SLAVONSKI BROD - U prošlu srijedu, 17. svibnja 2023., u prostoru Kuće Brlić održano je predstavljanje najnovije knjige Igora Zidića, poznatog hrvatskog povjesničara umjetnosti, likovnog kritičara, esejista i pjesnika. O Zidićevoj knjizi, pod naslovom "Jesmo li živi?", govorili su akademik Stjepan Damjanović, Ivan Rogić Nehajev i sam autor. 

 

Predstavljanje knjige Igora Zidića organizirali su Ogranak Matice hrvatske u Slavonskom Brodu (OMHuSB), Galerija umjetnina grada Slavonskog Broda i Državni arhiv u Slavonskom Brodu (DASB). Moderator ovoga događaja u Kući Brlić bio je mr.sc. Ivan Medved, predsjednik OMHuSB i ravnatelj DASB-a. Uvodno je sve nazočne pozdravila Romana Tekić, ravnateljica Galerije umjetnina grada Slavonskog Broda.

 

Akademik Stjepan Damjanović je u svom predstavljanju Zidićeve knjige napravio kratki prikaz sadržaja na način da je izdvojio neke, po njemu, važne elemente iz svakog pojedinog poglavlja.

 

- U ovoj prilici bih istaknuo jednu osobinu Zidićeva pisanja, našoj sredini vrlo potrebnoj. Nazivati pojave i postupke pravim imenom, ne razvodnjavati i nerelativizirati zato da bi se stvarao dojam tobožnje tolerantnosti i širine. Završno peto poglavlje zove se „Riječ na kraju“ s podnaslovom „Nakon 48 godina u Matici i s Maticom“. To je zapravo Zidićev oproštajni govor na glavnoj skupštini Matice hrvatske 2014. i njegovo sjećanje na ljude s kojima je u Matici stvarao i na događaje u kojima je sudjelovao. Pri kraju svojega osvrta spomenuo bih završne retke u ovoj knjizi i kako je do nje došlo: „Ne sanjaj, čini što možeš i zahvali Bogu što mnogi mali poslovi još čekaju skromne ljude. Jesam li i koji obavio? Ne znam. Ali da sam pokušao, jesam.“. Svi koji znamo šta je radio gospodin Zidić, znamo da je ne samo pokušao već i obavio. Osobe, Matica hrvatska, hrvatski narod, vrlo važna križišta naše povijesti, našli su u Zidiću ne samo izvrsnoga čuvara nego autora koji nam tumači što bi nam povijest imala značiti, a što naša sadašnjost i budućnost, po njegovom očekivanju. Kako možemo izbjeći da prošlost bude samo mrtvi kapital. Brojne su vrijednosti i vrline ove knjige i nemojte se dragi prijatelji uplašiti njezina opsega. Sa svakom pročitanom stranicom rast će vaše samopouzdanje. - naglasio je akademik Damjanović. 

 

 

Dr. sc. Ivan Rogić Nehajev, ovogodišnji dobitnik nagrade za životno djelo „Vladimir Nazor“ te hvatski pjesnik, sociolog i znanstvenik Zidićevu knjigu je opisao kao jedno suočavanje sa hrvatskom socijalnom i kulturnom stvarnošću. Nehajev je naveo da tekstovi u ovoj knjizi nude dvorazinsku čitanost: "Na prvoj razini suočeni smo sa lucidnim kritičarskim i pjesničkim dionicama, a na drugoj razni suočeni smo sa svojevrsnim ulomcima jedne političke i sociokulturne kronike u rasponu od sredine šezdesetih godina 20. stoljeća do nedavne 2015. godine. Ne treba nikoga posebno podsjećati kako je riječ o vremenu sa dva prijelomna događaja u modernoj evoluciji hrvatskog društva, o razdoblju Hrvatskog proljeća i razdoblju borbe za hrvatsku državu i razdoblju samostalnosti i obrane od jugoslavenske, srbijanske i crnogorske agresije. O oba razdoblja govori iznutra kao matičar, za vrijeme Hrvatskog proljeća, i ako hoćete kao dragovoljac 1991. godine."

 

Zidićeva knjiga "Jesmo li živi?" donosi njegove polemike, rasprave i govore koji su nastali u vremenskom razdoblju od 1968. do 2014. godine. Ovo predstavljanje knjige bila je ujedno i prilika za upoznavanje publike ne samo sa sadržajem knjige, o kojoj se govori, već i za stjecanje kvalitetnijeg uvida u "lik i djelo" autora. Naime, Igor Zidić prošli tjedan u Kući Brlić nije govorio samo o sadržaju  knjige "Jesmo li živi?" već je nastojao i podijeliti sa slušateljima neka svoja životna i profesionalna načela. A o kojim je inspirativnim načelima riječ donosimo u izvodu iz govora Igora Zidića na predstavljanju njegove najnovije knjige u Slavonskom Brodu:

 

- Ja kada se sjetim svojih godina, a sada sam u 85., onda pomislim što smo sve prolazili. Rodio sam se, počeo je Drugi svjetski rat, pa je taj rat završio, onda je došao rat koji smo zvali Informbiro. Prestali smo govoriti o Dachau, a pojavio se Goli Otok. Saznalo se za ruske logore itd. Kad sam imao neko razdoblje mira? Jedino kada sam bio dijete i dok nisam svijet oko sebe razumio. Onda mi se činilo da živim u miru. Sve ostalo vrijeme, od kada sam došao svijesti, vidim da živimo u ratu, ili očekivanju rata, ili izbjegavanju rata. Nije baš utješno, ali vas tjera da razmišljate kako u takvim okolnostima opstati. 

