SLAVONSKI BROD - Slavonskobrodski ultramaratonac Krešimir Šimić, ne propušta ni jednu priliku kako bi trčanjem podržao neku humanu akciju, iskazao privrženost i poštovanje prema dragim ljudima ili pokazao koliko prednosti trčanje nosi, posebice kroz uravnoteženje duha i fizičke spreme. Tako je bilo i jučer u Pakracu, gdje je s još pedesetak trkača iz Hrvatske (i jednim Slovencem) istrčao memorijalnu utrku „Fokinom stazom", posvećenu Marijanu Kulhaviju - Foki, ratnom zapovjedniku obrane Pakraca koji je život izgubio braneći svoj grad.

Njegov najbolji prijatelj i suborac, Duško Štrbac, kako bi sačuvao sjećanja ne samo na Foku nego i poginulog brata, već 18 godina organizira utrku od Fokine rodne kuće u Prekopakri do Planinarskog doma i vrha Omanovac, dugu zahtjevnih 11 kilometara, u čemu sudjeluje i nekolicina drugih trkača.

„To nije utrka koja ima pažnju medija, sportskih klubova i sponzora, nego utrka koja opstaje već 18 godina samo od nepresušne Duškove ljubavi prema bratu i prijatelju te nekolicini njihovih suboraca i prijatelja. Unazad par godina, ova je utrka postala glasnik istine o tome da, kada nešto radimo s ljubavlju, to mora trajati jer iskrena je ljubav najveća istina čovječanstva. To je utrka na koju se ne možete prijaviti i za koju nećete dobiti pozivnicu. To je utrka na koju dolaziš samo ako te tvoje srce dovede na njezin start", kaže Krešo kojega je također srce dovelo na start, baš kao i Ivana Salantića te još desetak članova trkačkog kluba „Brace" iz Slavonskog Broda.

Iako značajna, ova potonja utrka za Krešu je samo mali djelić onoga što je prošao u ovoj godini kroz koju je, naime, istrčao više od vrtoglavih četiri tisuće kilometara. Najznačajniji je, kako kaže, bio ultramaraton Zagreb-Vukovar, s pretrčanih nevjerojatnih 350 kilometara, (ujedno jedan od najdužih u Europi) prijeđenih u pet dana kroz pet dionica do cilja na koji je stigao prvi.

„Bilo je to ispunjenje moga sna, a svaku sam dionicu posvetio nekome - ocu, obitelji,..." kaže 30-godišnji Krešo, kineziolog i kriminalist, odnedavno zaposlenik Policijske uprave Brodsko-posavske koji u trčanju „traži odušak" već 17 godina.

„To je moja posihoterapija, traženje mira u odrastanju bez oca. Osim toga, pokušavam u ovom sivilu mladima biti svijetla točka i pokazati kako je sve moguće ako to dovoljno želiš i ako si uporan".

Uz najznačajniju utrku ove godine, tu su i maratoni u Berlinu, Budimpešti, Zagrebu, na Plitvicama i nekoliko polumaratona te svakodnevno u prosjeku istrčanih petnaestak kilometara, za što je neophodna velika upornost, disciplina, ljubav...

A sve je to Krešo pokazao još vrlo mlad kada je napisao knjigu pjesama „Suze moje duše", posvećenu ocu, dok je prošle godine s prijateljima Marijem Boićem i Tomislavom Marinovićem iznjedrio amaterski film naziva „Smije li ratnik plakati", posvećen djeci svih branitelja. Film je u Slavonskom Brodu i Zagrebu pogledalo preko dvije tisuće ljudi.

Pozitivne vibracije koje Krešo „odašilje" zasigurno su privukle i njegovu suprugu Ivanu koju je prije nekoliko godina na neobičan način zaprosio na gradskom korzu, nakon iscrpljujuće utrke iz Zagreba, a koju je također „zarazio" trčanjem, što se uskoro može očekivati i od njihove dvoipolgodišnje Patricije.

Njegova motivacija naprosto je „zarazna" pa danas vodi školu i akademiju trčanja „Saucony" koja već broji 120 članova, na što je posebno ponosan, uvjeren kako time čini dobro, što apsolutno potvrđuju i njegovi trkači bez obzira na godine.