U nastavku donosimo dirljivo pismo roditelja čijih je četvero djece pohađalo gradski Dječji vrtić Potjeh u slavonskobrodskom Naselju Budainka. Namjera im je, kazali su nam, putem PlusPortala javno pohvaliti sve predivne djelatnike te vrtićke ustanove, potaknuti druge da svoje poslove obavljaju jednako predano i na korist društvu u cjelini, ali i pokazati kako - osim neprestanog kritiziranja loših i trulih dijelova sustava - treba ponekad i istaknuti one izuzetne pojedince koji ga 'drže na nogama'.
JESEN je 2017. godine, naš „prvijenac“ i „obiteljski ljubimac“ napunio je 3 godine i vrijeme je da iz sigurnog krila „tete čuvalice“ krene u nepoznato. Čekalo ga je divlje, sterilno i bezdušno okruženje socijalnog gradskog vrtića jer za privatni nismo imali novca.
Vrtić ne čine zgrade, oprema, igrališta – vrtić čine ljudi koji su spremni preuzeti odgovornost za ono navrijednije što imamo kao roditelji ali i kao društvo u cjelini - dijete.
Čuvali smo ga koliko smo mogli no psiholozi na internetu, kolege s više djece, prijateljice odgajateljice i još poneki dobronamjernik savjetuju da ga se upiše. Prihvaćamo izazov i sav teret koji sa sobom nosi ta odluka. Dok prikupljamo dokumentaciju, teška srca zamišljamo kako naš „mišić“ trpi odvajanje, plače jer nema nas niti njegove „tete čuvalice“ i sve je puno nepoznate djece. Naravno, otvaraju se i dva glavna pitanja: prvo: što će jadno dijete jesti?! Alergičan je na mlijeko! Drugo: kako će zaspati?! OK, pripremit ćemo mazilicu, dudu, bočicu, maminu sliku, ali opet, kako će zaspati tamo u nekoj „hladnoj“ vrtićkoj sobi!?
Dok nam se ove i druge crne misli roje po glavi polako počinjemo pripremati i našeg princa. Razgovori, igranje vrtića, pozivanje na igru djece koja će možda ići s njim u skupinu...pitanje je ima li smisla uopće te godine otići na more i gubiti vrijeme - pripreme za polazak u vrtić su ipak prioritet.
Tako prolaze dani i tjedni. Dokumentacija je prikupljena i poslana. Natječaj je u tijeku ,a rok za prijavu ističe. Sat otkucava.
Šok prvi! Upisan je! Dobio je mjesto u vrtiću! Bake i mama plaču, a ni tati knedla ne izlazi iz grla. Izgleda da je gotovo, stignemo se predomisliti ali nema više smisla. Morat ćemo ga pustiti.
Željka Gavranović / PlusPortal
Polako prolazi „posljednje“ ljeto....malo ga čuva baka, malo djed, malo stric, malo smo na godišnjem, malo na moru, a on, on nema pojma što mu se sprema.
Stigao je i taj kobni rujan težak kao kišni oblaci koji ga prekrivaju. Kupili smo sve potrepštine i to sve duplo da nešto slučajno ne bi nedostajalo. Ruksak, papuče, odjeća, skafanderi, čizme, sve je tu, novo nekorišteno.
Šok drugi! Naše dijete je krenulo u vrtić!
Prvi je dan i on je jedini koji ne plače. U potpuno novom vrtiću koji miriši na ljekarnu ili salon namještaja dočekale su nas TETE. Užas! Od sveg tog ludila oko upisa i priprema potpuno smo zaboravili na tete. Pa one će ga čuvati i paziti! Nismo se stigli ni raspitati tko su! Neodgovorni roditelji!
No, osmijeh na svakom licu svake tete i vrlo dobronamjerna atmosfera već na ulaznim vratima pomalo razbija ranije opisan ogroman strah. Kratki i strpljiv razgovor sa svakim od roditelja, jasne upute i riječi ohrabrenja stvaraju neočekivano pozitivan osjećaj i dojam. Po odlasku konstatiramo kako je to vjerojatno samo prvi dan tako.
Željka Gavranović / PlusPortal
Prevarili smo se.
