Obitelj slavonskobrodskog pjesnika Dinka Lončara koji je danas - prema posljednjoj želji - ispraćen na posljednji počinak u tišini na Gradskom groblju u Slavonskom Brodu, samo u pratnji brata Darka, dirljivim je pismom javnost izvijestila o njegovu odlasku. Prenosimo ga u nastavku.
„Kad umrem, ostavite bjelinu smrtovnice. Umro sam samo ja. Smrt sliči na proslavu života. Ja ne volim statistiku umiranja. Možete napisati žutim slovima ime i prezime. Metak, alkohol i kanap samo su način – svi pjesnici umiru od ljubavi.“
Tako je Dinko pisao, naslućujući vlastitu smrt. Bio je teški srčani bolesnik i preživio je više srčanih udara, ali posljednji infarkt bio je koban. Dinko Lončar Dino preminuo je 18. siječnja 2026. godine na kardiološkom odjelu Opće bolnice Dr. Josip Benčević.
Ostat će zapamćen u povijesti Slavonskog Broda kao urbani pjesnik s najviše objavljenih knjiga poezije u gradu, pjesnik koji je Brođanima ostavio ogromnu kulturnu baštinu, zabilježenu u tvrdo ukoričenim bilježnicama poezije, u nekoliko redova njegove sobe – od poda do stropa.
Veliki duhovi su praznici u kalendaru povijesti čovječanstva, a isto vrijedi i za Dinkov duh.
„Pjesnik je baklja između života i umjetnosti, baš kao što je svjetionik veza između mora i obale“, govorio je Dinko.
No, Dinko je živio kao vuk samotnjak, u potpunoj izolaciji. Njegovo ime teško ćete pronaći na internetu; nema fotografija niti javno dostupnih tragova njegove poezije. Nikada nije sudjelovao na pjesničkim večerima, u političkim strankama ili promocijama knjiga. Živio je u „zatvoru“ vlastite samoće, svjesno i nepokolebljivo. Ako bi ga netko pokušao promijeniti, rekao bi, poput legendarnog Arhimeda iz Sirakuze: „Ne dirajte u moje krugove života.“
No i vuk samotnjak ima svoje male radosti. Njegova veza sa svijetom bila je samo kroz brata Darka Lončara, slikara i pisca, s kojim je u malom voćnjaku pokraj kuće vikendom dugo razgovarao o poeziji, umjetnosti, životu, Brođanima i povijesti grada, uz kavu iz termosice, sjedeći na ribarskom tronošcu.
Antun Toni Bartek, urednik Dinkove devete knjige poezije Brođanka i voditelj emisije Radio Broda Studio 342, često je recitirao njegove pjesme, a u predgovoru zbirke Cvjeta divlji vrijes napisao je:
„Dinko je urbani pjesnik, dijete ulica svog rodnog grada, koje vizira na svoj tipičan način. Kada odluta pogledom u pejzaže svog zavičaja, njegova lirika postaje iznenađujuće svježa, puna duha i neotkrivenih složenih kaleidoskopa slavonskog folklora.“
Ugledni brodski publicist i izdavač Slavko Mirković objavio je u ediciji Baština Dinkovu 11. knjigu poezije, Zapadno predgrađe, i u pogovoru napisao:
„Dinko Lončar Dino, svojim osebujnim stilom i narativnim stihom, bez puritanske privatnosti, osvaja nove poetske sadržaje. Njegova jednostavna i jasna poezija, često ironična i refleksivna, priča do morbidne iskrenosti minijaturne sličice iz privatnog života.“
Sluteći da će jednog dana postati veliki brodski pjesnik, Mirković je svake subote odlazio na buvljak, pokušavajući pronaći sve Dinkove knjige, ali bez uspjeha. Slično je činila i dugogodišnja ravnateljica Gradske knjižnice Branka Solina, koja je zatražila od svojih suradnica da prikupe svu arhivsku građu o Dinku, no one su samo slegnule ramenima – već je sve poznato o Dragutinu Tadijanoviću. Branka je mirno odgovorila:
„Ne mislim na Tadijanovića, nego na Dinka Lončara Dinu.“
Fascinantna je i Dinkova epska priča o putovanju u Ukrajinu 1984. godine, nalik na scenarij američkog filma. S namjerom da zaruči svoju ljubav, plavooku Žanu Korobarčevu s Jalte, Dinko je s ocem Dragutinom putovao kroz niz opasnosti, uključujući sukob s ruskim vlastima u Moskvi i bježanje pred agentima KGB-a i FSB-a. Nakon iscrpljujuće avanture stigli su na Jaltu, gdje je radost Dinkovog susreta sa Žanom bila beskrajna.
No, Žanini roditelji, tradicionalistički odgojeni, zabranili su vezu: za njih je odabranik morao biti Ukrajinac i pravoslavac, a ne Hrvat i katolik. Dinkove su se nade srušile poput kula od karata, a on se vratio u Slavonski Brod tužan i razočaran.
Do kraja života Dinko je tražio nove voljene oči – smeđe, zelene ili plave – ali ih nije pronašao.
Prema želji pjesnika, na njegovoj sahrani bio je samo njegov brat Darko. Dva su sata kroz suze razgovarali o životu, umjetnosti, Brođanima, poeziji i Žani Korobarčevoj.
Metak, alkohol, kanap – samo su način. Svi pjesnici umiru od ljubavi.
U ime Dinkove obitelji i Udruge, zahvaljujemo Gradu, Općoj bolnici Dr. J. Benčević, Komunalcu i Upravi groblja na razumijevanju i pomoći.
Predsjednica humanitarne udruge Učinimo svijet boljim
Senka Staniševski
Magistra hrvatskog jezika i književnosti i filozofije
Lana Juzbašić
