AP/SBplus
564
Prikaza
1
Komentar
SLAVONSKI BROD - Milan Mile Perković, prethodne je 34 godine proveo na radnom mjestu domara brodsko-posavske županijske Uprave u Slavonskom Brodu. U tom je gradu - komu krivo, komu drago - jednako toliko dugo sinonim za utemeljitelja Najveće Stranke u Hrvata i 'punokrvnog' HDZ-ovca.
Kako je itekako dobro poznat široj javnosti, a i medijima, mnoge je iznenadila njegova objava na društvenim mrežama u kojoj je obznanio kako izlazi iz HDZ-a.
Razlog - prisilno iseljenje njegove obitelji iz stana u sklopu zgrade županijske Uprave, nakon umirovljenja na poziciji domara.
- Mislio sam da će to biti i ostati moja prva stranka, a sada će, nažalost, postati i zadnja. Nisam ljut ni uvrijeđen, samo ogorčen i jako razočaran u ljude čiji sam stranački put ja kao utemeljitelj HDZ-a pratio i gledao. Nisam tražio ništa preko svojih prava niti sam mislio da ću zauvijek moći živjeti u tom stanu. Samo samo molio pomoć stranačkih kolega i ljudi koje sam smatrao prijateljima u jednoj teškoj i za mene tada bezizlaznoj životnoj situaciji. Tražio sam da mi po odlasku u mirovinu pomognu naći nužan i siguran smještaj jer sam morao napustiti stan u sklopu zgrade Županije u kojemu sam sa svojom obitelji proveo više od tri desetljeća. No, svi su mi okrenuli leđa. - kazao nam je u razgovoru danas 68-godišnji Perković koji je od siječnja 2025. godine u mirovini.
Mile Perković
Odluka o iseljenju stigla mu je, kaže, u obliku tužbe sa Suda - što ga je još više iznenadilo i razočaralo.
Nasreću, s obitelji se smjestio u dobru nekretninu i danas živi kao podstanar jer svoju kuću uistinu nema. U životu, tvrdi, nikad nije odustajao od onih koji su mu pomagali, a i sam je činio za druge sve što je mogao. Smatra kako mu se to sada vratilo u teškim danima.
- S ljudima sam se prepirao braneći hrvatstvo i HDZ. Da ste me pitali prije nekoliko godina, ni u snu ne bih rekao da ću izaći iz Stranke. Od njih mi više ne treba ništa, ali želim da javnost zna kakvi su to ljudi. - zaključuje.
Dok priča o Domovinskom ratu i danima koji su uslijedili nakon velike pobjede u istom, pokazuje nam fotografije. Gledajući ih, ne djeluje nostalgično i tužno, nego sretno i ponosno. Poručuje kako dokazima želi potkrijepiti sve o čemu nam govori kako mu netko u budućnosti ne bi mogao poreći nijedan dio njegove prošlosti.
- Mogu me mrziti, ali nikada uništiti. Mogu me povrijediti, ali nikad pobijediti. - misao je koju sam pročitao nekidan i zapravo se u njoj pronašao. Nastavljam dalje u životu pozitivno i nadam se da će me zdravlje služiti još neko vrijeme... možda dočekam i nove izbore pa glasam za nekog boljeg. - šaljivo razgovor zaključuje naš sugovornik kojeg će pamtiti mnogi koji su - kao službenici ili posjetitelji - dolazili u zgradu županijske Uprave prethodne 34 godine.