Iako se Ivan Meštrović nije aktivno bavio politikom, ona se čitav njegov život bavila njime pa je svoja iskustva opisao u knjizi 'Uspomene na političke ljude i događaje'.
VRPOLJE - Na današnji dan 1883. godine, u Vrpolju je rođen znameniti kipar i arhirekt, Ivan Meštrović. Djetinjstvo je potom proveo u selu Otavice u Dalmaciji. - piše portal Povijest.
Već kao mladić, Meštrović je pokazao talent za klesarstvo i kiparstvo te je poslan na školovanje u Beč gdje je završio studij i već s 22 godine u tom gradu priređuje svoju prvu samostalnu izložbu (1905.). Narednih godina živi i radi na relaciji Pariz – Beograd – Rim gdje se usavršava i neumorno stvara. Veliki uspjeh postiže 1911. godine na Svjetskoj izložbi u Rimu gdje dobiva prvu nagradu za kiparstvo i postaje poznat diljem Europe.
Meštrovićeva Žena u Zagrebu
Ivan Domitrovic / Pixsell
Tijekom Prvog svjetskog rata Meštrović i dalje izlaže diljem Europe (u državama Antante), ali se i politički angažira u Jugoslavenskom odboru, smatrajući da je za njegovu Dalmaciju najbolje rješenje spajanje s ostatkom Hrvatskom, oslobođenje od Austro-Ugarske te osnivanje samostalne, demokratske države južnih Slavena. Od toga vremena pa sve do kraja Drugog svjetskog rata Meštrović će biti izrazito politički angažiran družeći se s hrvatskim i srpskim političarima, kraljem Aleksandrom Karađorđevićem te brojnim europskim državnicima i novinarima.
Nakon kraja Prvog svjetskog rata Meštrović se vraća u domovinu te živi i radi uglavnom u Zagrebu, što su mu srpski političari i kralj Aleksandar stalno zamjerali. Nakon proglašenja diktature kralja Aleksandra 1929. Meštrović odbacuje projugoslavensku politiku priklanjajući se hrvatskoj ideji.
Tijekom Drugog svjetskog rata, zbog njegovoga antifašističkog stava, kada je osudio talijanski iredentizam prema Dalmaciji te stava prema Njemačkoj (kada je odbio Hitlerov poziv za posjet Berlinu tridesetih), ustaše su ga zatvorile na tri i pol mjeseca (osudivši ga na smrt), ali je oslobođen zahvaljujući intervenciji njemačkih vlasti. Uz pomoć Vatikana, prebacio se u Veneciju zbog izlaganja na Venecijanskom bijenalu 1942. godine, da bi se naposljetku domogao neutralne Švicarske. Cijela njegova obitelj nije se uspjela izvući pred naletima rata – njegova prva žena Ruža Klein umrla je 1942. godine u Zagrebu. Njegova 86-godišnjega strica Iliju Meštrovića četnici su u Otavicama živa bacili u zapaljenu kuću.
Meštrovićeva Udovica u dvorištu Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu
Antonio Jakus / Pixsell
Nakon rata sada već svjetski slavan kipar odbija Titov poziv da se vrati u Jugoslaviju zbog neslaganja s komunističkim idejama i metodama (zbog toga će mu i brat Petar neko vrijeme završiti u komunističkim kazamatima). Odlazi u SAD gdje dobiva državljanstvo i mjesto profesora na sveučilištu Notre Dame. Do smrti domovinu je posjetio samo jednom, 1959. kada je razgovarao sa zatočenim kardinalom Stepincem i maršalom Titom koji ga je bezuspješno pokušavao nagovoriti da se vrati u Hrvatsku, odnosno Jugoslaviju. Nakon kratkog boravka zauvijek se vratio u SAD.
O svojim poznanstvima i iskustvima s kraljevima, političarima i drugim javnim osobama Meštrović je napisao knjigu O političkim ljudima i događajima. Slavni kipar je hrvatskom narodu poklonio Narodnu Galeriju i Kaštelet u Splitu, Atelijer Meštrović u Zagrebu te obiteljsku grobnicu s crkvicom u Otavicama. Spomenut ćemo samo neka od djela koje je veliki umjetnik ostavio iza sebe: Zdenac života, Nikola Tesla, Povijest Hrvata (Zagreb), Grgur Ninski , Marko Marulić (Split), Indijanci (Chicago), Pobjednik (Beograd), Job (New York),...
Ivan Meštrović preminuo je 1962. godine u SAD-u. Njegovo je tijelo prebačeno zrakoplovom Lufthanse u Hrvatsku radi pokopa. Zrakoplov je letio na liniji Chicago – München – Zagreb. Iz Zagreba je tijelo ubrzo prevezeno u Drniš, a Meštrović je sahranjen kod Otavica, u maulozeju koji je osobno osmislio.
Povodom 140. godišnjice rođenja hrvatskog kipara svjetskog glasa, Spomen-galerija Ivana Meštrovića u Vrpolju u srijedu, 16. kolovoza u 19.30, organizira poseban program naziva „Ivan Meštrović i Vrpolje u zapisima župnika Matije Nikolina, 1983.“
