POLEMIZIRATI s g. Šeremetom i njegovim patetičnim  tekstom koji je jednom polovinom obična intriga i podvala na razini provincijalnog trača, a drugom polovinom hrpa  besmislica, fabrikacija i plitkosti zaista nije izazov. Ali da se i ja u početku svoga odgovora ogradim pa da kažem da ovo što slijedi nije govor mržnje. No krenimo redom.

Razumijem frustraciju gospodina koji je napunivši 65 godina morao u mirovinu po sili zakona u kolovozu, a ne prosincu kako se nadao. Posljedično, stoga ga ništa više ne obavezuje na minimum uljudnosti prema bivšem ravnatelju (i ne samo meni) prema kojem iskazuje godinama uobičajeni prijezir, bahatost i mrzovolju; nešto na čega smo svi koji radimo u Galeriji poodavno navikli.

 Njegov navod moje psovke u press releasu „kao opservaciju"(!?) uostalom kao i njegovu "poeziju" koju mi je slao sms-ovima neprestano, vrlo je vješto za potrebe moga javnog difamiranja, ( koje nije od jučer) redigirao i ostatak „konteksta" bitnog za razumijevanje cijelog njegovog igrokaza, lukavo izbacio.

Poznavajući njegov modus operandi od njega se drugo nije ni očekivalo, ali evo i moga priloga u vidu njegovih haikua, koji su mi stigli na moj mobitel smsovima, kao ilustracija po onoj „ako laže koza ne laže rog"…, a koji su u cijelosti prijavljeni policiji zbog prijetnji i uznemiravanja. U nimalo manje „turbuletnim vremenima".

G.Šeremet sa srednjom stručnom spremom je bio zaposlenik galerije kao receptor informator i voditelj multimedijalnog centra pri čemu je imao apsolutnu autonomiju u svome radu i za jedan program do dva godišnje koje je odrađivao. Svi ostali na koje se brojnošću poziva su njegovi privatni projekti koje je često odrađivao u prostorima galerije „Ružić" za koju je smatrao da je njegov privatni leno u kojem je radio što je htio. Za privatne projekte i radove koji su tamo nastajali od nikoga nije tražio dopuštenje ili suglasnost za fotografiranje ili video snimanje…Radio ih je bez suglasnosti prvog ravnatelja g. Golla i kasnije mene.

Dokumentacija koja bi potvrdila suprotno ne postoji. I dakako besplatno i bez naknade korištenja prostora za privatne projekte. Zaposlenik Galerije bi valjda trebao biti u njenoj funkciji, a ne obratno. Ali on je bio  veći i od institucije za koju je eto obavljao društveno koristan posao. Za njega autoritet ravnatelja nije značio ništa jer pošto ga je u Galeriju „dovela politika" nije za tako nešto imao ni potrebe jer zna se i nad popom ima pop.

Bombastični naslov njegove obznane, prepune samohvale po principu ako me nećete vi hvaliti to ću učiniti ja mjesto vas, o tome da je imao više programa nego svi kustosi jednostavno, u kontekstu njegovih programa u Galeriji, ne odgovara istini… ako je Galerija imala godišnje, u prosjeku, u zadnjih pet godina, 12 - 14 programa, plus jedan ili dva u drugim galerijama izvan Broda (a nekad ih je bilo i duplo više) onda je on imao, u sklopu Galerije, samo jedan ili rijetko više.

Njegovi privatni projekti, koje Galerija nije financirala, nisu bili galerijski projekti premda su se u prostorima Galerije održavali. Zaposlen kao voditelj multimedijalnog centra, dakako on kao umjetnik nije bio zaposlen na radnom mjestu galerijskog umjetnika, jer takvo mjesto, po sistematizaciji, ne postoji u Galeriji, a koliko mi je poznato niti nigdje u muzejsko-galerijskoj praksi na svijetu. No vrlo zgodna može biti ta strategija zbrajanja oficijelnih galerijsko - kustoskih i privatnih projekata i brisanje tanke linije između kustosa Šeremeta i umjetnika Šeremeta.

