DONJI ANDRIJEVCI - Dana, 18. ožujka 2013., napustio nas je čika Šima Seletković! Njegova odlaska, ali i života prisjetili su se objavom i članovi obitelji . I zaista, čika Šima Seletković („u selu“, kako bi rekli Andrijevčani, Šima Matančev) bio je i ostao legenda.

Ne, nije to neka romantizirana, ili kako bismo rekli, bajkovita priča kojom se želi istaknuti nekoga samo zato jer svako mjesto nužno mora imati istaknutoga člana; to je istina! Nebrojene generacije pamte našeg čika Šimu, pamtim ga i ja... jednom davno se pojavio u ulozi moga učitelja i zauvijek ostao u srcu kao čovjek kome (uz još neke članove svoje obitelji!) dugujem ljubav prema glazbi i to ne samo tamburaškoj. Zašto? Zato jer je ta vrata kroz koja dijete prolazi ulazeći u svijet glazbe važno prvo malo odškrinuti. E, na to mjesto je došao čika Šima... on je imao način prilaska djeci, znao je kako pružiti neke osnove glazbe i dalje bi tom istom djetetu dao nepisani zadatak: odluči hoćeš li se baviti glazbom ili nećeš.

On je bio taj čuvar vrata... a najzanimljivije je što je znao kojim ključem ih otvoriti i kome ih otvoriti više nego svima ostalima – djeci. Ne sjećam ga se kao strogog učitelja i znam kako smo svi imali gotovo identični popis pjesama koje smo učili svirati, ali znam i kako je bio izuzetno strpljiv i bila je dovoljna negova prisutnost kao motivacija za vježbanje. Čika Šima je bio duhovit i simpatičan čovjek koji je često ponavljao svoje šale. I dok se mnogi hvale velikim idejama i projektima kojim žele privući djecu, animirati mlade potencijalne umjetnike, čika Šima, čini se, uopće nije držao do nekih formalnih pristupa niti je svoje učenike suviše umarao vježbanjem. Rekli bismo: nije forsirao djecu da budu najbolja ili da budu sklona nekoj natjecateljskoj paradigmi. Baš zato jer je živio s glazbom, zato jer je glazba bila njegov poziv i strast, sve što je činio, činilo se potpuno prirodnim.

Muzikolozi, etnomuzikolozi, ljubitelji tamburaške glazbe, ali i lika i djela čika Šime, mogu nabrajarati sve njegove pothvate uzimajući u obzir značaj svega toga na polju tamburaške glazbe i neće pogriješiti ako od svega naprave jednu bistu čovjeku koji je to zaslužio. Ali ono što mene fascinira, a mislim da je također nezanemarivo, to je nenametljivo služenje glazbom kao sredstvom komunikacije. Vjerujem kako je on glazbu koristio kako bi dokazao onu drugu stranu Slavonije izvan toposa. Onda kada takva glazba nije punila dvorane, punila je srca ljudi ponosom jer imaju i oni „nešto svoje“ čemu je potrebno vrijeme za prepoznavanje i umetanje unutar kulturoloških obrazaca.  Djeca kao „medijatori“, krhki ali itekao važni na društvenoj ljestvici, oni od kojih se puno očekuje u budućnosti, mogli su zato iskazati začetak ideje čija realizacija je nastupila mnogo godina kasnije. Zato sada imamo puno više folklornih manifestacija i projekata negoli je to ranije bilo moguće i pomisliti.

Put koji je potreban teško je napraviti samo velikim riječima; čika Šima je znao kojim načinom je potrebno djelovati. Znao je i kako svako dijete ima svoje mjesto u tamburaškom sastavu, na nekoj manifestaciji i znao je kako će to dijete, skupa sa svojim roditeljima, rodbinom i prijateljima podijeliti taj svoj sretni trenutak na pozornici... ljudi su voljeli tu jednostavnost, tu uklopivost svih u sve „aranžmane“ ili različite nastupe i većina sela je živjela zahvaljujući čika Šimi. Dakle, svi su imali neku ulogu u ljestvici tih glazbenih rješenja. Kao i kada želite da društvo funkcionira pa morate voditi račina o svakoj skupini ili pojedincima toga društva, tako je čika Šima znao kako svako dijete zaslužuje poznanstvo s glazbom, muziciranje i mjesto u određenog grupi... Stanovnici Donjih Andrijevaca, njegovog rodnog mjesta, mjesta njegova života i posljednjeg počivališta  zato s ponosom mogu reći kako imaju svoj brend. Tu nema pogreške u nazivu, nema pogreške u razumijevanju... jer, samo je jedan čika Šima Matančev! Možda trebamo znati zato što nam je činiti...