NOVA GRADIŠKA - Kako bih vam predstavila mr.sc. Dragoljuba Kocića, doktora medicine, internista i alergologa važno je naglasiti da osim što je bio student Andrije Štampara, osnovao prvu zdravstvenu stanicu u Jakšiću i podružnicu Hrvatskog liječničkog zbora u Požegi, objavio prvi videovodič za pružanje prve pomoći u Europi, Dragoljub Kocić od 2023. začasni je član Hrvatskog liječničkog zbora zbog dugogodišnjeg usavršavanja medicinske znanosti i struke, unaprjeđenja zdravlja naroda i zbog djelatnosti u radu HLZ-a.

Nadalje, 95-godišnji umirovljeni liječnik iz Nove Gradiške autor je i knjige Od prvog koraka do štapa. Dragoljub Kocić rođen je u Nišu gdje je proveo i djetinjstvo: „Ja sam tamo doživio 2. svjetski rat koji je bio vrlo agresivan. Imao sam knjižicu gdje sam zabilježio 42 dnevna i noćna bombardiranja. To je raskrižje – sjever, jug, istok, zapad i svi zrakoplovi koji su prelijetali su bacali bombe u taj čvor. Tako da smo mi pretrpjeli strašna bombardiranja.“ Unatoč ratom ispunjenom djetinjstvu, prepoznao je svoj poziv: “Kao dijete, kad smo se igrali kauboja i Indijanaca, ja sam uvijek bio doktor. I ta mi se želja i ostvarila.“

Kocić nakon završene osnovne i srednje škole u rodnom gradu, odlazi na studij medicine u Zagreb. Po završetku poslijediplomskog studija medicine rada, magistrira u Školi narodnog zdravlja „Andrija Štampar“ u Zagrebu. Nakon specijalizacije interne medicine u KBC-u Rebro u Zagrebu, odrađenog liječničkog staža te položenog stručnog ispita zapošljava se u ožujku 1959. kao liječnik opće prakse, a nakon toga i kao voditelj industrijske zdravstvene stanice i šef medicine rada Medicinskog centra u Domu narodnog zdravlja u Slavonskoj Požegi. „2000 radnika je radilo u ljevaonici, od toga je bilo 400 žena. To su bili vrlo teški uvjeti rada. Imali su emajlirnicu gdje je temperatura 50 stupnjeva. Tu su opekline pa špene po oku… Tako sam ja morao biti i kirurg“, prisjeća se. U to doba nije bilo mnogo liječnika pa im je stan bio osiguran, a plaća je bila po dogovoru. Devet godina kasnije započinje raditi kao internist. Voditeljem internog odjela Medicinskog centra postaje 1972. u Novoj Gradiški, gdje radi do umirovljenja.

Osim u bolnici, radio je kao predavač i ispitivač prve pomoći u Crvenom križu. Pomoć pacijentima pružao je i u sklopu radijske emisije Pola ure zdravstvene kulture čiji je autor. Tijekom pet godina odgovorio je na 800 pitanja u 200 emitiranih emisija.

Ideja o izdavanju knjige dogodila se sasvim slučajno: „Jednog dana sam napisao jednu stranicu teksta i pokazao sam svom sinu.“ Nakon pozitivne reakcije, ali i dugogodišnje podrške obitelji koja mu je bila ključna, odlučuje se na pisanje detalja iz života. U knjizi opisuje i prizore iz karijere, svjestan nemogućnosti obuhvaćanja baš svih detalja. „Da se ponovno rodim, opet bih bio liječnik“, ističe, iako je tijekom karijere doživio mnoge traume. Prisjeća se rodilje u Vinogradskoj bolnici koja je umrla netom nakon poroda: „Okrenemo se, a iz žene teku slapovi krvi. Žena je umrla onog trenutka. To je bio za mene šok. To su užasne slike iz liječničke prakse. Cijeli život se toga sjećam.“

Zdravstveni sustav u kojem je radio uvelike se razlikuje od današnjeg. Odnos pun poštovanja između liječnika i pacijenta pripada prošlosti. Danas je sve ubrzano, a osim toga dodaje umirovljeni liječnik, nedostatak stručnog kadra sve više dolazi do izražaja: „Mi nemamo onkologa. Subotom u Požegu dolazi jedna doktorica iz Osijeka i 50 ljudi je čeka. Iz Pakraca, Gradiške. Imate tri sekunde, ne možete joj reći je li vam bolje ili nije. Evo vam injekcija ili kemoterapija i doviđenja. To je cijela priča.“ Rješenje bi, smatra, bilo otvaranje općeg centra. Andrija Štampar, dekan Medicinskog fakulteta u Zagrebu koji je utemeljio javno zdravstvo, radio je s dispanzerskim metodama rada: „Kad se pojavila tuberkuloza, on je osnivao antituberkulozne dispanzere. Tamo kad dođeš postoji i preventiva i pregled i terapija, sve na jednom mjestu. Toga danas nema.“

Već osam godina je udovac: „Nisam puno plakao u životu, ali kad je ona umrla, dobro sam plakao.“

Maksimir, 1955. FB

Dugovječnost duguje mediteranskoj prehrani, cjeloživotnom učenju, ali i fizičkoj aktivnosti: „Svaki dan se krećem, ujutro i navečer po kilometar. Ne puno, ali to je dva kilometra dnevno, puta trideset dana – to je do Požege i natrag.“