- Predsjedništvo AVNOJ-a još je u studenom 1944. godine donijelo odluku kojom se Nijemcima oduzima svako građansko pravo. - rečeno je na predavanju.
SLAVONSKI BROD – U prostoru Državnog arhiva u Slavonskom Brodu u utorak 2. prosinca, održano je zanimljivo predavanje Gorana Beusa Richembergha naziva “80. godišnjica organiziranog progona i stradanja njemačke manjine u Hrvatskoj”. Nakon predavanja je otvorena istoimena izložba.
Prije samog predavanja, ravnatelj DASB-a, doc. dr. sc. Josip Jagodar, pozdravio je sve nazočne zahvalivši Beus Richemberghu na dolasku, njegovom izlaganju te realizaciji navedene izložbe.
Goran Beus Richembergh. Foto: DZ
Goran Beus Richembergh je uvodno u svome predavanju dao presjek ključnih događanja koji su prethodili masovnijem naseljavanju Nijemaca na području Hrvatske do druge polovice 19. stoljeća. Također, prezentirao je i razvojni put njemačke manjine u Hrvatskoj kroz njihovu gospodarsku, kulturnu i svaku drugu integraciju na prostorima koje su naselili kao i njihov utjecaj na iste te sredine.
Nakon napada nacističke Njemačke i njezinih saveznika na Kraljevinu Jugoslaviju u travnju 1941. godine uslijedila je njemačka okupacija te uspostava Nezavisne Države hrvatske zbog čega je dio Nijemaca “gorljivo” prihvatio tu novu realnost. Ali ti Nijemci su bili i izraziti antisemiti.
– Već prvi dan uspostave NDH su pripadnici Deutsche Gemeinschafta spalili osječku sinagogu. Tada počinje popisivanje i progon Židova. U tome su sudjelovali ti naši folksdojčeri. Od nekoliko koncentracijskih logora, koje je uspostavila Nezavisna Država Hrvatska na svom teritoriju, dva su vodili Nijemci. Jedan je bio “Loborgrad”. Njega su vodili braća Gregl iz Zagreba, domaći Nijemci. U njemu su najprije bile smještene Srpkinje, a onda Židovke s djecom. Drugi je bio koncentracijski logor u Zemunu koji je bio prije svega orijentiran na to da se što je moguće više uništi židovska zajednica, ali tu je stradalo i mnogo drugih ljudi, pogotovo Roma. – rekao je Beus Richembergh.
– Komunisti, s druge strane, od početka imaju antinjemačku retoriku koja prije svega počiva na agresiji Trećeg Rajha na Jugoslaviju. Pogotovo nakon što je Treći Rajh napao Sovjetski Savez. Komunisti od prvog dana govore protiv nacista, govore protiv ustaša, onih koji su naciste doveli na vlast, ali sve više se počinje govoriti i protiv njemačkog domaćeg stanovništva. Optužuje ih se za “petokolonaštvo”.
Pripadnici njemačke narodne skupine bili su unovačeni uglavnom u domobranstvo i Ustašku vojnicu, ali i također u tzv. Zaštitne odrede. To su bili odredi koji su, između ostalog, čuvali koncentracijske logore i išli u kažnjeničke ekspedicije. Godine 1942. osnovana je zloglasna 7. dobrovoljačka gorska divizija “Prinz Eugen” koju su činili folksdojčeri iz Vojvodine i Slavonije.
Foto: DZ
- Ta je divizija počinila užasne zločine svugdje gdje je ratovala. Zbog toga što se znalo da u njoj sudjeluju folksdojčeri partizani su počeli napadati sela u kojima je živjelo njemačko stanovništvo pa su se Nijemci morali organizirati u vlastite milicije kojima su čuvali sela. Stanje u Bosni je bilo toliko ozbiljno da su Nijemci, naseljeni u tim selima od vremena kada je Austrija anektirala BiH, evakuirani 1942. prvo u Srijem. To su uglavnom bila sela u kojima su ustaše pobili Srbe, a nakon toga su evakuirani u Šleziju i kasnije u Njemačku- kazao je Beus Richembergh.
Napomenuto je u izlaganju da je na teritoriju današnje Hrvatske 1944. bilo naseljeno oko 150.000 pripadnika njemačke etničke zajednice. Velika većina njih ni s čim nema veze. To su obični ljudi koji Boga mole da rat završi i da oni mogu nastaviti normalno živjeti u miru i slozi sa svojim susjedima. Međutim, kako Crvena armija nadire sa istoka, ulazi u Rumunjsku, počinju veliku pokolji u Banatu. Iz Banata kreću zbjegovi njemačkog stanovništva.
