koja mu je kao jedan od najvećih darova poklonjena, ima i odgovornost, za koju će kad-tad biti pitan.

Veliki Platon o slobodi zborio je ovako: „Od slobodnog čovjeka ne može se napraviti rob, jer slobodan čovjek, slobodan je i u zatvoru.“