Priča koja se povlači poput trakavice u svakom medijskom obraćanju da nije imao samostalne izložbe u ovome gradu i poglavito Galeriji dakako ne odgovara istini. Da podsjetim samo na onu njegovu monografsku u siječnju 2013. godine koja je bila razvučena u tri naša prostora! Moj prethodnik, pokojni akademski slikar i mag. art., g.Predrag Goll, za dugoga mandata ravnatelja, nije sam sebi pravio izložbu o trošku poreznih obveznika, a čije ukupno djelo je daleko relevantnije (o čemu svjedoči i vrlo opsežna bibliografija).

Dakle privatni interes se vrlo često predstavljao javnim interesom. Time i sukob interesa je očit i nedvojben. Govoreći o brojnosti naših projekata na našim internetskim stranicama sve se može provjeriti i sve je vidljivo na www. gugsb.hr. Moji kustosi i ja sam nismo se bavili sami sobom i sebe promovirali jer za tako nešto nismo ni plaćeni već ozbiljno radili galerijski posao i predstavljali najvažnije i najkvalitetnije umjetnike na liniji Ružićevog odabira i ostavštine najbolje što možemo i s onoliko sredstava koliko se imalo. Profesionalna i moralna obaveza prema instituciji, Gradu i hrvatskoj umjetnosti je iznad svega.

Mene, kao ravnatelja institucije, djelatnik galerije isključivo zanima u segmentu radnih zadataka koje obavlja, a u njegovom slučaju kroz rad recepcionara i voditelja Multimedijalnog centra.

U 18 godina, koliko je tu radio, uključujući i rad Barutane i Multimedijalnog centra, dotični, međutim, nije oformio zbirku koja je logičan slijed bavljenja poslom voditelja/kustosa ustrojbene jedinice što proizlazi iz obaveza sakupljanja građe svakog odjela Galerije. Njega očito taj vrlo bitni segment galerijskog posla kao djelatnika institucije nije zanimao previše tako da se nije imao s čime razdužiti pred odlazak u mirovinu. Njegov Multimedijalni centar i brojni projekti na koje se poziva nisu okončani skupljenom građom! Depoi Centra su prazni.

U vezi postava Galerije „Ružić" mogu reći jedino: da sam ja „rješavao samovoljno" i pitanje postava, znao bih kako se u njemu našao i rad g. Šeremeta… ali to jednostavno ne znam. Pitanje postava Galerije „Ružić" rješavao je moj prethodni ravnatelj g. Goll i g. Ružić i to g. Šeremet jako dobro zna. Na Ružićevoj listi od 100 autora njegovog imena nema. Ostaje misterij kako je njegov rad osvanuo u postavu?

Po pitanju akvarela i izložaba vezanih za akvarel suvišno je uopće i raspravljati s nekim koji,očito, niti ne zna u kojoj je ustanovi penziju dočekao. Zašto akvarel u brodskoj Galeriji!? Galerija je temeljem statuta, između ostaloga, osnovana i zbog zbirke akvarela koji su pohranjeni u Kabinetu akvarela jedinstvenom u Hrvatskoj, a koji je osnovao moj prethodnik g. Predrag Goll. I na tu činjenicu samo možemo biti  ponosni svi koji se u Brodu bavimo kulturnim radom. On očito ne.

O pitanju" fetišizacije akvarela" (što to znači samo g. Šeremet zna) koje mi se stavlja na dušu mogu se samo nasmijati zbog ovakvih sumanutih navoda. Kern, Goll, Ćosić i tri stotine akvarelista koji su bili u sazivima „Sava" u 38 godina ispada da su fetišistički bolesnici!? Nevolja je, valjda, što se ne bave „apsurdom, melankolijom ili nekooperativnim društvom" već su vrijeme potratili mučeći se slikajući akvarele.

