Migranti iz ove zemlje jesu ekonomski i politički. Neki Brođani koji su je posjetili, ili barem pogledali Milićeve dokumentarce, uvjerili su se da se iza kulise pitoresknih karipskih plaža i sambe na ulicama kriju relativno siromaštvo i česta nestašica osnovnih namirnica.
SLAVONSKI BROD - Na spomen kubanskih migranata svatko bi prvo pomislio na zbivanja s drugog kraja svijeta, „izdajnike“ iz ove komunističke zemlje koji se, ploveći Karipskim morem na brodovima i lošim čamcima, riskirajući doslovno sve, nastoje domoći floridske obale i potom negdje u dubini SAD-a početi graditi svoj „američki san“.
Vrlo sličan scenarij, s opasnom vodom, granicom, čamcima, policijskom patrolom, samo gotovo devet tisuća kilometara dalje - Hrvatska, Slavonski Brod i okolica. Mnoge je ovdašnje žitelje, navikle uglavnom na migrante s Bliskog istoka, iznenadilo kada su djelatnici Policijske uprave brodsko-posavske spasili i nekoliko Kubanaca.
Otkud ovdje državljani daleke karipske zemlje, uz koju vežemo Fidela Castra, čuvene cigare, „endemsko“ državno uređenje, i koja s „našim svijetom“ nije imala veze još od hladnog rata?
Migranti iz ove zemlje jesu ekonomski i politički. Neki Brođani koji su je posjetili, ili barem pogledali Milićeve dokumentarce, uvjerili su se da se iza kulise pitoresknih karipskih plaža i sambe na ulicama kriju relativno siromaštvo i česta nestašica osnovnih namirnica. Ne možda baš afričkih razmjera, ali dovoljni da mnoge skupine motivira na odlazak. Pored toga, u posljednje vrijeme Kuba je i politički nestabilna te je pojačana politička represija nad onima koji se opiru režimu.
Logičan i najbliži izbor, već desetljećima, kubanskim migrantima jest SAD, no otkako su im Trumpova i Bidenova administracija postrožile i otežale ulazak, Kubanci su kupili karte za prekooceanski let. Postoji za njih još jedna „obećana zemlja“, Europska unija, ali put do nje još je dalek i skup.
Stare političke veze
Prva im je postaja Moskva - dobre odnose s Rusijom Kuba je naslijedila iz razdoblja Sovjetskog Saveza, pa ondje mogu letjeti bez vize, kao i u Srbiju, koja ih je slobodnim prolaskom „nagradila“ jer Kuba nije priznala Kosovo.
Iz Srbije za put prema zapadu nudi im se nekoliko opcija, a jedna je, dakako, ilegalni ulazak u Hrvatsku, izravo ili preko BiH. Kad su već toliko prešli, što njima, u usporedbi s 200 kilometara dugim Floridskim zaljevom, predstavljaju Dunav ili Sava...
Zbog ovakve su „liberalne“ vizne politike prema trećim zemljama, što za posljedicu ima stvaranje dodatnog migrantskog pritiska na granice EU, Srbiju teško „oprali“ u Europskom parlamentu, među njima i hrvatski zastupnik Karlo Ressler. Europska unija čak je „zaprijetila“ kontramjerom, uvođenjem viza za srpske državljane.
Hoće li Europa, i „tranzitne“ zemlje poput Grčke i Hrvatske i odredišne - Njemačka, Španjolska i dr. - kubanske migrante dočekati „srdačnije“ nego bliskoistočne?
Na pretpostavku da hoće navela bi kulturološka bliskost (španjolski jezik, kršćanska i ateistička profilacija - i Europa baštini obje), kao što se to pokazalo u slučaju doseljenika s npr. Balkana ili istočne Europe.
Ako tako i bude među običnim pukom, službena migrantska politika, čini se, druga je priča. Umorne od stalnog pritiska na svoje granice kao i zbrinjavanja na tisuće stranaca, te svime što s tim dolazi (financijski izdatci, nestabilnost, kriminalitet), Kubancima su „nevidljivi zid“ podigle i članice EU. Na ruku Castrovim sunarodnjacima definitivno ne ide ni trenutno neprijateljstvo između Europske unije i Rusije.
Kako bilo, za očekivati je da će i u narednim izvješćima PU brodsko-posavske biti navedeni i Kubanci, koji kao i svi migranti traže priliku za bolji život.
