SLAVONSKI BROD - To nije bolest, to je stanje s kojim naučiš živjeti - hrabro je, iako joj je tek 21 godina, Brođanka Andrea Kladarić „korigirala“ medicinsku definiciju svoga zdravstvenog stanja. Da nešto nije u redu, primijetila je prije nekoliko godina.

- I kad bih se naspavala, ubrzo bih nakon buđenja osjećala umor i pospanost. Znalo mi je raspoloženje naglo opasti, a onda su se pojavile i jake glavobolje na jednoj strani - prisjetila se prvih čudnih pojava, koji su, pokazalo se uskoro, bili simptomi.

- Prvi napad imala sam u siječnju 2021. Nasreću, bila sam kod dečka u stanu. Da sam bila negdje vani, tko zna kako bi se završilo - opisala je Andrea iskustvo nakon kojega više nije bilo sumnje da boluje od epilepsije.

Kronični poremećaj stanica moždane kore, kako glasi njen najopćenitiji opis, kod oboljelog dovodi do pretjerane osjetljivosti na vanjske podražaje, što u najgorem slučaju rezultira napadom, kakve je i Andrea iskusila u više navrata.

- Smetaju mi buka i jako svjetlo, npr. u vožnji, neonsko na ulici ili s ekrana mobitela i računala. U početku mi je bilo, naravno, teško bez tih stvari, ali sam se onda, vidjevši da mi se stanje poboljšava, na to naviknula. Što se tiče samih napada, njih sam u početku znala imati i desetak mjesečno, ali sad je taj broj, zahvaljujući terapiji, smanjen na jedan. Ponekad bih gubila svijest i tada nisam znala što se oko mene događa, no ima i takvih pri kojima sam svjesna svega, ali ništa ne mogu kontrolirati. Srećom, nijednom od pada nisam zadobila ozljedu, što je u tim situacijama uvijek opasnost.

Jedna od najtežih okolnosti u vezi s epilepsijom jest nepredvidivost trenutka napada, što osim zdravstvenog predstavlja i socijalni problem.

- Ljudi se uplaše kad vide da imaš napad. Neki čak i pobjegnu. Općenito ne znaju što bi učinili, ali ipak se uvijek nađe i onih koji priteknu u pomoć. Tako je bilo, primjerice, prilikom posljednjeg napada, na božićnoj misli prošle godine. Zbunjeni i uplašeni u početku su bili i moji roditelji i prijatelji - kazala je uz uputu svima koji se nađu u takvoj situaciji.

- Osobu koja ima napad treba položiti na desni bok i ne paničariti jer se u protivnom i ona dodatno uznemiri pa je situacija još teža. Treba, dakle, biti smiren te također pregledati ima li oboljeli u sebe lijekove i pomoći mu da ih popije.

Andrea smatra da javnost još uvijek s epilepsijom nije dovoljno upoznata. Posebno je to ova po struci krojačica na koži osjetila tijekom traženja posla.

- Trenutno zbog bolesti ne radim i ne vozim. I sama sam se u početku pitala kako ću jednoga dana raditi, ali onda sam se i s tim odlučila nositi. Ali problem je, s druge strane, s poslodavcima. Isprva se dvoume, kažu da vas razmatraju, ali kad treba donijeti konačnu odluku, „prekriže“ vas. Vidim uvijek taj strah u ljudima, ali to je, valjda, neizbježno - zaključila je.

Strah je, paradoksalno, veći u drugima nego u samoj Andrei, koja bi htjela biti frizerka ili raditi već neki posao koji uključuje kretanje. Ipak, kako bi se strah i predrasude prema epileptičnim osobama smanjii, svakog 13. u veljači organizraju se predavanja i akcije na međunarodnoj razini, a u Hrvatskoj i dan kasnije, koji je posvećen oboljelima od ove bolesti.

U liječenju bolesti i njenih posljedica, primaran je, dakako, medicinski dio.

- Radi se o više vrsta lijekova koje propisuje liječnik. Tu je najvažnije da se utvrdi točno ona terapija koja je vama potrebna jer ona nije za svakog tko pati od epilepsije ista. Lijekove djelomično pokriva HZZO, a dio plaćam sama - kazala je Andrea, istaknuvši da joj to ne predstavlja veći financijski teret.  

Ako se opskrbi pravom kombinacijom lijekova i pozitivnim stavom, svakodnevica osobe s ovim stanjem, uvjerena je Andrea, može biti potpuno normalna.

- Poručila bih svima koji boluju od epilepsije da se, prije svega, s tim pomire, prihvate tu činjenicu te da se ne ustručavaju raditi sve ono što žele.