Od Slavonskog Broda do Andrijevaca Donjih bio je to jedini neslužbeni stijeg (hrv. zastava) izvješen na Dan antifašističke borbe, pisali smo prije godinu dana. Bila je to i jeste, sasvim razumljiva posljedica političkog (pre)odgoja kojeg u Hrvatskoj provode 'Crkva u Hrvata' i nacionalističke stranke na čelu s HDZ-om.

Naime, njihova jedinstvena politička agenda jeste: antifašizam omrznuti zbog protuzakonitih zločina počinjenih u njegovo ime, kako bi ga izjednačili sa ozakonjenim ustaškim zločinima počinjenim u ime tzv. Nezavisne Države Hrvatske. Kako bi mogli klicati: svi su isti. Mada isti nisu bili.

Dakle, sasvim je razumljivo da Hrvati - na Dan antifašističke borbe - uglavnom, ne ističu zastave na svojim kućama kako bi demonstrirali svoju privrženost onoj politici koja zadnjih četvrt stoljeća oblikuje politički ambijent, neovisno o tome tko Hrvatskom nominalno vladao.

Međutim, apsolutno je nerazumljivo zbog čega ti isti Hrvati, na tri 'najsvetija' Dana u jednom danu - Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja - stidljivo ističu svoje barjake. Ako je suditi prema Donjim Andrijevcima, tek njih oko pet posto - zajedno s onom (i) antifašističkom - vijori se danas.

Nije moguće zaključiti kako im je Hrvatska mrska kao Jugoslavija, jer za vrijeme Jugoslavije više je zastava na kućama bilo, mada ni tada nitko građane na to prisiljavao nije. 

Uzrok manjku civiliziranog, a ponosnog, isticanja domoljublja mogla bi biti tema struke, a mi tek primjećujemo kako s tom vrstom hrvatskog identiteta nešto nije u redu. Ili jeste?