Samo nekoliko mjeseci nakon što su mu amputirani prsti na rukama i obje potkoljenice, krenuo je u školu pa i zaplesao sa svojim folklorašima.
VEĆINA ljudi uzima život „zdravo za gotovo“... dobro smo, sve funkcionira, imamo sve što nam treba, ništa nas ne boli, zamjeramo nekim sitnicama, ljutimo se jer nije sve savršeno... A onda se nekada nekome kao grom iz vedra neba dogodi preokret koji se ni u najtežim snovima ne može sanjati, neka nesreća, bolest... i čini se kao da će se sve urušiti.
Marija Radošević/PLUS
Kod nekih se to doista i dogodi. No, 17. godišnji Mihael Radočaj iz Slavonskog Broda, u najtežim trenucima svog života iznimnom hrabrošću i nepokolebljivom ustrajnošću već gotovo godinu dana svakodnevno svjedoči kako je unatoč teškoj sudbini sve moguće, a njegova snaga i volja za vraćanjem života u normalnu kolotečinu svijetli je primjer svima pa i zdravima, posebice onima koji su nezadovoljni svim i svačim.
Mnogi su Brođani već upoznati sa slučajem Mihaela, odličnog učenika sad već trećeg razreda slavonskobrodske Tehničke škole i jednako vrsnog folkloraša Folklornog ansambla Broda (FAB-a) već 13 godina.
Teška bolest, meningokokna sepsa, skoro ga je ubila. Riječ je o vrlo opasnoj bolesti koju uzrokuje bakterija meningokok, a najčešće se javlja kod malene djece ili u periodima intenzivnog rasta. U Hrvatskoj se godišnje registrira nekoliko teških slučajeva ove bolesti, a ovaj oblik – fulminantna (brzonapredujuća) meningokokna sepsa – ima izuzetno veliku stopu smrtnosti (oko 95 %).
A što se, u stvari dogodilo. Iznenadna slabost u školi, 22. studenog 2024. godine dok je pohađao drugi razred spomenute škole, za dečka koji je inače zdrav, bio je svojevrsni alarm. Temperatura je kao kod viroze istoga dana rasla, no unatoč lijekovima stanje se pogoršavalo, svjedoče majka Ana i otac Mile, koji su uplašeno reagirali na svaku promjenu pogotovo kad su primijetili ljubičaste fleke po tijelu svog jedinog sina. Bio je to alarm za Hitnu pomoć i od tog trenutka kreće njihova najgora noćna mora. Kako su od početka vijesti bile obeshrabrujuće, roditelje je tješila svaka vijest da je još živ, a ne znaju, kažu, ni sami kako su sve to preživjeli. „Nestvarno, kao da smo bili u nekom balonu, izgubljeni, čujemo što se događa i ne možemo ništa učiniti, moramo se prepustiti odlukama liječnika“.
Marija Radošević/PLUS
A nakon 18 dana inducirane kome u Klinici za infektivne bolesti Fran Mihaljević, pa poslije toga još mjesec i pol dana u Klinici za dječje bolesti u Klaićevoj, Mihael je preživio no - neizbježno - ova je bolest zahtijevala amputaciju dijelova prstiju na obje njegove šake i obje potkoljenice. Činilo se kao propast svijeta. No, „ i sam sam se čudio tome kako sam prihvatio tu činjenicu da sam ostao bez dijelova tijela. Liječnici su mi rekli da je to bio jedini izlaz i... što je tu je, moram nastaviti dalje. Nuđena mi je i psihološka pomoć u bolnici, ali nakon što sam razmišljao i isplakao se, posložilo mi se sve u glavi“, kazao je Mihael. Popratne bolesti zadržale su ga u bolnici ukupno dva mjeseca.
Nakon svega - vratio se kući i s nevjerojatnom snagom nekoliko mjeseci kasnije uz pomoć pomoć fizijatara i roditelja koji su bdjeli nad njim doslovno 24 sata, svaki dan je bio uspješniji.. „Bio sam sretan, vratiti se kući u okruženje koje mi paše. Imao sam epizoda, teških misli i pitanja zašto mi se to moralo dogoditi, isplakao bih se i izbacio to iz sebe“, dodao je Mihael, šaleći se na vlastiti račun - „eto ne mogu više ustati na lijevu nogu“. Mihaelova upornost je fascinantna. Vrlo brzo je s ostacima šaka uspio koristiti tablet pa čak i pisati poruke na mobitelu. U školu se vratio dva tjedna prije kraja drugog razreda mada je već ranije rješavao dio predmeta online. Bilo mu je, veli, lakše u školskoj atmosferi gdje se morao fokusirati na učenje. Premda je vjerovao da će dio gradiva ostaviti i za ljeto, uspio je sve odraditi na vrijeme. A nakon prvih proteza koje je dobio za hodanje nastavio je ne samo ići u školu, nego i odlaziti u svoj FAB gdje je i zaplesao. Upravo ta činjenica je zadivljujuća.
