OKUČANI - Okučani 1. svibnja obilježavaju 20 godina od Bljeska - vojno-redarstvene akcije koja je mnogima ostvarila san povratka u rodni dom.

Prvi je u Okučane 1995. godine ušao Antun Zdunić, pripadnik 121. brigade. Danas se na istom mjestu u središtu Okučana prisjeća tog osjećaja sreće i ponosa, piše Glas Slavonije. Sreća zbog oslobođenja je, kaže, bila neopisiva.

- Rekao sam - to je moj drugi rođendan. Nikada se to ne može zaboraviti - kaže Zdunić. Dodaje kako se nakon dva desetljeća štošta promijenilo, zanos je splasnuo pa ga kao i većinu mještana okučanskog kraja pritišće teška svakodnevica. Bilo je puno obećanja, kaže, a malo se ispunilo. Umirovljeni branitelj u rodnom selu bavi se poljoprivredom, što je nedostatno za šesteročlanu obitelj, pa pokušava zaraditi i drugdje.

Branitelji u drugom planu

- Radim poslove za koje nisam ni sanjao da ću ih raditi - kaže Zdunić, svjestan kako je nedostatak posla osnovni razlog iseljavanja, posebice mladih, pa je i u njegovu selu od nekadašnjih 900 stanovnika ostalo njih 300.

- Komu je u interesu da se ljudi iseljavaju - pita se bivši ratnik koji sa svojim suborcima, na mjestu na kojem su izveli pobjedonosnu akciju oslobađanja Hrvatske, evocira uspomene.

Nakon niza godina svečanosti obilježavanja jubilarne godišnjice Bljeska nazočit će i umirovljeni zapovjednik 121. novogradiške pukovnije Željko Žgela. Nije dolazio jer nije bio zadovoljan načinom obilježavanja ovog važnog događaja.

- Govorio sam, vojska i policija bi trebali biti u prvom redu, pozdraviti ljude, ali politika to nikada nije dopuštala - kaže Žgela razočaran i tužan jer se, kaže, kao i većina vojnika nije borio za ovakvu domovinu.

- Braniteljski status je na margini, umjesto da smo ponosni što smo u tome sudjelovali, osjećamo da smo bačeni u drugi plan - ističe.

Besparica i nezaposlenost

Mnogi su se nakon četverogodišnjeg progonstva vratili svojoj kući, a u okučanski kraj stigli su i novi sumještani, uglavnom iz Bosne i Vojvodine. Međunacionalnih problema, ističu, nema, međusobno se druže, no većini nije lako.

- Nema se para, sve je skupo, a živjeti se mora - kaže 74-godišnji povratnik Rade Aleksić iz Vrbovljana dok na tržnici traži jeftinije namirnice, a prodavačica istovremeno kuka jer cijeli dan nije uspjela prodati ni deset jaja. Narod je siromašan, kaže, nedostaje posla.

Na Zavodu za zapošljavanje ove male općine, koja ima oko 3500 stanovnika, više je od 600 nezaposlenih, a oni s proljećem kreću trbuhom za kruhom. Ta činjenica zabrinjava i dugogodišnjeg načelnika Acu Vidakovića, koji očekuje da će uz pomoć EU fondova riješiti komunalnu infrastrukturu kao podlogu za daljnje projekte. Navodi kako su zbog zakonskih neusklađenosti propali neki pripremljeni projekti, poput pročistača otpadnih voda - što je žila kucavica za oživljavanje gospodarske zone.

- U 20 godina ovdje nije otvoren ni jedan proizvodni pogon, a osim zaposlenih u Šumariji, policiji, vojsci, nekoliko je privatnih tvrtki, uglavnom drvoprerađivača sa 15 do 30 radnika - kaže Vidaković.

Među njima je i Antun Kljaić, vlasnik obrta Fagus u Staroj Gradiški, u kojem se proizvode jednokratne palete. I premda je zadovoljan sigurnim plasmanom, zbog smanjenih kvota, sve više ga  zabrinjava nedostatak sirovine.

- Imam 14 zaposlenih i htio sam zaposliti još šest jer posla ima, plasman je osiguran i svakom kupcu sam jedini dobavljač, ali sirovine nema. Snalazim se na sve moguće načine - jada se vlasnik.

Sretnici su oni koji rade
Sretnici su oni koji rade, smatra mlada Anita Marjanović, koja se sa suprugom iz Vinkovaca doselila u Okučane, gdje s dvoje djece žive kao podstanari od socijalne pomoći. Ipak, vjeruje u bolje sutra. A tomu se nada i načelnik općine, ističući kako je unatoč svim teškoćama okučanski vrtić pun mališana, a osmoljetku pohađa čak 500 učenika, kojima treba osigurati bolju budućnost. Zbog toga poručuje političarima da 3. i 4. svibnja ne zaborave Okučane.