U svim pripovjetkama svoje treće zbirke "Sudbina"Ivan Pavić ostaje dosljedan svom prepoznatljivom maniru rekonstruiranja prošlosti. Ono što uporno i već očekivano angažira njegovu pripovjedačku pažnju i osjećajnost i ovaj put su nostalgični prizori samooblikovanja, prizori uobličavanja dragih, bliskih osoba, prizori iz radničkih obitelji, prizori življenja u predgrađu grada pored Save iz vremena kada se vjerovalo u budućnost, prizori iz vremena nevinosti i čistoće, vremena koje je potopljeno nadolazećim valovima događaja i koje se sve teže nazire pod poluprozirnom masom tegobne sadašnjice, takozvanog napretka i moralne degeneracije. Prizori su to iz zauvijek nestalog svijeta predivnog djetinjstva i mladosti, prizori iz svijeta prekrivenog debelim naslagama zaborava koje Pavić uporno razgrće kako bi pokazao nekadašnju toplinu, radost i čednost življenja, a nasuprot današnjoj nadmoći hladnih interesa, udaljavanju i slabljenju svih onih određujućih vrijednosti od kojih se nekada tkala generacijska identifikacijska odjeća i prepoznatljiva statusna znamenja. Pripovjedajući o prohujalim vremenima Pavić rekonstruira voljeni, bliski svijet na način onih građevinara koji numeriraju dijelove srušene građevine, a onda ju ponovno grade i sastavljaju na drugom mjestu upravo onakva kakva je bila. Koliko u tome ima kreacije, a koliko znatske umješnosti, stvar je ugla gledanja i visine kriterija procjenjivanja.

Dakle, u središtu njegovih interesa su svijet i događaji koje on dobro poznaje, mjesta kojim se kreće kao sudionik zbivanja ili kao bliski promatrač. Unutar te ograničene povijesne ravni iz „naših" optimističnih pedesetih i šezdesetih godina i sadržaja omeđenih prostorom slavonskobrodske plavopoljske suburbije nadomak središtu provincijalnog grada, unutar priča uvjetovanih kvartovskim događanjima, isprepletenim sudbinama i zdravim nadmetanjima, Pavić postavlja čitav svoj svemir, ishodište, mjesto povratka, ljudsko gnijezdo... on slijedi vlastite tragove. Pripovjedajući o tom svom vremenu, sebi i pripadnicima svoje generacije Pavić se postavlja kao kroničar koji skromnim pripovjedačkim sredstvima, pokatkad nezgrapnima, linerano, plošno, bez rukavaca, digresija i asocijativnosti priča tople pričice koje ipak teku nesmetano, valjaju se bez zastajkivanja baš kao strujanja Save, praveći pokoji poantni vir u koji nezaustavljivo ponire čitateljeva pažnja. Gotovo autobiografska kazivanja, evokativni ton, narativna ravan bez navodnika, relativizacije i kretanje debelo utabanim pripovjednim stazama, tematski smjer od rasutog ka ponovno sagrađenom univerzumu- sve su to karakteristike Pavićevog postupka sakupljača perja u pripovjedne jastušnice. Spomenarske su to pripovjetke, fikcionalizirana sjećanja na vrijeme u kojem je „tristać" bio neprikosnoveni znak prestiža, posao u „Đuri" uvjet dizanje kredita i povećanje životnih šansi, odlazak na kupanje u Savi radosni početak ljeta, a šetnje po Korzu početak odraslosti i spremnosti za nalaženje svog para. Taj svijet i život koje Pavić predstavlja i tumači kao izbljedjele razglednice samo u njegovoj pojavnosti s veoma rijetkim i naivnim vrijednosnim definicijama, svijet i življenje u kojima prevladavaju siromaštvo i skromnost, svijet i trajanje u kojima dobre majke spravljale jela koja su se jela u slast, dobra djeca koja nose opranu i ispeglanu odjeću, svijet i bivstvovanje u kojima se miješaju životinje, bolesti, sudbine ljubavnika, solidarnost susjeda, nogometna natjecanja za pamćenje, štednja i dobri sinovi- svijet je i smisao bez zlobe, neškodljiv, pitom, podatan, bez oštrih bridova, drukčiji od današnjeg kojeg, po Paviću, karakteriziraju bešćutnost i samoživost. Prizivajući tako dobre duhove prošlosti kako bi svojim blještavilom rastjerali pretvorbenu mrklinu u kojoj smo se našli i krivi i dužni, jer smo dopustili da politički mračnjaci svoje opsjene i opsjednutosti proglase paljenjem povijesnog svjetla, Pavić kao kakav ronilac zajedno s njima uspijeva izroniti blistave detalje bolje prošlosti, regenerirajući tako i sebe i čitatelje.