Možda je doista, kako mnogi tvrde, u životu najvažnije slijediti svoj san. A Mihaelov je san, (uz to što je odlikaš i u prvom razredu je dobio priznanje učenika generacije) plesati sa svojim folklorašima s kojima dijeli sreću, smijeh, plesne korake već 13 godina. „Baka i dida su bili folkloraši i dida me odveo jedan dan u FAB, gledao sam cure i dečke kako igraju i odmah mi se svidjelo, želio sam nastaviti pa sam odlazio na sve probe, a onda su krenuli i nastupi, od najmanjih skupina do reprezentativnog ansambla“ potvrđuje. S prvim protezama, njegovim novim nogama, bilo je neobično. Mislio je da će mu trebati više vremena da se navikne, ali već prvi dan uspio je ne samo ustati nego i hodati . „Tada sam već bio pun nade, a jedno od prvih pitanja nakon što sam izašao iz kome bilo je hoću li moći ponovo plesati. Majka se trudila nalaziti razne videouratke da mu pokaže što sve ljudi s fizičkim ograničenjima mogu učiniti, uspostavljeni su kontakti s udrugama amputiranih, pojedincima koji su prošli kroz slična iskustva u nadi da će mu pokazati primjer koji bi i on mogao slijediti.. Kasnije je Mihael dobio nove prilagodljivije proteze s kojima lakše pleše, a prije nekoliko dana je kao nekoliko puta do sada nastupao sa svojim folklorašima. „Ja sebe ne vidim, ali rekli su mi da je dobro i da ne primijete razliku. Svi su me cijelo vrijeme bodrili, cure i dečki pogotovo Rafael i Slavko.“. Za njegov povratak u ansambl, voditelj i predsjednik FAB-a Igor Ilić, okupio je veterane i tamburaše. Posebno iznenađenje dočekalo ga je za 17. rođendan, 5. svibnja ove godine kada su ga u Radničkom domu dočekali cijeli pripremni ansambl i tamburaši pa nije mogao odoljeti izazovu. „Tamburaši su počeli svirati drmeš i ponijelo me. Zaplesao sam par minuta i morao sam sjesti, ali onda ponovo...“ Mihaelova upornost nakon pola godine rezultirala je velikim napretkom. Za ruku je nabavio nastavak poput gumene rukavice kojom može držati olovku i pisati, a individualna proteza za desnu ruku koju su naručili iz Amerike omogućava mu dio aktivnosti pa čak i polovično sviranje gitare.
Prijatelj Rafael
Marija Radošević/PLUS
Ponekad ide pješice do škole, probe folklora ne propušta pa ni nastupe, a u lipnju ove godine nastupao je već i na Brodskom kolu. Folklor je njegov san. „Kad se čovjek time zarazi nema više pomoći, to ostaje trajna ljubav“ izjavio je aktualni voditelj i predsjednik FAB, Igor Ilić. „Mihaela doživljavam kao nekoga tko je bio na nekoj pauzi i vratio se, zato što je on takav, kod njega nema ne mogu ili boli me. Od kad se vratio svaku probu odradi kao i svi ostali članovi, a to potvrđuje neopisivu volju za životom i ljubav prema folkloru. On je poticaj i uzor svima nama“. Sve Mihaelove nedaće proživljavali su i kolege iz sekcije koji su mu bili stalna podrška. „Ljubav prema folkloru je razlog zbog kojega i sam ostajem u FAB-u. Nešto je tu posebno, nešto što nas veže kao jednu veliku obitelj, kao zajednicu, To je vratilo i Mihaela nazad. Kad sam ga vidio prvi put nakon operacije, bio sam shrvan, bilo mi je teško, ali kada je došao na probu i kad sam ga ponovo vidio u razini očiju i da hoda, bio sam presretan. Došao sam ga zagrliti i rasplakao sam se. To je neopisiv i prekrasan osjećaj“, riječi su Rafaela Pencingera, prijatelja i suplesača u istom ansamblu od samog početka, uvjerenog kako je folklor urezan u njihove duše i srce pa nastavljaju zajedno dalje.
Naravno da je teška situacija s Mihaelovom bolešću utjecala na cijelu obitelj. „Nismo ni znali da takva bolest postoji. Prve informacije liječnika da je ishod neizvjestan, a onda zebnja oko toga kako će Mihael sve prihvatiti, kako će se svi s tim nositi“ govore roditelji.. No, nada ih nije napuštala. Puno im je u svemu pomogla vjera u Boga i molitve, podrške mnogih prijatelja.. Zbog Mihaelove sudbine, kako kažu, sve se promijenilo i na neki način resetiralo. „Možda na bolje da uvidimo što su prave vrijednosti u životu. A kad smo uvidjeli da je Mihael stvarno zrelo prihvatio tu činjenicu, kao da smo ponovo udahnuli. Ta njegova snaga prelijeva se i na nas“, kazala je mama Ana.
I doista nakon razgovora s Mihaelom i njegovim roditeljima u obiteljskoj kući u kojoj je atmosfera radna i svakidašnja, uz neizostavne kućne ljubimce, mačke Fidu i Akija, moglo se samo zaključiti kako je ovaj mladić iznimna, snažna osoba koja će moći postići sve u životu. A on planira po završetku Tehničke škole upisati FER, Zanimaju ga programiranje, automatika, kodiranja i spajanje uređaja, ali neće ostaviti ni folklor. „Očekujem da će moj život biti malo drugačiji mada u biti normalan“, zaključio je naš razgovor ovaj nevjerojatno hrabri dečko koji se uspješno hvata u koštac sa svime što mu je nametnuto, a zbog čega bi mogao biti putokaz o tome kako cijeniti jedini život koji imamo.
