Na onu 'Tko radi, ne boji se gladi!', ovaj Brođanin - nažalost - više ne može računati sa sigurnošću. Mada i sebi i društvu želi doprinositi i u mirovini, zakon mu to ne dopušta.
SLAVONSKI BROD - „Jedan sam od onih branitelja, žalosnih više nego frustriranih, presretan jer još uvijek mogu, ali i moram raditi. Uvijek sam bio i ostao legalista. Pokušavao sam kroz institucije riješiti nepravdu, najblaže rečeno, ispraviti je, ali ovaj put tako ne ide.“ - napisao nam je, između ostalog, Brođanin Ivan Jozić, nakon čega smo se s njim susreli kako bi nam pobliže objasnio svoje probleme.
Oni, dobrim dijelom, leže u činjenici da u članku 52. Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata stoji kako braniteljima „najniža mirovina NE pripada za vrijeme zaposlenja ili obavljanja samostalne djelatnosti“.
Svježe umirovljeni Ivan ne može preživjeti od mizerne mirovine, a s druge strane - ne želi raditi na crno. Nastavkom rada u mirovini, na pola radnog vremena, doprinosi i državnoj blagajni jer za sva „davanja“ istoj izdvoji gotovo onoliko koliko i zaradi mjesečno - 400 eura. No, državi, čini se, taj novac ne treba.
- Radim pola radnog vremena jer se još uvijek osjećam dovoljno dobro, ali i radi toga što, nakon više od četiri desetljeća redovitog rada, mirovina nije dovoljna da pokrije sve potrebe moje obitelji. Gotovo nestvarno i apsurdno zvuči da me se kažnjava ako radim ili, bolje rečeno, nastavljam raditi i nakon 65. godine. - kazuje nam Ivan koji se posljednja dva desetljeća bavi bravarijom, a po ostvarivanju prava na punu starosnu imovinu, obrt je prenio na mlađeg sina koji je već zaposlen na drugom radnom mjestu.
Privatna arhiva
Kao branitelj (najprije pripadnik tada samostalne čete Sava, a kasnije 108. brigade) imao je pravo na „povlaštenih“ 460 eura. Kako je s tom mizerijom nemoguće preživjeti, želio je nastaviti raditi (i zaraditi dodatnih 400 eura plaće mjesečno). No, Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje kaznio ga je rješenjem prema kojemu mu ne pripada najniža moguća braniteljska mirovina od 460 eura, nego, tek, ima pravo na zarađenu starosnu mirovinu u još sramotnijem iznosu od 290 eura. Kako su mu (pre)poručili „službenici“ i „stručnjaci“ iz institucija u kojima je tražio pomoć - raditi mu se, zapravo, ne isplati.
- Nikad nisam bio katastrofičar pa ni sada, opcija predaje nije moja opcija. Rad, obitelj, ponos, vjera i poniznost su mi iznad svega, ali i duh. Ne klonem pred nepravdom. Ipak, osjećam to kao diskriminirajuću mjeru nas branitelja-umirovljenika koji nastavljaju raditi, jer to moraju. - poručio je Ivan koji je više puta u razgovoru izrazio i osobnu zahvalnost što se i dalje osjeća sposobnim raditi. Svjestan je da mnogi njegovi suborci to ne mogu sve i da imaju želju.
Priču o svom slučaju Ivan je poslao na različite adrese - pa i na onu ministarsku. Bude li ga uopće, odgovor će pokazati hoće li netko imati sluha za branitelja koji želi biti koristan - i sebi i drugima - te koji još uvijek ima toliko toga za dati društvu. Druga opcija je da i Ivan Jozić završi tamo gdje je hrvatska država prije tri desetljeća poslala svoje branitelje - u kutu, odakle neki šutke promatraju svijet, primajući na račune one famozne 'povlaštene' mirovine koje su mnogima, nažalost, došle kao kažnjeničke.
