DONJI ANDRIJEVCI - U narodu se vjeruje kako je Bog svakomu podario sklonost ili smisao za određenu vrstu djelatnosti. Taj talent netko u sebi otkrije vrlo rano, netko kasnije, a netko nikada. Šimun Seletković-Matančev(1917. - 2013.) prepoznao je svoju sklonost i ljubav prema glazbi u najranijem djetinjstvu. Čika Šima, kako su ga svi od milja zvali u njegovom rodnom selu, Donjim Andrijevcima, prepoznao je svoju sklonost i ljubav prema glazbi otkad je spoznao sebe. Rođen je kao jedinac u šokačkoj obitelji, a kada su mu kao petogodišnjem dječaku u ruke stavili tamburicu, kupljenu na seoskom sajmu, Šimina je sudbina bila zapečaćena. Počinje mukotrpno učenje sviranja po svatovima i vašarima, pa sve do glazbenog usavršavanja u etabliranim osječkim i zagrebačkim školama.

Prvo radno mjesto bilo je u njegovim rodnim Donjim Andrijevcima gdje je predavao glazbenu kulturu. Osoba koja je s njim bila u dobru i zlu, bila je njegova žena Marija koju je oženio 2. veljače 1942. Čika Šima bio je ponosni otac četiri sina i kćerke, dida osmero unučadi i pradida trinaestero praunučadi.

Iako po profesiji nije bio glazbeni pedagog mađioničarskom je vještinom okupljao djecu, mladež i odrasle oko sebe, pridobivao njihovo povjerenje, a oni su ga, bez pogovora slušali, slijedili i od njega učili. Zahvaljujući čika Šimi, drugom polovicom četrdesetih i pedesetih godina prošloga stoljeća Andrijevci su postali središte glazbenog života Slavonije. Čika Šima je tada bio kapelnik limene glazbe DVD-a, dirigent Tamburaškog orkestra KUD-a „Stjepan Živić", voditelj kombiniranog gudalačko-tamburaškog orkestra, dječjih tamburaških i harmonikaških orkestara, školskih pjevačkih zborova i obiteljskog zabavno-plesnog sastava.

Osim u Andrijevcima, čika Šima djelovao je i u Županji, Vrpolju, Bošnjacima, Starim Mikanovcima, Gundincima, Velikoj Kopanici, Orašju i Tolisi. Neizmjernu ljubav, taj nestor slavonske glazbe, gajio je prema violini. Upravo će „Šimin drmeš", kojega je prenio samo najboljim egdašima koje je poučavao, ostati živa uspomena na njega. I nakon prestanka rada u školi, čika Šima je nastavio podučavati sviranje. Upravo je njegova neizmjerna ljubav prema tamburaškoj glazbi uspjela u Andrijevcima 25.svibnja 2005. okupiti više od petsto tamburaša u veličanstveni orkestar koji je upisan u Guinessovu knjigu rekorda.

Za svoj rad i djelo, čika Šima je primio brojne nagrade, od Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića, preko Zlatnog grba Brodsko-posavske županije za životno djelo, životne Nagrade Festivala hrvatske domoljubne pjesme, do nebrojenih diploma i pohvala. Njemu je Julije Njikoš posvetio „Koncertni stavak za brač i tamburaški orkestar".

Čika Šima je tijekom godina izrastao u jedinstvenog učitelja narodne, posebice tamburaške glazbe, a bavio se i ostalim vidovima glazbene edukacije. Godine 2004., kada je snimljena emisija o jednoj od najvećih legendi hrvatske tamburaške glazbe, Šima je bio u 87. godini života i neumorno je prenosio svoje golemo znanje mladima. Najviše je volio svoju violinu, a i sam je znao reći: "Kada dođe vrijeme, s njom ću otići i u grob". Scenarist i redatelj HRT-ovog dokumentarca je Krunoslav Tomašević.

Kroz 70 godina rada Šima Seletković glazbeno je podučavao više od tri tisuće učenika, a mnogi od njih ispratili su ga na posljednje počivalište 19. ožujka 2013. godine na mjesnom groblju u Donjim Andrijevcima.