SLAVONSKI BROD - Predrasude, gađenje, osuđivanje, etiketiranje, analiziranje,... - sve vas to napusti nakon dvosatnog boravka u prostoriji s Marinom Ivanovićem, hrvatskoj javnosti poznatijim pod nadimkom Stoka. I odjednom - istovremeno ostajete i prazni i puni. Ili - možda - kako tko. Vjerojatno ovisno o ranijim životnim iskustvima.

Netko, neminovno, nakon 'Stare škole kreka' koju nazivamo predstavom, a zapravo je brutalno razotkrivanje kojemu je cilj ogoliti se do srži u iskrenosti, kući ponese dio njegova tereta. Uglavnom to čini s tugom jer je jasno kako se onaj koji svojom pričom iskreno želi pomoći drugima, izložen na pozornici (u svakom smislu), i dalje neizbježno lomi pod tim teretom te je upitno njegovo preživljavanje.

Ta je spoznaja teška. Ostavlja empatičnog promatrača s knedlom u grlu i kamenom u želudcu. Ima potrebu spasiti i pomoći utopljeniku. No, taj utopljenik se ne opire, nego šalje snažnu poruku - ako on u tom preživljavanju ne uspije, zbog njega će zasigurno uspjeti mnogi drugi.

Marinova priča ne treba dramatizaciju da bi bila zanimljiva. Pušenjem marihuane tijekom ljeta na Braču, kad je imao samo 15 godina, počelo je njegovo koketiranje s drogama. Samo nekoliko godina kasnije 'zaglibio' je toliko duboko da je u jednoj noći gutao više od 30 ecstasyja. I sam je svjestan - neki su umirali od samo dva. Nastavio je s kilogramima kokaina. Droga je postala njegov bog - dok ga nije zamijenio pravim Bogom.

Ono što bi kliničari hladno nazvali 'poremećajima u radu opioidnih receptora' koje u razgovoru s Marinom ne možete ne uočiti, u snažnoj su suprotnosti s njegovom trezvenošću, inteligencijom, samosviješću, pamćenjem, samokritičnošću i (samo u trenutcima kad govori o vjeri i Bogu) potpunom tjelesnom i duhovnom smirenošću. Kroz kaos koji i dalje evidentno 'goni' njegovu psihu i tijelo, on uspijeva pronaći snagu i svoje iskustvo prenijeti drugima. Želja mu je - kaže - da mladi spoznaju kako uvijek postoji izlaz, ali više od toga - da kad vide njegov primjer nikad ni ne požele okusiti drogu. Jer on itekako zna da pakao ovisnosti prežive malobrojni te da je za većinu bolje ni ne probati. On je - misli danas - preživio samo da bi govorio. 

Tu je veliku životnu lekciju sinoć - činilo se: u dahu - ispričao u slavonskobrodskom Centru mladih pod naslovom 'Stara škola kreka: Iz tame u svjetlo'. Posljednjih deset godina, kroz stotine izvedbi, pogledalo ju je više od 300 tisuća ljudi. Iznoseći zastrašujuće detalje svog života - od ovisnosti i suradnje s podzemljem, uništavanja tuđih života prodajom droge i predoziranjem, preko majčine teške bolesti uzrokovane njegovim stanjem, psihičkih 'pucanja', višetjednih nesanica, boravka u svjetski poznatim najrigoroznijim komunama, do susreta s Bogom i rastave od žene te ponovnog posrtanja - vidljivo je da Marin Ivanović ima samo jedan cilj - spasiti što je moguće više izgubljenih duša.

