SLAVONSKI BROD - Iako je gotovo druga polovica studenog, sunce i toplina još uvijek izvlače iz košnica pčele koje svojim letom unose živost u pčelinjaku i na parcelu voćnjaka već ogoljelog od lišća. Ta fascinantna bića koja tisućljećima ne samo da unose život u vrtove i prirodu oprašujući sve biljne vrste i usjeve bez kojih ne bi bilo hrane, „zaslađuju“ ali i ozdravljuju na razne načine živote onih koji ih poštuju i cijene. Razlogom je to što se i slavonskobrodski poduzetnik Ivica Perković, već petu godinu bavi pčelarenjem, tražeći ravnotežu fizičke i mentalne energije. Motiv je, kaže, bila bolest (multipla skleroza), a u druženju s pčelama naučio je kako joj se ne predati.

Trideset godina stresnog poduzetništva koje je uslijedilo nakon sudjelovanja u ratu i PTSP-a, ostavilo je traga i na zdravlju. Kako bi si pomogao godinama je biciklirao, trčao i tražio prirodne načine za vraćanje energije, no onda se dogodila bolest koja mu to više nije dozvoljavala. Nije se predavao nego je tražio nešto što će ga fizički manje iscrpljivati, a vraćati snagu i mentalno jačati. Odlučio je krenuti s pčelarenjem. „Svjestan sam da me kontakt s prirodom smiruje i stvara ravnotežu jer na poslu je stalni susret s ljudima i problemima. Uporan sam i uz lijekove nastojim održati svoj fizički i mentalni status. Kad bih pustio 'bolesti na volju', to bi brzo uznapredovalo“, kazao je.

I nije mu to bio prvi susret s pčelama. Kao klinac živio je u kući svog strica Marka, koji se bavio pčelarenjem, pa je jednom, približivši se previše, osjetio i njihove žaoke. Kada se prije gotovo pet godina odlučio i sam okušati s pčelama, nabavio je dvije košnice i počeo učiti sve o tim savršenim bićima, a već nakon tri godine njihov se broj popeo na gotovo 50 košnica da bi zbog nekih razloga dvadesetak pčelinjih društava stradalo i trenutno ih ima 31 na dvije prikolice u voćnjaku svog prijatelja Joze, u Šušnjevcima, nedaleko Slavonskog Broda. A Jozo kao pravi ljubitelj prirode ne tretira voće kemijskim pripravcima pa su tako i pčele zaštićenije. Ivica je cijelo ljeto svakodnevno dolazio u pčelinjak, no sada dolazi dva do tri puta tjedno jer su ti višestruko vrijedni kukci, u pripremi za „zimski san“.

Hrana i prihrana

Kao dječak koji se domogao zanimljive, ali zahtjevne igračke, jedva je čekao pokazati što je sve naučio i savladao u pčelarenju kroz protekle četiri godine.

Nakon što smo odjenuli prikladne jakne sa šeširima kako bismo spriječili eventualne pčelinje ubode, počeo je demonstrirati otvaranje jedne košnice, koju je kaže spajao, kako bi je osnažio, zbog toga što je matica, koja očito nije bila dobro oplođena, legla samo trutovsko leglo. Krenuo je od dimilice u kojoj zapali smjesu spravljenu od natopljenog kartona pomiješanog s piljevinom od crnogorice (zbog ugodnijeg mirisa), no ponekad doda i eteričnih biljaka poput lavande, a taj fini dim malo „opije“ i umiri pčele kako bi bile manje opasne za posjetitelje.

Premda su neke radilice još itekako živahne i na svojim nogama u košnicu unose pelud, što je za njih vrijedna zimska proteinska hrana, kao i med ( za njih ugljikohidrat), neophodno ih je dodatno prihraniti pčelinjom pogačom spravljenom od šećernog sirupa i meda. Osiguranje je to da ova vrijedna bića neće biti gladna tijekom dugih zimskih dana. U blizini je i kanta s vodom gdje ljeti pčele dolaze na pojilište, no sada im je već dostatna kap rose s biljaka.