Prilagodba i prvi dani prolazili su u najboljem redu. „Princ“ se uklopio i polako počeo prihvaćati neka nova lica, pravila i raspored. Znalo se dogoditi da se na rastanku od roditelja pojavi neka suza ili tugaljivi izraz lica ali ništa što nježni zagrljaj tete ne rješava, a zagrljaja je bilo napretek, svakom djetetu, čak i onima koji ne plaču i nisu tužni. I tako danima i mjesecima.
Socijalni, gradski vrtić pretvorio se u mjesto na koje dijete rado ide. Postalo je to mjesto igre, zabave, učenja, socijalizacije, odgoja i ljubavi – jer ništa od ranije navedenog ne bi tako izgledalo da nije ljubavi.
Mislili smo da ne može bolje no, opet smo se prevarili.
Šok treći! Možda i jedini uistinu pravi šok! „Princ“ više nije sam i više nije jedini u obitelji. Društvo mu sada prave seka i dva brata. Nije mu bilo jasno zašto smo naručili toliko beba ali je jedva čekao da ih predstavi ekipi i tetama u vrtiću. Kako to i biva kod male djece, želje se ostvaruju.
Nakon dvije godine, puno ranije nego „Princa“, upisali smo i njih. Opet topao doček, obostrano dugo očekivani, i opet isti scenarij. Prilagodba, upoznavanje i prihvaćanje realiteta. Sve kao „po špagi“. Izazovna situacija i za nas roditelje i za tete no uz odličnu suradnju sve situacije smo riješavali gotovo bez napora – lagano i neopterećeno. Istina, lakše je kada se „nabere“ koja godina iskustva no sve je puno lakše kada netko razumije situaciju i želi pomoći kao što su nama pomagale tete.
Nikada, ali baš nikada, ništa nije bio problem. Ni kada je dijete plakalo, ni kada si zakasnio koju minutu s dolaskom, ni kada si zaboravio papuče...uvijek se sve riješilo ljudski i s puno razumijevanja. Nikada, ali baš nikada, nismo imali niti jednu spornu situaciju ili nesporazum.
Često je bilo situacija i da se nudilo rješenje i da su tete učinile onaj korak više kako bi se neka situacija riješila. Odvikavanje od pelena, odlasci na preglede, dodatan angažman oko djeteta s invaliditetom, usklađivanje odgojnih mjera i obrazaca, fotografije s proslava rođendana, fotografije prvih dana u vrtiću dok se svaki roditelj pita i zamišlja kako sve to izgleda, proslave imendana, savjeti i rad s jednim jedinim ciljem – zdrav i kvalitetan rast i razvoj djeteta.
Pristup djetetu koji se ne može odglumiti.
Svjesni smo da ima i drugačijih iskustava no mišljenja smo kako je nužno istaknuti i one pozitivne primjere koji vraćaju vjeru u ljude, institucije i sustav. Svjesni smo kako naše tete nisu mogle odglumiti ovih 8 godina isto kao što smo svjesni da nije moguće platiti srdačan zagrljaj u susretu s tetom 5 godina nakon što je dijete izašlo iz vrtića ili povjerenje i osjećaj kada znaš da bi u slučaju nužde tvoje dijete teta odvela i zbrinula u svom vlastitom domu. Upravo zato, hvala za sve trenutke, a bilo ih je puno u 8 godina, svima koji su sudjelovali u našoj priči.
Ovo ljeto završava jedna prekrasna i bezbrižna dionica u našem i životu naše djece. Jasno je kako vrijeme i godine neumoljivo guraju naprijed i pišu neke nove, nadamo se, lijepe životne priče no ipak ostaje žal što više nikada nećemo u gradski vrtić!
Vrtić ne čine zgrade, oprema, igrališta – vrtić čine ljudi koji su spremni preuzeti odgovornost za ono navrijednije što imamo kao roditelji ali i kao društvo u cjelini - dijete. Na samom kraju ovog svojevrsnog „hommagea“, spomenuli bismo i neka imena bez namjere da ikoga svjesno izostavimo, a to su: Anita, Antonija, Apolonija, Mirela, Sandra, Kata, Marinela, Irena, Ana-Marija, kuhar i čistačice,...
Svima njima još jednom veliko - HVALA!
Zadovoljni roditelji