- Htio sam ispričati svoju priču. Ni na kraj pameti mi nije bilo da će predstava postići ovoliki uspjeh. Monodrama je format koji mi se jako svidio. Te retke pisao sam u zajednici Cenacolo, na klanjanju od 3 do 4 ujutro i ispalo je da je to puno više od onoga što sam planirao. Deseta je sezona iza mene, a svjedočanstva ljudi nakon predstave su takva da bi o tome trebalo napisati knjigu. Nisam tip koji nameće vjeru i Boga, ali to je stvarno od Boga. Ja sam odabran da se ovo desi jer je predstava ljekovita za mnoge. Mnogima je zaštita od samih sebe. Obitelji koje to nisu znale komunicirati, nakon gledanja predstave doživjele su obrat. Mislim da je plan bio puno veći nego samo moj projekt. No, predstava i meni koristi te mi pomogne da budem vjerodostojan, ali mi daje i stimulans... ne znam, možda me ona i drži na životu. - kazao nam je Stoka sinoć uoči predstave na kojoj je zabranjeno bilo kakvo snimanje ili fotografiranje.

Bogatstvo Slavonskog Broda u svakom je smislu postojanje Udruge za unapređenje mentalnog zdravlja Vrapčići koja je predstavu i dovela u Centar mladih u sklopu projekta „Sveobuhvatni pristup prevenciji ovisničkih ponašanja“, čiji je nositelj. Financijski ga podržava Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih.

Osim srednjoškolaca kojima je predstava primarno i namijenjena, pogledali su je i brojni stručnjaci koji se u radu neprestano susreću s ovisnicima.

S obzirom na to da mnogi vjernička obraćenja nakon ovisničkog života nazivaju zamjenom jedne droge drugom - upitali smo slavonskobrodsku liječnicu je li traženje spasa u vjeri pravi put.

- Svaki put koji čovjeka drži izvan pakla ovisnosti, izvan bolnice, izvan zatvora, izvan smrti,... pravi je put. Za nekoga je nešto pravi put, ne postoji jedan i ne postoji jedno pravilo. Ovisnost je zamjena za odnos. Ljudi za izlazak iz ovisnosti moraju pronaći smisao u životu. Ako je jedan ovisnik pronašao smisao u tomu da drugim ljudima pomogne svojim primjerom, to je pozitivno osobno za njega, a potom i za živote koje spasi - pa makar to bio samo jedan život, dovoljno je vrijedno. Spasimo li jednu osobu, spasili smo cijeli svijet. - kazala je predsjednica Udruge Vrapčići, psihijatrica Dubravka Ergović.

I laici i stručnjaci jednako su oduševljeni Marinovom neposrednošću i rezultatima same predstave.

- Šest i pol godina radila sam u terapijskoj zajednici i sad sam namjerno sjela bliže kako bih čula što Marin govori (op.a. u izjavama novinarima). Naglasak je stavio na to da je život bez ovisnosti svakodnevna ustrajna borba te da se neprestano postavlja pitanje - kako dalje. Kad jedan ovisnik nađe svoj smisao, cilj i uspije u tome, to je veliki uspjeh za njega, njegovu obitelji, ali i društvo i zajednicu. Zašto? Zato što rijetki to uspijevaju. Marin prikazuje kako izgleda terapijski proces koji nije jednostavan jer tu ima uspona, padova, posrtanja, povrataka,... No, svaki recidiv može biti novi početak i provjera koliko zapravo žele ustrajati na svom novom putu. Marin kaže - postoji izlaz. No, pitanje je - želiš li izlaz. Ima onih koji to, nažalost, rade zbog drugih, ali ne žele se pomiriti s istinom u sebi. U terapijskoj zajednici znamo reći - samo te istina može spasiti. - kazala je Glorija Odobašić, specijalistica psihosocijalnog pristupa radu, voditeljica Hrvatskog zavoda za socijalni rad - Područnog ureda u Slavonskom Brodu i članica Povjerenstva za ovisnosti i ovisnička ponašanja BPŽ.

Dvorana Centra mladih bila je sinoć premalena da primi sve koji su željeli iz prve ruke čuti Stokinu priču. Večeras će istu priliku dobiti publika u Županji. I treba je iskoristiti. Jer, neupitno je, riječ je o neponovljivom i jedinstvenom iskustvu; tužnom koliko i sretnom... koje jedne zastraši, druge utješi, a treće izliječi.