„Kada dođu hladniji dani, ispod 10 stupnjeva, pčele se više ne smiju dirati, posebice donji dio košnice koji se ne smije dirati ni ispod 18 stupnjeva. Društvo se zazimi tako da svako ima oko 20-25 kilograma meda što one prerade u kolovozu kada se intenzivno i hrane. No sadašnja prihrana potrebna je jer su pčele zbog toplog vremena još dosta aktivne, pa im ostavljam pogaču da ne bi potrošile onaj med koji je pripremljen za zimu. Kada se temperatura spusti ispod 5 stupnjeva pčela hibernira i ne može doći do hrane koja je i malo od nje udaljena. Što je temperatura niža, pčele se skupljaju u sve manje klupko kako bi im bilo toplije“, pojasnio je.

Zanimljivostima nikad kraja

Živnule su kada su osjetile pogaču, no nisu agresivne. Riječ je o radilicama, poznatoj kranjskoj pčeli, koja je zaštićena na području Hrvatske i šire regije, što pčelari uglavnom poštuju kako ne bi došlo do miješanja raznih vrsta, od kojih neke znaju biti agresivne, imati druge bolesti,…

I dok se slade s friškom pogačom, dolaze nezvani gosti, ose koje pokušavaju ukrasti dio obroka. Na površini im to pčele i dozvoljavaju ali ako bi se uljezi pokušali uvući u košnicu niže, bio bi to nesmotren korak i platili bi glavom.

„Zazimljene pčele tako će ostati do proljeća, kada kreće stimulativna prehrana matice kako bi ona izlegla što više jaja. Ponekad to zna biti i kontraproduktivno ako nakon toplog početka proljeća ponovo značajnije padnu temperature i dobije se tzv. krečno leglo. Točnije smrznu se larve koje uvijek u košnici moraju imati temperaturu od 35 stupnjeva, zimi kao i ljeti“, dodaje Ivica neke od zanimljivosti.

Savršeni život tzv. božje bube, kako je mnogi zbog njezinih svojstava zovu, doista je fascinantan. Dok radi oko košnice, slušam ovog relativno mladog pčelara kako s puno interesa i o svemu znalački govori, pa oboje zaključujemo kako bi bilo jako korisno kada bi ljudi prekopirali barem dio radne discipline i organizacije života pčela koji savršeno funkcionira ako su svi parametri (hrana, vrijeme,… ) optimalni i dostatni i ako ih ljudi ne uništavaju raznim nedozvoljenim sredstvima. „Kad bismo mi živjeli po tim principima… gdje bi nam bio kraj. Društvo bez kriterija nema budućnosti, a mi smo, nažalost, takvi. Pčele imaju savršeno jasne kriterije. Od prvog dana, kada se izlegne, pčela zna što treba raditi do zadnjeg dana života. I kad umire neće to napraviti unutar košnice, nego vani“, poučava vlasnik još ponešto o ovim nevjerojatnim korisnim bićima. Dodaje kako one mogu biti dugoživuće i kratkoživuće.

„Zimska pčela koju matica zaleže od 1. kolovoza, bit će dugoživuća i živjet će šest mjeseci. A ljetna, kratkoživuća pčela, živi osam tjedana, no ubije je neprekidni rad. Već prvi dan kad se izlegne, očisti ćeliju iz koje se izlegla. U prvom tjednu čisti košnicu, drugi tjedan je njegovateljica larvama, u trećem tjednu stražar je i sprječava uljezima ulazak u košnicu a tek četvrti tjedan ide na prvi let skupljati polen i nektar“, ispričao je još zanimljivih detalja.

Za čitavog životnog vijeka, pčela skupi jednu čajnu žličicu meda

Nastavio je s podukom rekavši kako je slabo društvo ono koje ima manje od 40 tisuća jedinki, dok produktivno društvo ima preko 50, 60 tisuća. No, kolikogod da ih ima, mora postojati ravnoteža između sakupljačica i broja unutarnje pčele. Ako je, naime, puno letačica, a malo kućnih pčela, može se dogoditi da one koje donose polen, njega nemaju gdje spremiti. Osim toga potrebno je voditi računa da u cijelom periodu razvoja pčele postoji balans, da matica uvijek leže dovoljno jaja i da uvijek postoji smjena generacija. Životni vijek im je kratak tako da zbog male greške može pasti inače potentno društvo“, potpuno zanesen u priču, dodaje pčelar.

