Matej Ivičić rođen je 1998. godine u Novoj Gradiški. Iako kroz školovanje nije pročitao niti jednu lektiru, čitanje je s vremenom postalo hobi, a danas na ljetovanja ne ide bez knjige.
NOVA GRADIŠKA - U Gradskoj knjižnici Nova Gradiška 31. listopada 2025. održana je promocija romana prvijenca Pogled u sve i ništa Novogradiščanina Mateja Ivičića.
Ivana Barišić / PlusPortal
Predstavljanje knjige moderirala je ravnateljica Gradske knjižnice Marija Bradašić Mikolčević.
Ivana Barišić / PlusPortal
Matej Ivičić rođen je 1998. godine u Novoj Gradiški. Iako kroz školovanje nije pročitao niti jednu lektiru, čitanje je s vremenom postalo hobi, a danas na ljetovanja ne ide bez knjige. Roman Pogled u sve i ništa njegov je psihološki prvijenac koji je spoj fikcije i stvarnosti, a prvi tekstovi napisani su još u srednjoškolskim danima. Trenutačno živi i radi u Zagrebu, dok bijeg od svakodnevnih obaveza rješava traženjem povoljnih avio karata, kratkim putovanjima, ukusnim jelima i dobrim serijama.
Ivana Barišić / PlusPortal
'Pogled je poput osjećaja. Percepcija duše. Sve što je u vama.'
Već svojim naslovom i simbolikom naslovnice roman nagovještava duboku introspektivnu priču. Naslovnica, objašnjava autor, prikazuje borbu između sadašnjosti i prošlosti - rajsku plažu i pješčani sat u kojem je zarobljen jedan dječak.
- Sat predstavlja zarobljenost i borbu s prošlošću. Iako je okružen ljepotom, prošlost ga sputava da živi sadašnjost punim plućima. - istaknuo je Ivičić.
No, vrijedi li težiti savršenom pogledu ako nam je unutrašnjost zarobljena? Shvatio sam što je zapravo pogled. (...) Pogled je poput osjećaja. Percepcija duše. Sve što je u vama. Vaš pogled nije ono što vam oči prikazuju. (...) - riječi su kojima kroz glavni lik autor podsjeća na izbor koji nam je dan.
Ivana Barišić / PlusPortal
Iako Pogled u posljednjem poglavlju ispunjava sjetom obojena praznina, tišina koja je rezultat sudara sa stvarnošću, ostaje nam, kako i sam autor ističe, odlučiti se za život u sadašnjosti dok nam pijesak vremena ne iscuri.
Riječ je o psihološko-kriminalističkom romanu koji istražuje osjećaj krivnje, identitet i tanku granicu između bijega i spasa.
Glavni lik Tom budi se u bolničkoj sobi, bez sjećanja na vlastiti život i s ožiljcima pokušaja samoubojstva. Njegov je um prazna ploča, a jedini tragovi vode prema Luni - djevojci iz njegove prošlosti koja je nestala pod zagonetnim okolnostima. Dok liječnici pokušavaju rekonstruirati njegove uspomene, inspektori otkrivaju da je Tom možda posljednja osoba koja je Lunu vidjela, ali ne sjeća se ičega.
U knjizi se isprepliću fikcija i stvarnost - čitatelja se vodi kroz emotivna sjećanja na djetinjstvo, prijateljstvo, gubitak i potragu za smislom u začaranom krugu depresije i anksioznosti kao posljedica bijega od boli.
'Pogled' na neki drugi grad
Predgovor knjige stoga posebno odjekuje - napisan je kao osobno pismo preminulom prijatelju, čime autor već od prve stranice prenosi stvarnu bol i iskustvo koje stoji u temeljima priče.
- Ključni trenutak mog života bio je kada je iznenada preminuo moj prijatelj Karlo Prstačić. Grad nam je utihnuo, a ja sam se nosio s boli na svoj način. Taj gubitak postao je u jednom dijelu mog pisanja slagalica koja je sve moje tekstove i maštanja spojila u cjelinu, rekao je autor, dodavši da mu je pisanje pomoglo da se nosi s tugom i da pronađe smisao u stvaranju.
Iako, kako kaže, povremeno dolazi u svoj rodni grad, uspomene progovaraju na svakom koraku. Sjećanja su to na školske dane, igre, adolescentske probleme - na vrijeme koje, kako kaže Ivičić, više nije isto. Danas su tu neke druge generacije, neke druge - virtualne igre.
- Nova Gradiška je danas fizički ljepši grad, ali izgubio se onaj duh koji je nekad imao. To nije do grada, nego do vremena. Djeca se više druže - ali u virtualnom svijetu. Važno je imati neku obavezu, aktivnost ili hobi, ne mora to uvijek biti sport. To te oblikuje, daje ti priliku da putuješ, upoznaješ ljude i rasteš. - poručio je Ivičić.
Promocija romana prvijenca ima i humanitarni karakter – u suradnji s domovima za nezbrinutu djecu autor daruje djecu simboličnom poslasticom. Ovim oblikom darivanja htio je ukazati da novac nije jedina vrijednost - biti prisutan, razgovarati, pojaviti se - to je isto tako obilje kojem treba težiti.
- Zahvalnica koju sam od njih dobio, oslikana njihovim rukama, veće mi je zadovoljstvo od samog pisanja knjige - kazao je.
***
Jednako iskustveno, osobno i snažno Ivičić i završava roman - epilogom, tekstom 'Svijet koji zapravo ne postoji' koji je Karlo napisao u srednjoj školi.
- ''No, znamo li uopće što je stvarnost? Je li možda sve što smatramo stvarnošću virtualnost? Možda je, a možda nije.'' - odjekuju Karlove riječi.
***
Nije li ionako 'Sve što vidimo i sve što nam se pričinja samo san unutar sna'. - Edgar Allan Poe
