SLAVONSKI BROD – U okviru 3. festivalske večeri na 7. Festival amaterskih kazališta (FAK 7) studenti 3. godine glume i lutkarstva na osječkoj Umjetničkoj akademiji, Matej Safundžić, Luka Stilinović i Borna Galinović, pred ispitnom komisijom, na festivalskoj pozornici KKD „Ivana Brlić Mažuranić" izveli su diplomsku lutkarstku predstavu rađenu prema književnom predlošku Ivane Brlić Mažuranić: 'Kako je Potjeh tražio istinu'.

Iako se predstava može nazvati kombiniranom predstavom lutaka i živih glumaca, dojam je kako su Safundžić, Stilinović i Galinović, kao živi glumci na sceni glumili i lutke, a ne samo likove Vjestovih unuka Potjeha, Maruna i Ljutka.

Dvije brodske priče

Kao što se i očekivalo, glumce Brođane i njihove lutke, svaki njihov pokret i gestu, geg i riječ, u kazalištu pratio je veliki broj (preko četiri stotine) gledatelja, od najmlađeg uzrasta do starijih. Razlog tomu su dvije, iako s povijesnom distancom, ali obje priče nastale baš u Slavonskom Brodu. Ona Ivanina čudesna bajka, koja je i u naslovu predstave, i čijeg su se predloška, s punim poštivanjem prema Književnici, držali autori i izvođači predstave. I druga, suvremena 'priča', koja je nikla iz korijena brodskog amaterskog glumišta i razvijala se do mjere u kojoj je talent više mladih Brođanki i Brođana, i njihova ljubav i želja za bavljenje dramskom umjetnošću i glumom rezultirala iskorakom u pravcu ozbiljnog bavljenja kazalištem, u pravcu studija na hrvatskim umjetničkim i dramskim akademijama.

Predstava i kao sažeta priča o lutkarstvu

Ono što su, uvjereni smo, i članovi ispitne komisije pozitivno apostrofirali, studenti-glumci tijekom cijele predstave svo svoje htijenje podredili su, kako se od njih, zacijelo, i očekivalo – namjeri suvereno kontrolirati lutke, unijeti u njih dio sebe, svoje osobnosti. Jednako, bez obzira na tip lutke s kojom se trebalo u predstavi suživjeti. Naime, kroz predstavu se 'provukla' i sažeta priča o samom lutkarstvu kao takvom. Bjesomarova crna sjena se, kao u dalekoistočnoj kolijevci lutkarskog kazališta sjena, pojavljivala u osvijetljenom okviru, nekoj vrsti 'ekrana', starc Vijest je oblikovan kao humaneta, velika lutka realističnog izgleda i kostima, malo manja od glumaca koji ju nose pred sobom, jednom rukom pridržavaju, a drugom pokreću. Bjesovi su ručne lutke rukavice – zijevalice.

Oduševljena publika

Uz lutke, koje su nadahnjivali, glumci su se svaki puta kad je u predstavi trebalo vrlo vješto transformirali u ono što jesu – glumci. No, iako se, zbog toga, predstava može nazvati kombiniranom predstavom lutaka i živih glumaca, dojam je kako su Safundžić, Stilinović i Galinović, u tim dijelovima predstave, kao živi glumci na sceni,  glumili i lutke, a ne samo likove Vjestovih unuka Potjeha, Maruna i Ljutka. I tada, kao i u scenama s lutkama – bjesovima, vješto su koristili elemente pantomime, mimike, ne pretjerano nametljivih i, zato, efektnih kretnji tijela i kretanja na sceni. U tom segmentu glumci su podjednako dobro nosili predstavu. Ipak, kad je riječ o glasu koji su 'posuđivali' lutkama, kao i kada su se brzo morali transformirati u Vjestove unuke, Matej Safundžić (Ljutko) činio je to savršeno postavljenim glasom pa i kada je šaptao, bio je to bojom šapat, ali snagom glasan kao govor, a kad je trebao izvući koji decibal više, čini se, činio je to bez imalo naprezanja i, unatoč dinamičnim rečenicama, bez ijedne zamjerke na razgovjetnost. Luka Stilinović, kao Marun i Borna Galinović, kao Potjeh, također se ne bi trebali brinuti za dobru ocjenu svojih uloga od strane članova ispitne komisije.

U svakom slučaju, publika je, vjerujemo bez izuzetka, bila oduševljena predstavom koja je kazališnu večer, nakon treće monodrame zaredom, ako izuzmemo fantastičnog Koprivnjakovog „Đuku Begovića", podigla za nekoliko razina.