Većini je poznato da radilice lete i skupljaju polen i nektar predajući to kućnim pčelama koje onda preradom i ventilacijom izbacuju višak vlage nakon čeka nastaje med. No, za cijeli životni vijek pčela skupi tek jednu čajnu žličicu meda.

Za razliku od radilica koje žive od 8 tjedana do pola godine, matica živi puno duže, čak nekoliko godina, no produktivnija je dok je mlađa. Ona dnevno izlegne dvije tisuće jaja, ali ako nema unosa hrane, ona prestaje dalje leći. Premda mnogi za maticu kažu da je kraljica, Ivica kaže kako je ona u stvari robinja. „Radilice vode brigu o hrani, ali tjeraju maticu da odrađuje sve kako treba, da odlazi na oplodnju izvan svog društva kako je ne bi oplodili trutovi koji su u srodstvu. Kada je oplodi više trutova (koji nakon toga umiru), ako nije dobro oplođena, što radilice prepoznaju, ponovo će je natjerati van, nakon čega se ona leže u košnici, a tijekom života može izleći do 200.000 jaja. Radilice cijelo vrijeme prate kako matica što radi. Ako je ona loša, oštećena, one će odmah od druge larve koja je zaležena početi stvarati novu maticu, hraneći je s matičnom mliječi. Tako finim obrokom istovremeno hrane nekoliko larvi predodređujući koja će biti matica. No, prva koja se izleže, najjača i najmoćnija, ubit će sve druge.“ poučio nas je ovaj zaljubljenik u pčele, koji je savladao puno važnih detalja konzultirajući brojnu literaturu.

Priznaje u razgovoru kako su ga pčele opčinile i okupirale, fizički i mentalno, što sprječava progresiju njegove bolesti - a to je i bio osnovni motiv.

„Vojnici i grabež“

U studenom, veli Ivica, ne bi trebalo biti otvaranja košnica, ne bi trebalo kuckati po košnici da ih se ne uznemirava jer one će se tako odvojiti od klupka i uginuti zbog hladnoće. Zna se dogoditi da štetu napravi djetlić koji osjeti neki život u košnici i počne kljucati po drvetu pa se pčele uzbune, razmaknu i uginu. Već poprilično iskusni pčelar stanje i jačinu društva, pak, prepoznaje po letu pčela. A one su, zahvaljujući toplom vremenu, još uvijek živahne. I dok razgovaramo, radilice vrijedno na nogama donose pelud još uvijek procvalog cvijeća, no na ulazu u košnicu stoje pčele „vojnici“ koje brane ulaz nezvanim gostima poput osa, ali i pčelama iz drugih društava, što prepoznaju po mirisu jer svaka matica, kaže stručnjak, ima svoje feromone. Ako se, pak, približi opaki stršljen nastaje prava frka. Svaka pčela će ući u svoju košnicu osim ako nema nikakve hrane onda jedno društvo zna napasti drugo. To se zove „grabež“. Obično jaka društva napadnu slaba i to ide do istrebljenja što je loše za pčele i pčelara jer na taj način se prenose i bolesti. Ako slučajno u košnicu uđe uljez poput voluharica pčele ga ubiju i propolisom balzamiraju u košnici da ne smrdi i ne širi zarazu, ispričao je Ivica.

Vrcanje meda nije najvažnije

Po onome što pčele izbacuju iz košnice, pčelar može zaključiti puno o postojanju eventualnih bolesti. Jedna od čestih neprijatelja ovih vrijednih bića je Varroa, zbog koje bi pčelinja zajednica bez liječenja, nestala. Riječ je, pojašnjava Ivica, o parazitu koji se još u leglu učvrsti na larvu, siše njezinu limfu i ta pčela je osuđena na propast. Mada postoji i način biološke borbe, pčele se moraju tretirati, no ne i u vrijeme medobranja“, pojasnio je zaljubljenik u ova iznimno korisna bića. One proizvodeći med omogućavaju i financijsku korist, ali najveći benefit je, naglašava ovaj pčelar, život u skladu s prirodom i očuvanje zdravlja.