Odgovor na pitanje otkud tolika svrabljivost i akvarelna fobija nije teško naći kad se zna da je g. Šeremet, i sam potajni akvarelist, slao svoje akvarelističke radove(!?) na nacionalnu triennalnu izložbu i bio jednom zgodom od strane žirija odbijen(!). „Logični" zaključak koji se nameće je, dakle, da  ako nema mjesta za nekoga na toj nacionalnoj izložbi (koju je Brod  pokrenuo) da je triennale za dotičnoga suvišan i da ga treba ukinuti.

Šeremet nije povjesničar umjetnosti ni akademski slikar ili kipar ali zna da je akvarel, kao medij, „luk i voda" (danas je to akvarel, sutra škole i akademije) no premda ne i do kraja u to siguran jer, očito, mora potražiti i mišljenje stručnog konzilija. Toliko o njegovom ekspertnom znanju.Zbirka Bečke Albertine mogla bi mu biti instruktivna ako već nije Kabinet akvarela, kolonija „Sava" ili Triennale akvarela.

Murtić, Seder, Biffel, Reiser, Sablić, Lovrenčić, Keser i drugi umjetnici koji su izlagali na triennalima, nemaju dvojbi zašto  im je medij akvarela bio važan…

Još jedan dokaz da institucije moraju poštovati zakone i inzistirati na visokoj školskoj spremi kad je u pitanju rad stručnih osoba, što eto i ne bude slučaj.

No, da podsjetim,  izložbe akvarela su tek manji, nažalost usputni, dio programa Galerije. Izložba kolonije „Save" u lipnju i triennale svake treće godine, za g. Šeremeta očito prečesto.

Najveći dio izložbenog programa Galerije bio je već dugi niz godina posvećivan, dakako, umjetnicima Ružićevog kruga; Seder, Jordan, Diminić, Keser, Jančić, Kuliš, Biffel, Barišić, Rončević, Vrkljan, Švaljek, Petrić, Šiško, Kovačić, Ujević i mnogi, mnogi drugi su premijerno gostovali u Brodu u našim prostorima… Istovremeno, kustosica Romana Tekić intenzivno, već godinama, radi sjajne i zapažene projekte predstavljanja  Ružićevog fundusa u galerijama i muzejima širom Hrvatske.

Najviša godišnja nagrada u kulturi za najbolju likovnu izložbu Ministarstva kulture Republike Hrvatske „Vladimir Nazor" nikad nije bila dodijeljena nikome u Slav. Brodu, sve do izložbe akademskog kipara prof. Peruška Bogdanića u svibnju za Dan grada 2016. Zahvaljujući ne slijepom slučaju, već kvalitetnom radu kustosa Galerije. I to se eto dogodilo u našoj Galeriji. U ovom dijelu Hrvatske malo koja institucija se može pohvaliti ovako visokom kvalitetom izložbenih programa.

Spominjanje mene u kontekstu Kate Mijatović, Kožarića, Gotovca, Martinisa  je također van svake pameti jer sa g. Šeremetom nisam nikad o tim umjetnicima ni razglabao (a i zašto bih!?), a kamo li ih negdje na „nož dočekivao". Sumanutim konstrukcijama i pljuvanju kraja nema.

U vezi „Podobnoga" (još malo žuči i pakosti …) predsjednika Upravnog vijeća Galerije, moram reći da ga ne biram ja, već osnivač Galerije kao što je to slučaj u svim gradovima pa tako i u ovome zadnjih 20 godina.

I kad smo već kod famozne floskule o „podobnosti" na kojoj g. Šeremet toliko voli jašiti i inzistirati, možda je on ta osoba koja zna nešto više o kriteriju po kojem neki dobivaju sredstva od Grada za programe u kulturi, a koje  Kulturno vijeće grada nije odobrilo!?

I da završim i ponovim  još jednom da i moja spoznaja  nadilazi govor mržnje i ovdje završavam svaku daljnju polemiku jer bi to, u protivnom, bio čisti gubitak vremena. Uživajte u zasluženoj mirovini i puno sreće na 8. triennalu akvarela 2019.!

Branimir Pešut, viši kustos i ravnatelj Galerije umjetnina