SLAVONSKI BROD – U utorak, u Gradskoj knjižnici Slavonski Brod, Hrvatski institut za povijest, Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, organizirala je javno predavanje dr. sc. Suzane Leček na temu borbe Hrvata za nacionalni identitet u Kraljevini Jugoslaviji (Puni naslov predavanja: „Tuđe poštuj, svojim se diči - Borba za kulturni identitet u Kraljevini Jugoslaviji"). Uz to što je to bilo šesto u nizu i, prije ljetne stanke, predzadnje od javnih predavanja djelatnika Podružnice u sklopu obilježavanja 20. obljetnice postojanja Podružnice, predavanje dr. Suzane Laček bilo je zanimljivo, pa su, zacijelo, u potpunosti ispunjena očekivanja brojne publike u kojoj je bio veći broj učenika brodskih škola.

U procijepu između diktature i iskonske potrebe i prava na slobodu i vlastiti nacionalni identitet, a Leček je posebnu pozornost posvetila vremenu šesto-siječanjske diktature (1929.- 35.), kada je zabranjeno svako nacionalno političko djelovanje, HSS borbu za nacionalne interese prebacuje na području kulture.

Nacionalna, nasuprot unitarnoj politici

U uvodnom dijelu Laček je govorila o političkoj ulozi kulture (kulturni nacionalizam) 'nacionalizaciji kulture' i važnosti intelektualaca u tadašnjim društvenim procesima. Ono što određuje nacionalni identitet, a toga su bili svjesni i pojedinci i skupine okupljene oko HSS-a, odnosno one koje su surađivale s HSS-om, zajednički je jezik, povijest, tradicijska kultura. U nizu političkih konstelacija, od raspada Austro-Ugarske monarhije i ulaska Hrvatske u Kraljevinu SHS pa do stvaranja Banovine Hrvatske u okviru Kraljevine Jugoslavije, kultura je odigrala važnu ulogu u borbi za hrvatski nacionalni identitet. I (kako je, valjda, oduvijek bilo, a ni sada nije drugačije, op. aut.) i kulturni život Hrvata, nekada kao otvoreni, nekada kao prikriveni, ali stalni sukob, odvijao se između dvije međusobno suprotstavljene odrednice: federalističke (nacionalne) i centralističke (unitarne) politike u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno u Jugoslaviji.

U procijepu između diktature i iskonske potrebe i prava na slobodu i vlastiti nacionalni identitet, a Leček je posebnu pozornost posvetila vremenu šesto-siječanjske diktature (1929.- 35.), kada je zabranjeno svako nacionalno političko djelovanje, HSS borbu za nacionalne interese prebacuje na području kulture, a HSS, kao politička stranka, okupljala je najznačajniji broj najvećeg dijela hrvatskog naroda. Tako je, dosljedno zastupajući hrvatske nacionalne interese, postala najjačom hrvatskom strankom već u ranim 1920-ima, a 1930-ih prerasla u fenomen poznat kao „hrvatski seljački pokret". S tim i takvim HSS-om surađivao je niz organizacija a i sama je imala svoju kulturno-prosvjetnu organizaciju Seljačka sloga.

Stvaranje "našega izraza"

U isto vrijeme djeluju i građanske udruge s kojima, kao i s njihovim savezima (Prosvjetni savez, Hrvatski pjevački savez i Sklad), te s istaknutim umjetnicima (slikar Ljubo Babić, glazbenik Rudolf Matz), a oni su predvodnici stvaranja „našeg izraza" (hrvatskog nacionalnog stila).

Njeni nositelj i intelektualci (u ovom slučaju umjetnici) bili su uglavnom zaposleni u državnim ustanovama i radi toga obvezni na lojalnost državnoj politici. Međutim, svejedno su našli načine da pruže otpor režimu, bilo individualno (,,skriveni" ili pasivni otpor), bilo organizirano (kroz građanske udruge). Dominantno 'nacionalnom stilu' koji nije specifikum samo hrvatskih autora (slikari Vladimir Becić i Marijan Trepše, glazbenik Fran Lhotka) i u čijim djelima prevladava svakodnevica, svojom nazočnošću na kulturnim događajima davali su čelnici HSS-a Stjepan Radić i Vladko Maček. Oni su potporu davali i transformacijama jugoslavenskih u hrvatske saveze (Prosvjetni savez) s ključnim ciljem – stvaranjem hrvatskog izraza. Pri tome se od umjetnika očekivala isključivo politička lojalnost, a u izrazu puna umjetnička sloboda.

Meštrović i Babić kao ilustracija dileme

Nositelji cijele 'priče' bili su umjetnici, odnosno intelektualci koji su pri vlastitom odabiru između države i nacije morali voditi računa i o statusu: najveći dio narudžbi umjetničkih djela dolazio je od države ili pojedinaca ovako ili onako povezanih s državom, a intelektualci su najčešće bili ujedno i državni uposlenici. Laček je to odlično ilustrirala pozicijom Ivana Meštrovića čiji suradnik, Grga Antunac, je samo za jednu od dvije karijatide koju je napravio za Meštrovićev spomenik Neznanom junaku na Avali (Beograd) dobio honorar za koji je kupio kuću u Zagrebu.

Na drugoj strani imali smo slikara Ljubu Babića koji je, za razliku od Meštrovića, odbio izlagati na međunarodnim izložbama pod zajedničkim imenom „jugoslavenski umjetnici".

Vrhunac organiziranog otpora je u stotinjak pjevačkih zborova s oko četiri tisuće pjevača ujedinjenih u Hrvatski pjevački savez (utemeljen još 1874.) koji je, zbog svojeg imena i utjecaja, zabranjen 1934. godine protiv čega su peticijom reagirala 54 hrvatska intelektualca. 

1941. je riješila dvojbu

Dilema hrvatskih umjetnika između otpora (nacionalna i društvena odgovornost) i suradnje (zbog straha ili koristi) trajala je sve do 1941. godine od kada svi oni djeluju kao hrvatski umjetnici, a nakon dugo vremena na istoj izložbi su djela velikih hrvatskih umjetnika Ivana Meštrovića i Ljube Babića.

Cijelo predavanje možete preslušati ovdje (.mp3, trajanje 42'16'')