U početku je više puta imao bliski susret s pčelom i osjetio ubode žalaca, no ispravlja uvriježeno mišljenje kako pčela nakon uboda umire. „Ne nužno, jer ako ubode u meko tkivo i uspije izvući žalac, živjet će, ali više neće imati tu sposobnost obrane. No, ako ubode u tvrdo tkivo i sa žalcem joj izađe i utroba, ona umire“.

Ispričao je i kako postoje ljute pčele te one koje su miroljubivije, što ovisi o matici. „Genetika matice naime određuje hoće li radilica biti ljuta ili ne. A neki pčelari su čak skloniji agresivnijim radilicama zato što su kao otpornije na bolesti, bolji su sakupljači, no onda nije s njima ugodno raditi. Ja sam išao za tim da dobijem što mirniju pčelu nabavljajući certificirane matice od uzgajivača. Postoje razlike u raspoloženju pčela ovisno i o vrsti paše pa je, primjerice, na repici svaka pčela malo ljuća i agresivnija, vjerojatno zbog pesticida (koji su sada i zabranjeni) a na bagremu su jako mirne“, još nekim zanimljivostima poučio nas je ovaj pčelar, zadovoljan prinosom. Ova je godina, kaže, bila pristojna za razliku od prethodne tri zbog loših vremenskih prilika u periodu medne paše. Nakon voćne paše, nešto lijeske, repice i bagrema odvezao ih je kod Jarmine i Vinkovaca na suncokretovu pašu (jer suncokret na području do Vrpolja i Perkovaca ne medi), što radi većina brodskih pčelara.

Sezona pčelarenja računa se od 1. kolovoza

Tijekom zime prosječna je košnica dom za 15-20 tisuća pčela, dok ljeti proizvodna društva imaju i po 60 tisuća jedinki koje imaju sakupljačku moć. „Sezona pčelarenja računa se od 1. kolovoza svake godine kada kreće priprema sezone za iduću godinu. Ono što će matica izleći od tada postaje dugoživuća pčela. O tome i o vremenskim prilikama ovisi uspješnost. A pčelar već na cvijetu jabuke može prepoznati koja će društva biti proizvodna, a koja pomoćna i nemaju potencijal skupljanja. Tada iskusan pčelar bira proizvodna društva za seljenje na potencijalnu pašu“ ispričao je ovaj „novopečeni“ pčelar koji je puno toga savladao o problematici pčela. „Prošlo je vrijeme kada su ljudi znali nekoliko pletara staviti u šljivik i čekati da izvade med. U izazovnim godinama zbog klimatskih promjena i drugih opasnosti, poput prekomjernog tretiranja usjeva pesticidima, bez dobre stručne osposobljenosti pčelara, pčela ne može opstati, uvjeren je.

Bilo bi lijepo obučiti se kako živjeti poput pčela u skladu s prirodom, a proizvođači mednih proizvoda koji se bave eko-proizvodnjom sve se više traže i njihovi su proizvodi skuplji.

Ivica naglašava kako mu nije važno koliko ima meda nego njegova kvaliteta.

„Pravi med se kristalizira i to relativno brzo. Patvorina se ne može kristalizirati. Najbrže se kristalizira repica u roku od desetak dana, pa cvjetni i suncokretov med. Samo prirodni med se može i dekristalizirati, u mlakoj vodi. Inače, med je trajni proizvod i ne može ostarjeti (osim ako nije dovoljno izventiliran i nije zatvoren), mada se, sukladno Zakonu, na bočicama navodi datum dokad ga je najbolje upotrijebiti“, dodaje Ivica, čiji je med također više puta nagrađivan i to mu je važno jer dobra ocjena je potvrda koliko je uspješan u tome što radi.

Uz činjenice poput onih o tomu kako je med kao i ostali pčelinji proizvodi iznimno koristan, kako je pčela u svim krajevima svijeta pokazatelj koliko još priroda doista živi i mogu li ljudi opstati, Ivici Perkoviću najvažniji je svakodnevni susret u pčelinjaku s ovim savršenim bićima od kojih je - kaže - puno naučio,... o snazi, disciplini, borbi za zdravlje… i želi vjerovati kako će pčele unatoč brojnim opasnostima od nedostatka hrane, od virusa, pesticida… opstati barem još toliko koliko su do sada na planeti zemlji.