Jučerašnji događaj u Kazališno-koncertnoj dvorani Ivana Brlić-Mažuranić  pružio je publici vizualni i auditivni užitak. Brodski harmonikaški orkestar „Bela pl. Panthy“ otvorio je, koncertom „Tango mistico“. 12. Međunarodni festival harmonike „Bela pl.Panthy“.  Program koji je posvećen Astoru Piazzolli uključivao je i goste: Almu Ferović-Fazlić - vokal, Valentinu Vavra i Vedrana Marčetu - plesni par (za njih je važno spomenuti da su svjetski prvaci u tangu), Martinu Jembrišak - baondoneon i harmonika, Vladimira Jevickog - gitara, Saru Sučić Šimunović - harmonika te Marka Rušnova - saksofon.

Senzualnost, naglašena plesom, pokretom, opet ne samo plesača nego i ostalih izvođača, bila je privlačna kao i sama Piazzollina glazba – glazba Novoga tanga.  Zanimljivost koncerta jesu svi izvođači, ali i bandoneon – popularna harmonika karakteristična upravo za Argentinu. I nju je publika mogla čuti i vdjeti na pozornici dvorane. Emocije uz boju tona, jačinu, visinu i trajanje, ostavljaju prostor za mnoge interpretacije. Pritom ne moramo imati na umu samo jedan instrument, ne zaboravimo: jučer ih je bilo zaista mnogo ili dovoljno da bi zaintrigirali publiku.

Postoje znanstvenici koji se bave istraživanjima utjecaja glazbe. Jedan od njih je i Daniel Levitin, koji je napisao studiju „Mozak i muzika“. Na jednome mjestu autor navodi: „Skladatelji zasićuju glazbu emocijama znajući kakva su nam očekivanja i zatim vrlo promišljeno nadziru kad će se ta očekivanja ostvariti, a kad neće. Uzbuđenje, jezu i suze koje doživljavamo s glazbom, rezultat su vještog manipuliranja našim očekivanjima koje proizvodi umješni skladatelj i glazbenici koji interpretraju tu glazbu.“

Astor Piazzolla jest umješan. Svoje je skladbe stvarao promišljeno, a dokaz je jučerašnji koncert, čija emotivna potka nije isključivo „novoaranžerska“ ili „novointerpretatorska“, ona je u svojoj srži takva. Izazvajući publiku nježnošću pa čak i naglašenom ritmičnošću, ista publika je odgovarala budnošću. Budnost u umjetnosti označava uspjeh ili uspješnost izvedbe ili izvedbi. Jučer, ništa nije bilo prepušteno slučaju. Od vizualnoga identiteta, tj. od izgleda izvođača/harmonikaša do izgleda pozornice, rasporeda i plesača, koji su svojim izvedbama, plesnim koracima pokušavali voditi percepciju publike određenoj emociji, određenome raspoloženju. Ne, nije tu bilo isključivo nježnosti, već i dijametralno različitih emocija, pobuđenih raspoloženjima skladbi.

Isto tako, Piazzollino majstorstvo u približavanju publici glazbu potvrđuje kao univerzalnu umjetnost. Ona svojim „metajezikom“ uvijek izaziva kontroverzna mišljenja/zaključke.  Samosvrhovitost glazbe zasnovana je na teorijskoj misli da glazba ne može značiti nešto više od sebe same. No poslušamo li Piazzollinu „Milonga del Angel“, hoćemo li se složiti kako je riječ o izrazito melankoličnoj skladbi, o glazbi koja je smirujuća, upravo nježna. Što očekivati od publike?

Prisutnost, stapanje, postepeno nestajanje. Jer, kad prestanemo biti mi, isključivo u vlastoj postojanosti, vlastitome bitku, seleći se u dimenziju metafizičkoga, onda možemo reći kako je skladatelj uspio navesti ili zavesti publiku, tjerajući ju na suze, na zaborav sebe samoga ili pak, u nekom slučaju, na podsjećanje o vlastitoj prolaznosti. „Tanti Anni Prima“ - naziv je skladbe, ali i raspoloženja. Jednostavno ljepota s prizvukom filma gdje se izmjenjuju scene prošlosti.

Ne treba reći da je Piazzolla samo tango, samo senzualnost, samo erotičnost, samo... bilo što. Emocije koje su bile prisutne na ovome koncertu, dokaz su izmješanosti svih tih raspoloženja. Čovjek nije samo jedno, samo ljutnja, samo užurbanost... Čovjek je ocean osjećaja.

Jučer, dok je u Zagrebu koncert održao slavni André Rieu (nizozemski „kralj valcera”) sa svojim Johann Strauss Orchestra, Slavonski Brod imao je vlastiti koncert, koji je obilježio početak zanimljivoga festivala. Brodski harmonikaški orkestar, sastav svjetskoga glasa, koji je osvojio zlato na festivalu Confederation Mondiale de l’Accordeon, nije u sjeni Rieuova koncerta, dapače, on je doveo emociju na scenu Dvorane. Ne zaboravimo: velike stvari onoliko su velike koliko im mi dajemo na značaju. One su često prisutne u našoj neposrednoj blizini. Osvrnimo se.