U devetom mjesecu 1944., na mig iz Berlina, počinje velika propagandna akcija “Domovina je u opasnosti”. Hitleru treba svaka muška glava, svaki živ čovjek i kroz tu propagandnu akciju uspijeva se dići sa svojih ognjišta oko 100.000 njemačkih civila u Hrvatskoj, tvrdi Goran Beus Richembergh. “Prema našim procjenama, u Hrvatskoj je nakon toga ostalo između 30.000 i 50.000 civila koji nisu htjeli nigdje bježati. Rekli su kako oni nikog svoga u Njemačkoj nemaju jer su njihovi preci došli prije tri, četiri ili pet generacija. Smatrali su da se oni nikom nisu zamjerili jer njihovi članovi obitelji nisu bili ni u njemačkoj vojsci ni u ustaškoj vojnici”.
– Nakon velike evakuacije Nijemaca krajem 1944., oni “ostaci ostataka” koji su ovdje ostali dočekali su kraj rata misleći da im se ništa loše neće dogoditi. Oni koji su nešto skrivili već su pobjegli ili su zarobljeni u vojnoj uniformi. Međutim, predsjedništvo AVNOJ-a još je u studenom 1944. godine donijelo odluku kojom se Nijemcima oduzima svako građansko pravo. Rečeno je da su Nijemci oni kojima je otac Nijemac i koji iskazuju njemački kao materinji jezik. Rečeno je da će se upotrijebiti model repatrijacije. Neće se smatrati jugoslavenskim državljanima i bit će nasilno protjerani. To se i upravo dogodilo u svibnju 1945. godine. U Sovjetski Savez je otjerano 5.000 civila na prisilni rad. – nastavio je Beus Richembergh.
Foto: DZ
Beus Richembergh navodi da je između 12.000 i 18.000 civila skupljeno masovno, organizirano, po kućama, odvoženo na posebne sabirne punktove i stavljano na vlakove, u stočne vagone sa željom da ih se uputi prema Austriji, da ih se protjera preko granice. Međutim, engleske okupacijske vlasti u Austriji, ne mogavši više primiti tu masu prognanika, su jednostavno zaustavile promet na granici. Onda su se te željezničke kompozicije prepune žena, djece i starijih ljudi vraćale odakle su krenule. Pa su onda sabirni punktovi u Josipovcu, Valpovu, Tenji, Velikoj Pisanici, Baranji preko noći postali koncentracijski logori. Jer su partizani, kad su vidjeli da nemaju kud s njima, opasali žicom te prostore koji su postali logori.
– Zanimljiv je slučaj Krndije sela u Đakovštini koje je bilo većinski njemačko i koje su seljaci napustili u zbjegu 1944. godine. Njega su partizani prvo pretvorili u logor za ratne zarobljenike, a onda u svibnju 1945. za pripadnike njemačke manjine. To nisu bili logori smrti kakvi su bili nacistički i ustaški logori, iako ima dosta dokumentiranih slučajeva ubijanja. Smrtnost u tim logorima je bila 20 posto, a ljudi su umrli najviše zbog starosti, iscrpljenosti, gladi i bolesti. Koncem 1945. zavladala je velika epidemija tifusa i ljudi su padali kao snoplje. Tek u ožujku 1946., kad je provedena asanacija cijelog zemljišta i kad su provedene higijenske mjere, prestala je epidemija. Do tada je već nekoliko tisuća ljudi umrlo. Logori su postojali u Hrvatskoj do 1947., a u Vojvodini i duže. Kad su izašli iz logora vraćali su se u svoja sela, ali su njihove kuće već bile podijeljene kolonistima (Hrvatima, Srbima , Crnogorcima) iz Like, Dalmacije, BiH, Crne Gore. To je bila kalvarija koju je prošla njemačka etnička zajednica u Hrvatskoj. – naglasio je na kraju svog predavanja Goran Beus Richembergh.
Foto: DZ
Izložba “80. godišnjica organiziranog progona i stradanja njemačke manjine u Hrvatskoj” bit će dostupna za razgledavanje u izložbenom prostoru DASB-a (II. kat) do 15. prosinca 2025. godine.
