SLAVONSKI BROD - Duh kakvog često nemaju ni četiri puta mlađi od njih, ispunio je danas korzo i povijesnu građevinu na njemu. Generacija učenika osmog a razreda okupila se u podne u zgradi na čijim su hodnicima, prije točno 65. godina, proveli najljepše dane svoje mladosti. Tajne ljubavi, dugačka pisma, najbolja prijateljstva - sve ih to veže za mjesto u kojemu je današnji Strojarski fakultet u Slavonskom Brodu. Veselje, smijeh, zadirkivanje - to što su još tako povezani, kažu, duguju lijepim vremenima u kojima su odrastali.

- Sastali smo se u ovom našem hramu u kojemu smo proveli osam godina, gdje su sva naša mladenačka sjećanja, gdje su se rađale prve ljubavi. Profesori su nam bili kao drugi roditelji jer su neki od nas u ratu izgubili prave roditelje, I ja sam tad ostala bez oca. Mi smo jedni drugima članovi obitelji i uvijek smo tu jedni za druge. Ako nam je trebao kakav odvjetnički savjet, imali smo svoje dvije odvjetnice, ako je netko gradio kuću, za sve savjete tu je iz razreda bio naš arhitekt, a kad bismo se razboljeli Stipa je pomagao. - prisjetila se Olga Šego Kos.

Maturante mlade duhom dočekao je dekan Strojarskog fakulteta, Ivan Samardžić, a uvodnim ih je govorom pozdravio ravnatelj Gimnazije „Matija Mesić", Zlatko Markovinović. Nestrpljivi kao i svi đaci, u govoru su ih često prekidali oni koji su zauzeli učeničke klupe, pripovijedajući o svojim sjećanjima i iskustvima. Najbolji učenici generacija Fakulteta također su došli pozdraviti slavljenike, želeći im pokazati kako se tradicija pametnih i uspješnih pojedinaca koje odgaja brodska gimnazija, nastavila do danas.

- Meni je u školi bilo fantastično, nisam se umorio učeći, nego sam slušao što su profesori govorili i s tim sam znanjem išao dalje. Oni su odgajali mene kao Hrvata. Meni je ovo jako važno i dolazit ću u Brod, svoj rodni grad, dok god to budem mogao. - kazao je Kiril Bukatko, diplomirani inženjer kemijske tehnologije u mirovini koji već 53 godine živi u Kanadi, ali redovito dolazi na razredna okupljanja.

Bila je to, kako se za vino kaže, uistinu dobra godina. Veliki broj njihovih kolega, čak osmero, upisao je medicinske fakultete, a mnogi su i sami postali prosvjetni djelatnici vrativši se u učionice iz mladosti u drugoj ulozi. Iako su nam rekli kako su današnji mladi, posebice djevojke, puno glasniji i slobodniji, kasnije su priznali kako su i oni ponekad znali markirati iz škole i iskradati se na kasnonoćne spojeve, a odlazak u kino također je bila prilika za sitne nestašluke.

- Zadnjih pet godina osmogodišnjeg školovanja posebno smo se povezali. Uvijek smo svi bili jednaki i nikada se nismo isticali ili razlikovali. Većinom smo u razredu bili 'vlakaši' ili smo dolazili s rubnih dijelova grada. Ja sam putovao iz Sibinja. Poslijepodnevni razred bio je 'gradski' i, priznajemo, nismo se baš međusobno voljeli. Oni se više ne sastaju, mi smo ostali puno ujedinjeniji. - kazao je umirovljeni specijalist epidemiologije i organizator obljetnica okupljanja 8.a razreda, Stjepan Čeović koji se u svom profesionalnom radu bavio istraživanjem endemske nefropatije.

Još bi nam ti ispunjeni i bistri ljudi, danas bake i djedovi, puno toga pametnog mogli ispričati. Međutim, kako ne stane sve u jedan članak, ostavit ćemo nešto i za sljedeću godinu kada će se, nadamo se, okupiti u jednakom broju. Mlade su danas razniježili i nasmijali, ali su im i pokazali koliko jake prijateljske veze mogu biti.

- Optimizam je najvažniji. Osmijeh nas je održao živima. - poručili su, zajednički se složivši oko recepta za dugovječnost, vedar duh i bistar um.