Liječnik, specijalist otorinolaringologije i šef Klinike za ORL KBC-a Zagreb, profesor na medicinskim fakultetima u Zagrebu i Osijeku, član Fakultetskog vijeća Medicinskog fakulteta u Zagrebu, saborski zastupnik od prosinca 2003. do svibnja 2006., kandidat za predsjednika a danas potpredsjednik Hrvatske demokratske zajednice... sve je to prof. dr. Drago Prgomet, koji se ovih dana javnosti predstavio u sasvim novom svjetlu, kao autor zanimljivih, duhovitih, jetkih, životnih priča iz vremena Domovinskog rata. Početkom devedesetih, prof. Prgomet je radio u slavonskobrodskoj bolnici, a vrijeme ratnih zbivanja na našem je području proveo kao liječnik na ratištu (od sredine 1992. i načelnik saniteta OG Istočna Posavina). Nešto više od dvadeset godina kasnije, svoje je doživljaje pretočio na papir u obliku 13 kratkih priča. Knjiga "Sakupljači gelera" objavljena je u izdanju Večernjeg lista, javnosti je predstavljena 12. ožujka u prepunom Novinarskom domu u Zagrebu, a Brođanima 20. ožujka, piše Posavska Hrvatska 21. ožujka 2014. godine.

Otkud poticaj za pisanje?

- Možda iz razmišljanja da sjećanja nestanu ako ih ne zapišete, a ako se nečega ne sjećate, onda toga nije ni bilo. Tako su prve priče nastale netom nakon što sam došao iz rata, više su to bile skice i to je čekalo skoro dvadeset godina. Prošloga ljeta ponovno sam se vratio tim tekstovima, napisao još nekoliko priča i nastala je knjiga.

Posebno me iznenadio Vaš stil, nisam očekivala toliku ležernost i pitkost u tekstovima jednog liječnika. Odakle taj stil izvire?

- Iz čovjeka onakvog kakav je. Pokušao sam pisati onako kako se dogodilo, bez dodatnog uljepšavanja, prilično realistično. To je i način na koji živim život. Prihvaćati stvari onakve kakve jesu, dati im dozu humora, malo ih "rasteretiti". To je vjerojatno dobrim dijelom uvjetovano i mojim profesionalnim poslom, medicinom, gdje je mnoge teške stvari lakše savladati ako im date dozu topline, opuštenosti, ležernijeg pristupa. Lakše se nosite s tim. Iz takvog razmišljanja i načina života nastale su i ove priče, bez ikakve pretencioznosti da to bude neko ozbiljno književno djelo. Čisto otrgnuće od zaborava, ništa drugo.

Volio bih ovdje naglasiti i da je knjiga opremljena fotografijama ratnog reportera "Posavske Hrvatske" i hrvatskog branitelja Darka Jankovića. Mislim da je to i najbolji dio knjige.

Ima li još takvih priča, osim ovih 13 u knjizi?

- Ima, ali u ovom trenutku nemam odgovora kada ću ih i hoću li ih nastaviti odnosno završiti. Ove su priče jedan dio moga života. Naravno, i poslije toga bilo je rata, a bilo je i događaja u struci koji mogu biti nepresušni izvor ovakvih priča. No, vidjet ćemo.

Jeste li i prije pisali?

- Ništa ozbiljno. Čak sam i u uvodu knjige napisao da nisam pisac nego tek autor. Previše cijenim pisce i one koji žive od pisanja da bih se svrstavao među njih. Vrlo malo sam pisao prije, nešto kroz školu... ali u zadnje vrijeme pišem više. Napišem poneki blog. Međutim, ovo mi je prvo ozbiljno iskustvo s pisanom riječju.

Razgovor vodimo prije izlaska knjige u javnost, no znam da ste tekstove već davali na čitanje. Kakve su reakcije?

- Dvije su reakcije odredile budućnost ove knjige. Jedna od dviju tadašnjih gimnazijalki, a danas doktorica, koje su prije petnaestak godina bile oduševljene tim tekstovima. To mi je puno značilo, jer od takvih mladih duša možete očekivati samo istinu. Druga je vezana za prosudbu jednog kolege, sveučilišnog profesora, liječnika, koji piše puno i znanstvene radove i pripovijetke. Njegov je osvrt bio po mene poražavajući. Nije našao ništa zanimljivo u mojim pričama da bi bilo vrijedno objaviti. Ne mogu reći da me to nije pokolebalo. Nakon toga priče su dosta dugo ostale u podrumu, a onda sam pročitao jednu njegovu knjigu i zaključio da mobu pisati barem približno kao on. I eto.