 

Zašto kažem i ovoj knjizi da Domovinu treba i pročitati? Jer je puno toga u tekstovima naše stare književnosti, starih spisa, manifesta…Recimo, Draškovićevu „Disertaciju“ uzmite danas u ruke, pročitajte ju pomno i vidjet ćete da hrvatska pamet ni u 19. kasnom stoljeću ni u 20. stoljeću nije ništa pametnije od toga napisala. Vidite čovjeka koji je bio vizionar. Čak nije bio pripadnik toga ugnjetavanog naroda, nego je bio iz elite ondašnjega aristokratskog društva, a koji promišlja o Hrvatskoj. O Hrvatskoj koja je tada razjedinjena, a on vidi sjever i jug spojen i daje upute hrvatskim poslanicima koji će sutra ići u Budim. To je nešto što možemo naći u svojoj prošlosti, ne moramo izmišljati. Samo treba to pročitati. A mi smo skloniji reakcijama: „Eno opet je neko Vojnovića proglasio srpskim piscem!“. Pa, dobro bogamu, učinimo ga mi hrvatskim taklo što ćemo ga čitati, a ne tako što ga nećemo pročitati i boriti  se za njegovo hrvatstvo. Njegovo hrvatstvo izvan literature ne funkcionira. Isto je tako riječ i o slikaru Bukovcu, ovome ili onome. Bezbroj takvih likova ćete naći koji nekoga svojataju zato što ih mi nismo znali primiti kao svoja dobra. Mi smo ih primali kao svoje ostatke prošlosti. I sad mi te ostatke prošlosti možemo po svim pravilima struke očistiti, restaurirati, njegovati na bilo koji način i staviti u policu. Ne funkcionira. Ali uzmite ih u ruku, makar i pohabane te knjige one će vam nešto reći. Za takvo se hrvatstvo ja borim. Za hrvatstvo koje počiva na realnosti, a ne na umišljaju. 

 

Ja mogu reći da sam Hrvat, a raditi protiv Hrvatske. A mogu reći da nisam Hrvat i baš me briga i raditi u njezinu korist. Jedan od takvih značajnih likova je Izidor Kršnjavi. Šta sve nisu izmislili protiv Kršnjavoga da ga ocrne. On se sam dovoljno ocrnio u nizu prilika, ali je učinio nešto, kada mjerimo djela, što nije nitko. Obnoviti 100 gimnazija, škola, crkava, muzeja, obnoviti sve to, restaurirati, dati tome realni životni kontekst, osnovati institucije, boriti kao što se on borio…Optuživali su ga da je mađaron, a majka mu je porijeklom Mađarica, kažu naši povjesničari. Dakle, nije mogao biti mađaron ako je napola Mađar, ali je kao napola Mađar mogao biti i sto postotni protivnik Hrvatske. Je li to bio? Nije. Naprotiv. Činio je koristan posao. Ne mogu svakome savjetovati da navuče na sebe taj kameleonski štit ili oklop i da glumi to što nije, jer netko to ne može, ali netko je to mogao. Kao Kršnjavi. Učinio je to na velik, na nezaboravan način i treba mu zahvaliti na onome što je dobro i precizno imenovati ono što nije dobro u svemu tome.

 

Često sam citirao tekst iz knjige „Jesmo li živi?“ koji govori o čuvenoj izložbi u Parizu 1971. godine. Jedan mi je beogradski kolega, uvaženi povjesničar umjetnosti, prigovorio kako sam ja njihove ugledne stručnjake skoro difamirao jer nisu poznavali hrvatsku umjetnost. Ja ih ne bi difamirao da nisu prihvatili pisati o nečemu što ne poznaju. Jesam li ih ja tjerao da se bave tom temom? Mene nitko ne bi natjerao da pišem o Pećkoj patrijaršiji na primjer, jer ju ne poznam. I da mi netko ponudi i zlatnu knjigu da o tome napravim, ne mogu. Ne znam. Ali tamo svi znaju Hrvatsku. Što god treba, sve će prihvatiti i napisati. Onda mi je prigovorio ovako: „Znaš kad se odmaknemo od svega, izložba je prošla, onda će se za tvoj tekst reći da je to pogled sa Sljemena, a mi te stvari gledamo, znaš, ipak sa Avale.“. Rekao sam: „Odlično. Ti bi morao znati da je Sljeme dva puta više od Avale!“. Nakon toga je naš razgovor prestao. Treba biti upućen. Lako se upustiti u raspravu ovakvu slikovitu, a ne predviđati „oružje“ protivnika. Ali ako ste dobar polemičar, ako vas vodi pravi instinkt, onda se nećete upustiti u ono što ne poznate nego će te se upuštati u borbu gdje znadete i način borbe i „oružja“ koja su na raspolaganju. 

 

Meni je Matica u životu značila puno. Kao mladom čovjeku to mi je bilo prvo zaposlenje, bio sam tajnik u Matici, a onda sam poslije bio urednik za časopise matice. Ja nisam s velikim uzbuđenjem gledao na to kada bi netko konstatirao da Matica možda nema u nečemu pravo ili da je netko iz Matice u nečemu pogriješio jer su to ljudske stvari. Moje je pitanje onda glasilo: „Da li u svemu griješe?“. Mislim da u svemu nismo griješili i da smo neke kapitalne stvari napravili, kao što su recimo biblioteka „Pet stoljeća hrvatske književnosti“, da smo vodili kontinuiranu brigu za hrvatski jezik. Ne sramim se reći da smo i griješili. - kazao je Igor Zidić.