SLAVONSKI BROD - Jeste li nas to došli pregledati? - bile su prve riječi koje su mi uputili korisnici koje posjećujem nakon što smo od nedavno, uz upotrebu zaštitne opreme, dobili odobrenje da možemo ući u njihove domove - kroz osmijeh govori Anđelka Lange, gerontodomaćica u sklopu projekta Ostvari.

Naime, sve gerontodomaćice sada mogu ulaziti u kuće svojih korisnika, ali pod određenim uvjetima. - Moraju imati zaštitna odjela, nazuvke, rukavice, maske. Uz to u prostorijama u kojima one čiste, ne smiju boraviti korisnici. Oni moraju izaći u drugu prostoriju ili van dok naše žene ne završe svoj posao - pojasnila je postupak Mirjana Matanović iz Gradskog društva Crvenog križa Slavonski Brod.

A da oprema uistinu podsjeća na bolničku dokaz su i fotografije, ali i prva iskustva s terena. - Nije baš ugodno raditi pod svom tom opremom. Mi smo u pokretu,radimo, čistimo tako da je prilično nelagodan osjećaj, ali što da se radi. Ono što se mora, mora se. A i kada nakon obavljenog posla vidite zadovoljna lica naših korisnika, bude vam sve lakše podnijeti - govori nam Anđelka, koja je s ostalim gerontodomaćicama za trajanja pooštrenih mjera sprječavanja epidemije koronavirusa obilazila veliki broj starih i nemoćnih kojima je bila potrebna pomoć.

Inače ovih 58 žena brine o 230 obitelji na području 11 općina i Grada Slavonskog Broda, ali su tijekom epidemije skrbile i ostalim starim i nemoćnima kojima je trebalo otići u nabavku, po lijekove, platiti računa. - Pridržavali smo se fizičkog razmaka, obavili što im je bilo potrebno, a nerijetko bili i njihovi 'psiholozi' u smislu da smo im pružali riječi podrške i razumijevanja. Tješili ih kako nije ništa strašno,s amo se moraju čuvati - prisjeća se Anđelka, koju su, kaže, njeni 'stari' korisnici jedva dočekali.

- Mada nema prostora za neku veliku priču svejedno je i njima i nama drago da ipak možemo sada obavljati onaj posao kao i ranije. To su uglavnom stariji i nemoćni ljudi koji, ili uopće nemaju nikoga svoga ili im djeca nisu tu, pa onda nas doživljavaju kao dio obitelji. A i mi njih. Darujemo ih, pomogne im ostvariti nešto što ih raduje, provjerimo kako su ako završe u bolnici, a oni vam vrate osmijehom i neopisivom zahvalnošću. Jedna gospođa kad god bi ju sin nazvao iz Njemačke, a ja sam bila kod nje samo bi mu rekla: Ne mogu sada pričati moja mi je Anđelka tu, i prekinula bi mu vezu. Doista se vežemo i drago nam je da se ova situacija popravlja - govori Anđelka izražavajući nadu da će uskoro biti tako da im ni zaštitna odjela neće biti potrebna. A do tada, radit će u njima ma kako teško i nezgodno bilo. Jer osjećaj da su učinili nešto dobro, da su ljudima koji su sami donijeli radosti, vratili osmijeh na lice, unijeli toplinu oko srca nema cijene. Govori im to ponajbolje, kaže, osmijeh na licima i toplina u očima tih ljudi dok ih ispraćaju.