Pišete o onome što ste osobno vidjeli, doživjeli, iskusili, osjećali. Drugi likovi su također stvarne osobe, iako većinu imenujete samo nadimkom.

- Događaji su stvarni. Likovi također. Samo smo malo mijenjali neka imena. Naravno, kao i svaki drugi pripovjedač, dao sam si malo "umjetničke slobode", malu dimenziju osobnosti, možda otklon od čistog nizanja činjenica. U knjizi ne opisujem samo ljude u ratu, na bojišnici. Mi koji smo imali malo bolje živce otišli smo na front, ali i mnogi drugi, uključujući i vas novinare i sve one koji su ostali raditi u bolnici, aktivno su sudjelovali u ratu, svaki na svoj način. Pišem i o njima, jer sve je to bilo dio onoga što se zove želja za vlastitom domovinom. Svi smo mi bili dio borbe protiv zla, protiv nepravde. Sigurno da je bilo i puno naivnosti, prostodušja, ali mislim da se velike stvari i događaju upravo iz takvih pozicija. Tu proračunatosti apsolutno nije bilo. Volio bih ovdje naglasiti i da je knjiga opremljena fotografijama ratnog reportera "Posavske Hrvatske" i hrvatskog branitelja Darka Jankovića. Mislim da je to i najbolji dio knjige.

U početku rata, kad smo tek došli na teren, bili smo pomalo naivni i neiskusni i sakupljali gelere koje smo našli kao suvenir. Ubrzo su se stvari promijenile i te smo gelere doslovno vadili iz tijela naših suboraca.

Zanimljivi su skokovi u prošlost i sadašnjost iz koje se osvrćete na neke događaje ili osobe ili dajete konačan rasplet.

- Od svoje se prošlosti ne može pobjeći. Naravno da iz sadašnje perspektive gledate drugačije na ono što je bilo. Ozbiljniji ste, stariji, mnogo ste toga naučili. Drugačije gledate i na ono što je bilo prije rata, posebno na djetinjstvo. U nekim sam pričama povezivao svoja životna iskustva odrastanja s iskustvima stečenim u ratu, u događajima koji uvjetuju da brzo odrastete i jako puno učite, pa onda iz današnje perspektive vidite da su neke stvari bile malo drugačije nego što ste ih tada doživljavali.

Bili ste sudionik i svjedok mnogih teških ratnih situacija, tragedija, no čini se da ste uspjeli i u pričama sačuvati onu notu humora i jetkosti koja je u ono vrijeme bila svijetli tračak ljudskosti, veza s normalnošću.

- Hrvati jesu poznati po tome da teške situacije obrnu na humor i šalu. To je dobro. To govori o duhu i žilavosti naroda. Da nismo bili takvi, ovako mali kakvi jesmo, ne bismo ni opstali. Mislim da uvijek treba gledati malo opuštenije, koliko god teško bilo. Ali to ne znači relativizirati nego prihvaćati. Na kraju krajeva, to je ono što i danas nedostaje ovoj državi, malo optimizma. Situacija jest teška, ali utonuti u apatiju vjerojatno je prvi korak prema neuspjehu.

Zašto baš "Sakupljači gelera"?

- To je naslov koji se nametnuo iz samih priča. Naime, u početku rata, kad smo tek došli na teren, bili smo pomalo naivni i neiskusni i sakupljali gelere koje smo našli kao suvenir. Ubrzo su se stvari promijenile i te smo gelere doslovno vadili iz tijela naših suboraca.

S izdavačem, Večernjim listom, dogovorili ste da se odričete honorara za knjigu.

- Prihod je namijenjen Domu za djecu bez roditeljske skrbi "Kuća ljubavi" u Zagrebu, koji skrbi za djecu do treće godine života. Što više ljudi kupi knjigu, više će novca ostati za djecu kojoj su ta sredstva stvarno potrebna.